Proklete crne zemlje, povijest ukrajinskog žita

FRANÇOIS-GUILLAUME LORRAIN
Autor 1.4.2022. u 09:08

Izdvajamo

  • Ne uveličavajući udio grabežljive namjere da se preuzmu žitarice u Hitlerovoj odluci da osvoji SSSR, mora se priznati da su članovi njegovog užeg kruga još prije invazije uspostavili planove koji su odredili dobrobiti u sirovinama. Demografski podaci nisu bili zanemareni. «Potrebno je da se regije juga Rusije prilagode dopremi hrane njemačkoj naciji. Opskrba hranom našeg naroda je prvi od naših zahtjeva. Ne vidimo nikakvu obvezu hraniti ruski narod viškom proizvoda iz ovih regija». Ove riječi Alfreda Rosenberga, izrečene neposredno prije početka operacije Barbarosa, sugeriraju obrise  «plana izgladnjivanja», kojeg je razradio državni tajnik za poljoprivredu Herbert Backe.

Povezani članci

Proklete crne zemlje, povijest ukrajinskog žita

Photo by TymurKhakimov/pexels.com

Antička Grčka, SSSR, III Reich…Plodno tlo Ukrajine uvijek je izazivalo apetite.

Piše: FRANÇOIS-GUILLAUME LORRAIN, Le Point, 31.03.2022.

Ukrajinsko žito černozemno, te crne zemlje bogate humusom i mineralnim solima, koje od prije mjesec dana tolike umove zabrinjava, nije ništa novo u povijesti. U vrijeme antičke Grčke prehrambena sigurnost Atene je zavisila od njega. Dobavljali su ga iz Egipta, sa Sicilije, ali najviše sa Tauride, današnjeg Krima. Da bi se opskrbila, Atena je razvila flotu, postala talasokracija i duž Pont-Euxina (Crnog mora) postavila cijeli niz stanica za prihvat, koje su trajale kroz vrijeme.

Poslije je ta velika žitnica postala predmet mnogih apetita i najradikalnijih teorija dva režima koji su jednako bili radikalni: SSSRa i III Reicha. U prvom slučaju istrebljivanje glađu ukrajinskog seljaštva, što je od 1931. do 1933. proizvelo 4 milijuna mrtvih, a bilo je dio najstriktnije primjene klasne borbe: dekulakizacije. Čim je klasa kulaka 1929. bila precizno definirana – za kulaka je smatran svako ko je zarađivao više od 300 rubalja, zapošljavao jednog ili više nadničara i posjedovao motoriziranu poljoprivrednu mašinu – broj označenih žrtava u regiji tako obradivoj i naseljenoj kao Ukrajina – obećavao je da će biti visok.

U političkom smislu, trebalo je slomiti Ukrajinu koja nije htjela odbaciti posljednje ukrase kapitalizma, i prihvatiti fantastični plan kolektivizacije. A ipak je u Ukrajini, u Odesi, otvorena prva stanica mašina i traktora koji su cijelom SSSR-u trebali osigurati lijepe dane i za kolhoze i za sovhoze. Ali Ukrajinci nisu baš bili za ‘kolhoze’. Stalo im je bilo do njihove zemlje, do njihove žetve, do te mjere da su radije ubijali vlastite životinje nego ih gledali u dvorištima kolektivnih poljoprivrednih dobara, kako podsjeća Pierre Lorrain u knjizi ‘Ukrajina, jedna priča između dvije sudbine’ (izdavač Bartillat). Politička dimenzija  narasta za jedan stupanj kad, nakon otpora, Moskva uspostavlja drugu kategoriju koja je bila mnogo šira: saučesnike kulaka. Cilj nije bio eliminirati bogate, nego otarasiti se takozvanih «narodnih neprijatelja».

Otimačina

Pobune su se redale. Naoružane motkama i vilama, žene su se bunile, masovno upadajući u kolhoze da bi vratile stoku i žito. Muškarci su ih, u svojstvu stražara, bili spremni zaštititi. Ali nemaju značajnu specifičnu težinu u poređenju sa odredima ‘dobrovoljaca’ – radnika koje su podržali tchekisti (pripadnici političke policije ustanovljene 1917.) i vojnici, čiji je zadatak bio pucati, zatvoriti ili deportirati. Od 25000 dobrovoljaca angažiranih u SSSR-u, koji su imali spiskove vlasnika poljoprivrednih dobara, više od polovice je djelovalo na teritoriju Ukrajine.

Kolektivistički obazac se sporo dokazivao, proizvodnja je propala, a kvote žitarica, koje je trebalo isporučiti su se povećavale. Ali ta neravnoteža nije uopće bila važna! U svoj paranoji ti su činovnici bili uvjereni da seljaci prikrivaju žetve. Sve im je oduzeto. Ustanovljeni su unutarnji pasoši da bi se spriječio odlazak seljaka u velike gradove. Zatvarene se granice. Jedino putovanje koje se tolerira je u fabrike ili u rudnike u zemlji. Seljaci koji su preživjeli prestajali su sijati.

Vrhunac cinizma je dostignut kad su oduzete žitarice prodate u inostranstvu da bi država stekla devize. Službeno, Ukrajina je oduvijek bila žitnica SSSRa, a svaki je dan više od 30 000 ljudi umiralo, i otkriveni su slučajevi kanibalizma. Da li je Holodomor bio etnički genocid, kao što ukrajinski nacionalisti pretenduju? U knjizi ‘Crvena glad’ (izdavač Grasset) autorica Anne Applebaum (urednica u Washington Postu i 2004. dobitnica Pulitzerove nagrade za knjigu ‘Gulag, povijest’) podsjeća da je pod pritiskom SSSR-a odlučeno da se koristi restriktivni pojam «genocid», koji je isključio političku dimenziju koju je u početku upotrijebio Raphael Lemkin.

Jer SSSR nije htio u budućnosti biti odgovoran za takvu optužbu za Ukrajinu. Uprkos averziji prema Staljinovoj zemlji, koja je htjela slomiti svaki otpor državnom modelu, etnička dimenzija istrebljenja je upitna. Ironija je htjela da su tek nacisti ti, nakon pripojenja Ukrajine 1941. koji su svijetu otkrili razmjere pokolja kojeg je SSSR prikrivao: ni Hruščov ni Gorbačov ga nisu nikada spomenuli.

Ako su se ukrajinski nacionalisti nadali da će ih Hitler bolje tretirati nego Staljin – prevarili su se. Führer Slavenima, ‘podljudima’ nije dao slobodu, i od njih je očekivao samo jedno: da Reichu isporuče žito, u skladu sa hitlerovskom koncepcijom ‘Lebensrauma’, životnog prostora u kojem je Istok sveden isključivo na plodnu žitnicu. Vitalna sredina prema njemačkom modelu počiva na geopolitičkoj potrebi da osigura samodostatnost, da se ne ovisi od Zapada.

Ne uveličavajući udio grabežljive namjere da se preuzmu žitarice u Hitlerovoj odluci da osvoji SSSR, mora se priznati da su članovi njegovog užeg kruga još prije invazije uspostavili planove koji su odredili dobrobiti u sirovinama. Demografski podaci nisu bili zanemareni. «Potrebno je da se regije juga Rusije prilagode dopremi hrane njemačkoj naciji. Opskrba hranom našeg naroda je prvi od naših zahtjeva. Ne vidimo nikakvu obvezu hraniti ruski narod viškom proizvoda iz ovih regija». Ove riječi Alfreda Rosenberga, izrečene neposredno prije početka operacije Barbarosa, sugeriraju obrise  «plana izgladnjivanja», kojeg je razradio državni tajnik za poljoprivredu Herbert Backe.

«Zemlja krvi»

Ovaj visoki funkcioner, promoviran 1942. u ministra za ishranu, razradio je brojne instrukcije o korištenju prehrambenih resursa zauzetih teritorija. Kvote isporuka su monstruozne i Ukrajinci iz sovjetske zone, koji su vjerovali da više neće imati posla sa kolektivizacijom, brzo su se razočarali: kolhozi i sovhozi su nazvani «kolektivna poljoprivredna dobra». Nije važno da ukrajinski seljaci prežive: u idiličnoj budućnosti crne zemlje su trebali kolonizirati čistokrvni Nijemci.

Ako su radnici bili lišeni tvornica koje su Sovjeti premjestili s onu stranu Urala, seljaci su ostali prikovani za svoje zemlje, koje se nisu mogle preseliti. Kao što pripovijeda Adam Tooze u knjizi ‘Nadnica za razaranje’ (izdavač Les Belles Lettres), Backe je bio nemilosrdni upravitelj te gigantske pljačke žitarica, i nije oklijevao lišiti hrane ni Werhmacht u Ukrajini, koji se morao snalaziti na drugačiji način. Knjigu ‘Zemlje krvi’ napisao je Timothy Snyder o Ukrajini i Istočnoj Europi. Crne zemlje također. I žute zemlje, i zlatne, kao ukrajinska zastava. Nije dobro imati zemlju punu blaga. Bolje razumijemo zašto Ukrajina, kad je postala neovisna i nakon što je morala snabdijevati SSSR 45 godina, sve adute uložila u ovu silu, koja je konačno postala njena.

Sa francuskog prevela Nada Zdravič

FRANÇOIS-GUILLAUME LORRAIN
Autor 1.4.2022. u 09:08