ENG
Političko propadanje
Autor/ica 👤Francis Fukuyama
Povezani članci
Foto: DPA
Polarizacija u SAD-u se zaoštrava – kroz socijalne medije raspaljeni spor o kulturalnom identitetu daje malo povoda za nadanje.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Još 2014. žalio sam zbog političkog nazadovanja u SAD-u gdje su vladine institucije sve lošije izvršavale svoje zadatke: “Mješavina intelektualne nepokretnosti i utjecaj etabliranih političkih aktera spriječava reformu tih institucija”, pisao sam tada. “I ima razloga za bojazan da će se na tome nešto mijenjati samo ako veći šok prođe kroz politički poredak.”
Sljedećih godina izgledalo je moguće da bi uspon Bernie Sandersa i Donalda Trumpa mogao generirati takav šok. Kada sam se za vrijeme predsjedničke predizborne kampanje 2016. ponovo bavio političkim propadanjem smatrao sam ohrabrujućim da su se “birači na obje strane spektruma pobunili protiv jednog, u njihovim očima, korumpiranog i egoističnog establišmenta i okrenuli se radikalnim autsajderima od kojih se nadaju pojašnjenu i pročiščavanju.” U svakom slučaju ja sam tome upozoravajući dodao da su „propagirani recepti od strane populističkih krstaša praktično beskorisni i da bi, ako se primjene, ugušili rast, povećali bijedu i situaciju pogoršali umjesto da je poboljšaju“.
Ipak, Amerikanci su se odlučili za Donalda Trumpa i kako smo se pribojavali problemi su se otada zaoštrili. Propadanje se nastavilo u alarmirajućem tempu i u jednom, tada teško predvidivom, omjeru i kulminiralo upadom 6. januara na američki Kapitol rulje koju je podstakao predsjednik SAD-a.
Uzroci krize su u međuvremenu još tu. Vlada SAD-a je još uvijek ovladana moćnim elitnim grupacijama koje vode politiku u svoju korist i u cjelini potkopavaju legitimitet sistema vladanja. A sistem je i dalje previše krut da bi se sam reformisao. Osnovni uslovi su se osim toga promijenili na neočekivani način, jer dva fenomena pojačavaju ovu problematiku: Nove komunikacione tehnologije doprinose tomu da se zajednička baza faktora za demokratski diskurs raspada i da su se nekadašnje političke razlike između „plave“ i „crvene“ frakcije pretvorile u tvrde sukobe oko kulturalnog identiteta.
Vlada SAD-a je još uvijek ovladana moćnim elitnim grupacijama koje vode politiku u svoju korist.
Teoretski moglo bi djelovati ujedinjavajuće to da su elite okupirale vladu SAD-a pošto to ljuti obje strane političke pozornice. Međutim, nažalost ljutnja je upućen na različite ciljeve. Za ljude koji stoje lijevo kod upitnih elita radi se o koncernima i kapitalističkim interesnim grupama – konvencionalni proizvođači energije, banke sa Wall Streeta, milijarderi iz hedge fondova i republikanski glavni donatori – koji sa svojim lobistima i svojim novcem štite vlastite interese od svake forme demokratskog ispitivanja.
Za ljude koji stoje desno kod zlih elita radi se o utjecajnim kulturnim velikanima u Holivudu, o medijima glavnog toka, univerzitetima i velikim preduzećima sa jednom više progresivnom sekularnom ideologijom, koja se ne podnosi sa tradicionalnim ili kršćanskim vrijednostima konzervativnih Amerikanaca. Čak i u područjima gdje su bliske, gledišta obje strane su nespojiva. Plava Amerika optužuje Twitter i Facebook jer šire teorije zavjere i trumpističku propagandu, dok crvena Amerika istim preduzećima predbacuje mržnju protiv konzervativaca.
Tijesna većina demokrata u senatu može spriječiti veto republikanaca u svakodnevnim odlukama kao što je imenovanje ministara ali veće reforme kao što je pretvaranje distrikta Kolumbija u saveznu državu ili novi izborni zakon, koji spriječava veliko oduzimanje izbornih prava od strane republikanaca, pale bi na filibusteru od strane republikanaca.
Predsjednik Joe Biden trebat će sreću i umješnost da progura i čak relativno neambiciozne zakone kao što je novi konjukturni paket ili investicije u infrastrukturu. Veliki dio strukturnih reformi, koje su demokrati nedavno poslali u predstavnički dom, neće biti provodive.
Temeljna slabost politike SAD-a postoji prije svega u tome da su kontrolne institucije, povezane sa političkom polarizacijom, dovele do zastoja i stalnih razdvajajućih sukoba. Ovaj razvoj bio je potporen jednom tehnologijom koja spriječava da etablirane institucije kao glavni mediji ili vlada mogu jače utjecati na javno mišljenje. Danas 77% republikanaca vjeruje da se na izborima 2020. varalo u velikom stilu, pokazuje najnovija anketa Quinnipiaca.
Predsjednik Joe Biden trebat će sreću i umješnost da progura i čak relativno neambiciozne zakone.
Čuje se o rastućim autoritarnim tendencijama na desnom spektru i sigurno to se tiče i Trumpa i mnogih njegovih saučesnika. Međutim, desetine miliona ljudi su ga birali i podržavaju ga i dalje ne zato što bi bili neprijateljski prema demokratiji nego zato što misle da moraju braniti demokratiju od demokratske partije koja im je ukrala predsjedništvo.
Rješenje ovog tehnološki uslovljenog problema biće jedan od velikih zadataka slijedećih godina. Twitter i Facebook su Trumpa nakon naleta na Kapitol 6. januara sa pravom prognali sa svojih platformi. Kao brza, kratkoročna reakcija na nacionalno vanredno stanje ova odluka se apsolutno mogla opravdati: Podsticanje na nasilje nema ništa sa slobodom govora. Međutim, dugoročno nije legitimno ako privatna preduzeća takve odluke, koje imaju za javnost veliki značaj, donose same.
Uopšte je bila velika greška što su SAD dopustile da ove platforme postanu tako moćne. Jedno rješenje, koje smo dva koautora i ja nedavno predložili u Foreign Affairs bilo bi podstaknuti međusobno konkurirajuće „Middleware“ firme da preuzmu, mimo platformi, zadatak moderacije. To bi ograničilo moć velikih i dalo korisnicima više kontrole nad informacijama sa kojima se susreću. Time se doduše iz svijeta neće istjerati teorije zavjere ali platformama ne bi bilo moguće u obimu kao danas da pojačavaju periferne glasove a druge, koji su pali u nemilost, isključuju.
Drugi razvoj, koji je jako podstakao polarizaciju zemlje, je prenos diskursa sa političkih tema na pitanja identiteta. U 1990-im godinama, kada je započela polarizacija, dvije Amerike su se sporile oko poreza, zdravstvenog sistema, pobačaja, posjedovanja oružja i slanja vojske u inostranstvo. Ove teme nisu nestale ali su zasjenjene pitanjima identiteta i članstva u određenim grupama koje se definišu bojom kože, etničkom pripadnošću, starošću i drugim socijalnim faktorima. Iz političkih partija postale su političke plemenske kulture.
Ovaj tribalizam se posebno proširio u republikanskoj partiji. Trump je uspio svoju partiju i njeno biračko tijelo bez muke pokrenuti ka tome da odustanu od osnovnih principa kao što je slobodna trgovina, podrška globalnoj demokratiji ili borba protiv diktatura. Kad su Trumpove neuroze rasle i on sve više bio zaokupljen sam sa sobom njegova partija se sve više vezala za njega. Što je duže trajalo njegovo predsjedništvo utoliko jače se republikanac definisao preko lojaliteta prema Trumpu: Ko je i samo malo odstupio, time što je kritikovao Trumpov govor ili postupak, bio je odbačen.
Iz političkih partija nastale su političke plemenske kulture.
Ovaj razvoj kulminirao je u tome da republikanci na konvenciji 2020. nisu prezentirali nikakav izborni program nego su samo potvrdili da će podržati Trumpa u svemu šta on hoće. Tako je došlo i do toga da se nošenje maske za lice i jednostavno ozbiljno shvatanje pandemije Covid-19 razvilo u ogorčeni partijsko-politički sukob.
Ova problematika temelji se na jakoj geografskoj i demografskoj podjeli koja je nastupila 2016. godine. Kao što je politolog Jonathan Rodden pokazao najjači faktor za pro ili anti trumpovsko shvatanje je gustina stanovništva. Zemlja se dijeli na plave gradove i predgrađa i crvene bogataške kvartove i seoska područja. Zajedno sa tim ide duboka kulturalna podjela u pogledu vrijednosti kakva se može posmatrati i u mnogim drugim zemljama.
Međutim, sa strukturnim faktorima nije moguće potpuno objasniti ovaj razvoj. Jedna anketa NPR/Ipsos pokazala je prošle jeseni da skoro četvrtina republikanaca vjeruje u osnovne izjave QAnon teorije zavjere od koje se diže kosa na glavi, naime, tako kažu istraživači javnog mišljenja, da „jedna grupa satanističkih elita vodi krug pedofila i otimača djece i pokušava da osvoji moć preko politike i medija“. Grand Old Party nije više partija koja se temelji na političkim principima nego više liči na jednu sektu.
Tribalizam postoji i na strani lijevih iako je manje izražen. U nastavku socijalnih pokreta 1960-ih i 1970-ih godina nastala je ljevičarska politika identiteta. Na identitetu temeljena mobilizacija protiv diskriminacije na osnovu boje kože, etnije, starosti ili seksualne orijentacije vodila je tomu da su na ljevici postali glasni zahtjevi da se prizna i potvrdi različitost cijelih grupa.
Kuda se kreće zemlja nakon uvođenja u mandat Joe Bidena je još potpuno nejasno.
Kuda se kreće zemlja nakon uvođenja u mandat Joe Bidena je još potpuno nejasno. To posebno važi za budućnost republikanske partije. Trump i njegove pristalice su nasilnim ulaskom na Kapitol jasno pretjerali i neki u partiji su se konačno javno od njega distancirali. Trumpovo predsjedništvo nije politički Grand Old Party donijelo jaku poziciju: Republikanci, koji su 2017. ovladali Bijelom kućom i oba doma kongresa sada nemaju ni jednu od ovih institucija pod svojom kontrolom.
Kako će to ići dalje imat će sljedećih godina znatan utjecaj na globalnu demokratiju. Trump je autokratima, kao što su i ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski predsjednik Xi Jinping, dao veliki poklon: podijeljenu Ameriku, koja je bila zabavljena samom sobom i koja je proturiječila svojim vlastitim demokratskim idealima.
To što je Biden osvojio Bijelu kuću i što demokratska partija ima tijesnu većinu u kongresu, neće biti dovoljno da SAD povrate svoj međunarodni ugled: Trumpizam se mora jednom za svagda okončati i delegitimirati slično kako se desilo 1950-ih godina sa McCarthyizmom.
Elite, koje nacionalne institucije obezbjeđuju sa normativnim zaštitama moraju opet pokazati hrabrost i iskazati svoj moralni autoritet. Da li su one sposobne za ovaj zadatak odlučivat će o sudbini američkih institucija i prije svega američkog naroda.
Francis Fukuyama spada u najpoznatije američke politologe. On predaje na Freeman Spogli Institute for International Studies univerziteta Stanford.
Autor/ica 👤Francis Fukuyama
