Put u vrijeme nakon apokalipse

Karin Pettersson
Autor 12.5.2020. u 09:17

Put u vrijeme nakon apokalipse

Foto: DPA

Već jednom se iz velike gospodarske krize razvilo pravičnije društvo. Hoće li i virus to pokrenuti?

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kada u ranim jutarnjim satima čekam na san, vraćam se na jednu mozgalicu da bih skrenula pažnju. Igra se sastoji u tome da moram razmisliti koju vrstu ljudi bih uzela sa sobom u divljinu ako nam predstoji apokalipsa. Koje ljudske osobine su najkorisnije? Masa mišića, izdržljivost, vesela ličnost? Možda neko ko zna loviti. Interesantno je šta kriza otkriva nama  o nama samima.

U jednom eseju u časopisu Wired britanska autorica Laurie Penny opisuje kako ljudi u najvećem broju scenarija katastrofe bivaju spašeni zahvaljujući sirovoj snazi i oružju. U ovim pričama junak je čovjek, sam protiv opasnosti: terorista, zombija, vanzemaljaca.

Kada je kriza došla – naša aktuelna kriza – ispostavilo se da ona ne izgleda tako kako smo je mi sebi predstavili. Junak, koji riskira svoj život da bi nas spasio nije nikakav prepper sa pojasom sa mecima i oružjem preko ramena.

Junakinja je slabo plaćena pomoćna radna snaga u staračkom domu koja je prisiljena da se suprotstavi virusu bez dezinfekcionih sredstava ili odgovarajuće zaštitne opreme. „Borci na frontu“ u ovoj apokalipsi nisu vojnici nego njegovatelji i ljekarke, čistačice i blagajnice. Sa finskih kriznih rezervi uzete su hirurške maske i respiratori a ne oružje.

Šta stoji između nas i kolapsa nije sirova snaga nego zaštitna oprema, medikamenti i kreveti u bolnicama.

Šta stoji između nas i kolapsa nije sirova snaga nego zaštitna oprema, medikamenti i kreveti u bolnicama. To je upravo ono državno skrbništvo koje je poslednjih decenija bilo podfinansirano i čak privatizovano. To je svagdašnja infrastruktura civilizacije: njega starih, medicinsko obezbjeđenje, socijalna sigurnost.

Ovdje postaje vidljiva i naša nekompletnost. Priče su u međuvremenu postale svakodnevne, priče o ljudima, koji rade u staračkim domovima i poslije narasta infekcije idu i dalje na posao, iako imaju bolove u grlu. Oni nisu mogli sebi jednostavno dozvoliti da ostanu kod kuće. Na kraju su im nedostajala dva zaštitna sloja – jedan od siromaštva i jedan od virusa.

Neki političari nazvali su izazov da se virus pobjedi „ratom“. Ali pravi rat, neka nas bog sačuva, traži djela. Šta se sada od nas većine zahtjeva je suprotnost: strpljenje, briga za druge, tiha solidarnost, male geste prijateljstva.

Strah privilegovanih da bi mogli sve izgubiti čita se između redaka. Cijeli sistem se trese.

Naravno, ako bi stvarno bio rat, kako se retorički pita indijska autorica Arundhati Roy, ko bi bio tada bolje pripremljen nego SAD. “Ako to ne bi bile maske ili rukavice, koje bi trebali vaši vojnici na frontu nego puške, inteligentne bombe, oružje za razbijanje bunkera, podmornice, borbeni avioni i atomske bombe, da li bi šta nedostajalo?” Vjerovatno ne.

Omiljeni časopis finansijske elite, Financial Times, objavio je prije nekoliko tjedana istorijski tekst. „Virus je pokazao krhkost društvenog dogovora“, glasi naslov članka, koga je napisala glavna redakcija novina. Ona je argumentirala da bi se vladajući politički pravac poslednjih godina morao obrnuti i da se moraju razmotriti prijedlozi kao univerzalni minimalni dohodak i viši porezi na imovinu – ideje koje su dosada bile diskutovane u mnogo radikalnijim krugovima.

„Kako su zapadnjački šefovi država i vlada naučili u svjetskoj gospodarskoj krizi i poslije Drugog svjetskog rata, mora se, da bi se zahtijevale kolektivne žrtve, ponuditi društveni dogovor koji svima donosi dobro“, argumentirao je Financial Times.

Strah privilegovanih da bi mogli sve izgubiti čita se između redaka. Cijeli sistem se trese. Upravo sada, tako stoji u tim novinama, moglo bi biti više nezaposlenih Amerikanaca nego u tridesetim godinama.

 „Gospodarstvo“ nije samo i ne u prvoj liniji pitanje profita ili novca, nego materijalnih uslova ljudi.

U diskusiji oko Corona virusa postoji pogrešna dihotomija. Ne radi se o izboru između „gospodarstva“ na jednoj i „zdravlja“ na drugoj strani. „Gospodarstvo“ nije samo i ne u prvoj liniji pitanje profita ili novca, nego materijalnih uslova ljudi – ravnoteža između rada i kapitala, javnog zdravlja i nezaposlenosti. Nada umjesto očaja.

Mnogi čitaju sada „Kugu“ Alberta Camusa, profetski roman, koji izgleda kao da je pisan za ovaj moment. Ali ja sam iz svoga regala izabrala jednog drugoga klasika. „Plodovi gnjeva“ Johna Steinbecka opisuju srceparajuću realnost, koju je izazvala gospodarska kriza tridesetih godina povezana sa ekološkom katastrofom u američkom  „Dust Bowl“.

U knjizi porodica Joad kreće u Kaliforniju i putem prolazi kroz apokalipsu. Među njenim članovima su Tom i Ma. Tu je Rose of Sharon, koja od djeteta postaje odrasla i na poslednjoj stranici nudi mlijeko svojih prsa izgladnjelom strancu. Prati je Jim Casey – propovjednik koji je izgubio svoje vjerovanje. U ovom udžbeniku gospodarstva nekadašnji propovjednik postaje sindikalni agitator. Za svoje ideje biće pretučen na smrt. Međutim iz krize je konačno proizašao zahtjev za drugačijim, pravednijim društvom.

Iznenada izgleda da se srednji sloj počinje sjećati toga da država blagostanja ne štiti samo slabe i siromašne.

Corona virus sječe kao nož ali ni u kom slučaju bez razlike. On sortira prema klasi. Dobro stojeći i gradski biro namještenici mogu se izolirati kod kuće. Radnici, njegovatelji, blagajnici i vozači autobusa su izloženi izuzetnim rizicima i nose teret za sve druge. Oni sa nesigurnim zaposlenjem i niskom platom, koji su već bolesni i oslabljeni siromaštvom, trpe najviše. Sasvim dole u hijerarhiji bore se radnici u „Gig“ ekonomiji (povremeni poslovi, samostalni djelatnici) i beskućnici – bez ikakve zaštite.

Svako može umrijeti od virusa ali siromašni i bolesni umiru najviše. Zemlje, koje su u mogućnosti, sada u panici pojačavaju svoje socijalne sigurnosne sisteme. Iznenada izgleda da se srednji sloj počinje sjećati na to da država blagostanja ne štiti samo slabe i siromašne. U Švedskoj je gornja granica za osiguranje nezaposlenih podignuta bez diskusije. U Velikoj Britaniji su milijarde upumpane u sistem socijalnog osiguranja. Je li virus buđenje? Ja se nadam, ali nisam sigurna.

Ležim još jednu noć bez sna. Ovoga puta mislim na porodicu Joad. Oni nisu ljudi koje bih izabrala ako bih morala stvoriti imaginarni optimalni tim za post apokalipsu. Ali u stvarnom životu, tako se ispostavlja, ne može se izabrati kada i gdje će kriza udariti. Oni su jednostavno tu – stari, bolesni i siromašni – i traže mjesto u timu i fer šanse za preživljavanje.

ipg-journal.de  

Karin Pettersson
Autor 12.5.2020. u 09:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija