Primat rata

Povezani članci

• Afganistanski guverner ubijen bombom u mikrofonu
• Biden: Vremena su mračna, ali uvijek ima svjetlo
• Mandela proslavio 95. rođendan, sve mu je bolje i možda će uskoro kući?!
• Tri osobe stradale u pucnjavi u tržnom centru u Kopenhagenu
• Zbog rizika od recesije cijena nafte na svjetskom tržištu i dalje pada
• Državni tužilac: Trumpovi tvitovi čine moj posao nemogućim

Predvedeni: Ruski predsjednik prima izjave respekta ruskih milijardera – Foto: AFP

Ruski ozloglašeni milijarderi su jedan stub u sistemu moći Vladimira Putina. Ali jedva da imaju uticaj na njega. Izgleda da predsjednika vlastito gospodarstvo i nekadašnja obećanja sve manje interesuju.

Piše: Katharina Wagner, Moskva – faz.net 25.02.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U četvrtak uveče, dvanaest sati nakon početka rata protiv Ukrajine, sastali su se najmoćniji predstavnici gospodarstva Rusije sa predsjednikom Vladimirom Putinom. 37 šefova koncerna sjedili su sa maskama na velikom sigurnosnom odstojanjem od Putina u raskošnoj Katarinskoj sali u Kremlju – tamo, gdje je Putin tri dana prije toga u pripremi invazije prihvatio priznanje istočnoukrajinskih separatističkih oblasti. Sada je u sali sjedilo 37 ljudi od kojih su mnogi taj dan izgubili milijarde dolara jer su berzanski kursevi njihovih firmi to jutro pali na dno. Uprkos tome slušali su nepomični kako Putin govori o napadu kao „neophodnoj mjeri“: Nije bilo drugoga izbora pošto su rizici za nacionalnu sigurnost bili tako visoki da je bilo nejasno kako bi Rusija inače „mogla dalje egzistirati“. Zamolio je šefove koncerna za „razumjevanje“ za akciju i „restrikcije“ kojih će biti i rekao je da će Rusija uprkos svemu ostati „dio svjetskog gospodarstva“.

Od prisutnih za riječ se javio samo jedan, šef udruženja industrijalaca i preduzetnika Aleksandar Šohin. On je grantovao predsjedniku solidarnost: Ruski „biznis“ je od 2014. naučio da se prilagodi krizama i da se pod tim uslovima čak i dalje razvija. Sa podrškom vlade i time što će preduzeća raditi „još energičnije, efektivnije“ mogu se savladati nove poteškoće. Niko u Katarinskoj sali nije komentarisao da bi gospodarstvo Rusije zbog rata i njegovih posledica moglo biti godinama unazađeno.

Rat je otrov za gospodarstvo

To zvuči suludo: Predstavnici gospodarstva podržavaju politiku koja je otrov za njihove vlastite interese. Koja ne pogađa samo njihova preduzeća nego i mnoge od njih osobno – odsjeca ih od njihovih vila u južnoj Francuskoj i Londonu, od „šopinga u Milanu“, i „organizovanja partia u Saint Tropezu“, kako je ovoga tjedna twitovao komesar EU za vanjske poslove Josep Borrell. I predsjednik SAD Joe Biden najavio je ovoga tjedna nove sankcije protiv „korumpiranih milijardera“: Oligarsi su profitirali od blizine Kremlju, sada trebaju za to platiti. Međutim, da će to promjeniti nešto u njihovoj lojalnosti prema Putinu nije za očekivati. Nasuprot tomu: Od 2014. kada je Zapad vjerovao da će sa osobnim kaznenim mjerama, sa zabranama putovanja i zamrzavanjem imovine moći unijeti nemir u elitu Kremlja, Putin je šefove koncerna još jače povezao na sebe. I to ne iza zatvorenih vrata nego javno da bi svi razumjeli: Ko želi učestvovati u igri mora podržavati i politiku.

Dobar primjer za to je Arkadij Ro­tenberg, Putinov prijatelj borilačkih sportova iz dječačkih dana iz Saint Petersburga. Njegov uspon proticao je paralelno sa onim njegovog skoro isto starog prijatelja; Od trenera džuda i vlasnika sportskog studija, što je Rotenberg bio još krajem devedesetih godina, on se u toku deset godina pretvorio u „kralja državnih narudžbi“. Zajedno sa svojim bratom Borisom dobio je mogućnost kada se državno kontrolisani gasni koncern Gazprom 2008. odvojio od više građevinskih firmi za gradnju gasovoda i postrojenja; nakon toga braća su formirala novu firmu Strojgasmontaž, koja je imala mogućnost za državu stalno graditi preskupe cjevovode. Za olimpijske igre u Sočiju 2014. Rotenberg je dobio šestinu svih narudžbi. Ali onda je došla aneksija Krima i počeo je rat u istočnoj Ukrajini koji je podržavala Rusija.

I poslovni ljudi trebali su se sada izjasniti. Rotenberg se saglasio da izgradi most od ruskog kopna do anektiranog ukrajinskog poluostrva. Jedan drugi teško bogati poduzetnik Genadij Timčenko, odbio je prije toga to ukazujući na navodne građevinske teškoće i visoke troškove. Rotenberg je rekao da on razumije da ova narudžba znači kompletnu izolaciju od Zapada. Ali most je njegov doprinos za „razvoj zemlje“.

Zaobiđene sankcije

Rotenberg se ustvario nije čak morao bojati kompletne izolacije. Doduše on je između ostaloga zbog projekta mosta stavljen na listu sankcija EU i SAD a u Italiji su mu zaplijenjene vile i luksuzni hotel u vrijednosti od 30 miliona evra. Međutim, jedan izvještaj američkog senata iz 2020. je pokazao kako su Rotenbergovi naprimjer preko fiktivnih firmi u SAD uprkos sankcijama kupovali umjetnine za više miliona dolara. Isto tako postojali su izvještaji o kupovinama nekretnina u Njemačkoj nakon 2014. u vrijednosti oko milijarde evra čiji tragovi su preko mreže firmi vodili do Arkadija Rorenburga.

Početkom prošle godine slijedio je tada poslednji dokaz da su oligarsi kao Arkadij Rotenberg postali nesalomljiva potpora u Putinovom sistemu moći. Najednom se poslovni čovjek pojavio kao navodni vlasnik palače u stilu Versaja na Crnom moru, koju je najvažniji opozicionar Aleksej Navalni, prije toga u milion puta gledanom youtube filmu pripisivao predsjedniku.

Nije u Rusiji uvijek bilo tako da moćni šefovi kocerna javno poslušno klimaju glavom tomu šta uništava njihove poslovne planove. U devedesetim godinama, kada je pojam oligarha u odnosu na ruske milijardere došao u modu, mislilo se time još na sasvim drugu grupu: Preduzetnici, koji su mogli u prenagljenim aukcijama privatizacije za malo novca prisvojiti državnu imovinu i tako postati bogati. Oni su imali veliki uticaj na politiku, naprimjer pomogli su tadašnjem predsjedniku Borisu Jelcinu u izbornom uspjehu 1996. godine. U stanovništvu, koje je privatizaciju razumjelo kao rasprodaju bogatstva njihove zemlje, oni su bili omraženi.

Kada je Putin 2000. prvi puta postao predsjednik obećao je da će objaviti rat milijarderima. To je prije svega značilo: Ko se nije htio držati novoga sporazuma da se ubuduće drži dalje od politike, morao je napustiti zemlju kao Boris Berezovski ili je uhapšen na više godina kao nekadašnji šef Yukosa Mihail Hodorkovski. Od tada, piše politološka Tatjana Stanovaja, „gonji sloj gospodarske elite, koji je imao pravo na politički glas, prestao je da postoji“. Isto tako svaki dijalog sa vođstvom o političkim temama.

Dok su oligarsi izgubili pravo suodlučivanja pod Putinom je jedan drugi blok dobio na vagi: Onaj „silovika“, predstvanika bezbjednosnih organa kao što je vojska i unutrašnja tajna služba FSB, u čijoj prethodnoj organizaciji KGB je počela Putinova karijera. Stanovaja opisuje kako ova grupa širi svoj uticaj na sve više oblasti, koje imaju dodirne tačke sa gospodarstvom: na nauku, obrazovanje, tehnologiju, digitalizaciju, komjuterske programe i informatičku opremu, pa na koncu i na međunarodne kontakte.

Bivši agent tajne službe Putin nema poverenja u tržišno gospodarstvo

Istovremeno se Putin, koji je kao čovjek tajne službe uvijek njegovao nepovjerenje prema privatnom gospodarstvu, udaljava izgleda sve više od ideje slobodnog tržišnog gospodarstva. Dok je on u prvim godina svoga vladanja provodio reforme koje su vodile liberalizaciji i otvaranju gospodarstva, najkasnije od 2014. radi se o izolaciji, protekcionizmu, povećanju državne kvote i sve više kontrole. Konačno je Putin u novembru prošle godine govorio o tome da se „moderni model kapitalizma iscrpio“, što se naprimjer vidi u neravnomjernoj raspodjeli bogatstva – koja je međutim u Rusiji posebno jako izražena. Kao pozitivan primjer naveo je Putin Kinu gdje uprkos centralnoj ulozi kimunističke partije „institucije tržišta efikasno funkcionišu“.

Međutim Rusija nije Kina; mnogi Rusi, upravo mlađi u velikim gradovima osjećaju se kao Evropljani, orijentišu se na zapadne vrijednosti, preziru korumpirane režime. Putin je rano odlučio kako se želi nositi sa ovim dijelom društva: Već 2001. prisilio je medijskog preduzetnika Vladimira Gusinskog sa kaznenim postupkom i istražnim zatvorom da svoju kritičku TV stanicu NTW proda Gazpromu. Ali proteklih godina, kada je poraslo nezadovoljstvo Rusa zbog pogoršanja njihovih životnih uslova, borba protiv neovisnih glasova postajala je sve oštrija. Nedavno je niz medija proglašen stranim agentima a pristalice Navalnog, koji je sam u zatvoru, su progonjene i prognane iz zemlje. Represija je za Putinovo održavanje moći odavno postala važnija nego svaka pozitivna agenda. Ako je predsjednik ranije često obećavao da će Rusija u bliskoj budućnosti spadati među pet najvećih narodnih gospodarstava svijeta najkasnije od izbijanja pandemije o tome se ništa ne čuje.

U svakom slučaju Putin se u protekle dvije godine promijenio. Dugo prije napada na Ukrajinu započeo je više govoriti o istoriji i njenoj navodnoj nepravednosti nego o budućnosti vlastite zemlje. Prema mišljenju Stanovaje predsjednik se u pandemiji, koju je on iz straha od zaraze skoro potpuno proveo izoliran, povukao i iz važnih pitanja aktivnosti vlade. Tako se on jedva starao o oligarsima među kojima je ranije posredovao kao jedna vrsta sudije. Ovu ulogu on je sada delegirao na tehnokrate, koji u savezu sa „silovikima“ postaju sve moćniji. Sve više se stvara jedna vrsta „kulta države“, kaže Stanovaja, sa kojim zajedno ide „apsolutni primat“ interesa vođstva nad onim gospodarstva. Napad na Ukrajinu je ovu tezu konačno potvrdio.

faz.net