Radikalnost većega Mi

Povezani članci

• Tramp šalje pojačanje u Viskonsin, uhapšen osumnjičeni za ubistvo
• Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo rezoluciju o zaštiti novinara
• Evropski sjaj Donalda Trumpa
• Novi mirovni pregovori o Siriji sredinom januara
• Rouhani: Iran ne prijeti regiji, ali je protiv osvajača
• Masovna sahrana na dan žalosti u Šri Lanki

Pod motom „Nedjeljivi“ izašlo je 2018. oko četvrt miliona ljudi na ulice u Berlinu, foto: DPA

Više kriminala i manje blagostanja: zašto diskriminacija ne šteti samo diskriminiranim nego svima.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Prije više od godinu dana, u februaru 2020. jedna bitna okolnost doprinijela je brzom širenju novoga korona virusa u sjevernoj Italiji, što je u međuvremenu skoro opet palo u zaborav: Desetine hiljada kineskih šivačica bez važećeg boravišnog statusa koje su u velikim modnim metropolama zemlje radile ponekad u nehumanim uslovima, nisu imale ni zdravstveno osiguranje niti pristup zdravstvenoj zaštiti. U slučaju infekcije nisu se mogle ni besplatno testirati niti dovoljno izolirati.

Iz straha od protjerivanja i visokih troškova bolest je ostala neliječena, u tijesnim smještajima i radnim prostorijama virus se brzo proširio. To je imalo, kako se brzo pokazalo, dramatične posljedice za cjelokupno italijansko stanovništvo, a ne samo za pogođenu grupu marginalizovanih, neevidentiranih migranata.

Ova anegdota o početku korona krize objašnjava kako je važan nizak prag pristupa zdravstvenom sistemu za sve ljude koji žive u zemlji, bez obzira na status boravka. “Zdravstvena zaštita ne počiva samo na dobro funkcionalnom zdravstvenom sistemu sa univerzalnim pokrićem, nego i na socijalnoj inkluziji, pravednosti i solidarnosti. […] Podjele i strah od stranaca vode do lošijih rezultata za sve”, to je naglasak jednog članka u renomiranom medicinskom stručnom časopisu The Lancet u jeku prvog vala Covida – 19.

Međutim i kad ne vlada upravo globalna pandemija, dobro činimo ako u vlastitom interesu redukujemo nejednakosti i uzimamo u „Mi“ i one koji su do sada bili isključeni. Za to postoje mnogobrojne empirijske evidencije: Ako okončamo diskriminaciju i jačamo najslabije članove našeg društva, tako jačamo sve.

Ako okončamo diskriminaciju i jačamo najslabije članove našeg društva, tako jačamo sve.

Na prvi pogled to može izgledati kao apsurdna fantazija jednog socijal romantičara. Jer čisto pragmatički moglo bi se misliti da jednom članu najviše prihodne klase može biti potpuno svejedno koliko puno (ili malo) zarade sugrađani, da li oni koriste isti pristup osnovnim pravima kao on sam i da li su rođeni sa istim šansama – osnovna stvar, imati svoj bazen, vilu i luksuzni automobil.

Međutim, ako se ovo stanje ispoljava u tome da se ovaj luksuz može uživati samo u njegovom ograđenom stambenom naselju (gated community), kao što je slučaj u Južnoj Africi ili dijelovima SAD-a, postavlja se pitanje šta se ima od toga, pripadati privilegovanom Mi kad su mnogi drugi ljudi sasvim očigledno isključeni.

Jer činjenica je da mnogobrojni empirijski nalazi potvrđuju da zemlje sa većom socijalnom nejednakošću imaju veće stope kriminaliteta. Što je veći Gini koeficijent, indeks za mjerenje (ne)jednakosti u raspodjeli imovine, odnosno prihoda unutar kao i između pojedinih zemalja, utoliko su više stope ubistava. Ova jednostavna statistička korelacija je mnogo puta potvrđena, među ostalim u okviru sveobuhvatne studije Svjetske banke. Ona pokazuje da kroz sve veću nejednakost, prije svega nisko kvalifikovani ljudi gube određene društvene statusne stvari, među njima dobar posao, osiguran prihod i mogućnost da prehrane svoju porodicu.

Nezaposlenost i sa tim povezani gubitak statusa su idealno tlo za delikte, koji nastaju iz osjećaja da se „tamo ne pripada“. Tu spadaju prije svega ubistva koja se često baziraju na emocionalnoj odbačenosti ili povrijeđenom osjećaju časti. Dok podaci za Njemačku nedostaju, jedna analiza FBI-a za SAD pokazuje da se otprilike polovina svih ubistava ne može pripisati nekom prethodnom aktu (trgovina drogom, pljačka, kućno nasilje ili finansijski sukob), nego takozvanim „other argument“ – jednostavnoj činjenici da se ubica osjećao povrijeđen u svojoj časti.

Nezaposlenost i sa tim povezani gubitak statusa su idealno tlo za delikte, koji nastaju iz osjećaja da se „tamo ne pripada“.

Posjedovanje oružja i socijalno značenje „časti“ rastu sa sve većom socijalnom nejednakošću, a uslovljeni su više kroz diskriminaciju nego kroz kulturalne ili religiozne razloge. Oduzme li se ljudima kroz diskriminaciju mogućnost da ostvare socijalni status i društveno priznanje i da osobno i profesionalno napreduju onda, prije svega muškarci na osnovu duboko usađenih patrijarhalnih struktura, posežu za drugim mogućnostima, da bi ostvarili poštovanje.

U SAD-u jedno područje istraživanja trenutno se bavi sistemskim troškovima strukturne diskriminacije i nejednakosti, koje svi građani (ne samo crni) moraju platiti. U 250 godina istorije SAD-a ima bezbroj drastičnih primjera. Tako su naprimjer u okviru ustavnopravno naređene desegregation u kasnim 1950-im zatvoreni mnogobrojni javno finansirani objekti, od bazena do parkova, umjesto da u smislu zakonodavstva za okončanje rasne podijeljenosti budu otvoreni za crnce.

Odgovorni u gradovima su radije prihvatili da ni bijelci nemaju više prostore za odmor nego da se saglase na zajedničkom korištenju i time povećanom kontaktu ljudi različite boje kože. Do danas mnogobrojni tada zatvoreni objekti, među njima kompletni zoološki vrtovi i parkovi, nisu više otvoreni i ponovo uređeni. Ovaj postupak ne može se objasniti niti gospodarski niti racionalno, nego to pokazuje kako je sveprisutan, prožimajući i održiv strukturni rasizam i koje stvarne troškove to ima za sve ljude, čak iako neki na individualnom nivou od toga profitiraju jer su bijelci.

Od jednoga većeg Mi, sa više uključenih, profitiraju dakle ne samo oni koji su prije toga bili iz toga isključeni.

Lista negativnih uticaja diskriminacije i nejednakosti za sve stanovnike jedne zemlje, neovisno od njihove boje kože ili njihovih konkretnih imovinskih i vlasničkih odnosa, može se skoro beskrajno nastaviti. Diskriminacija i marginalizacija pojedinih društvenih grupa dovode do erozije povjerenja u zakone i institucije, štete psihičkom i fizičkom zdravlju, povećavaju ekcesivnu potrošnju, trgovinu drogom i pretilost, djeluju negativno na radna vremena i vode do više ljudi u zatvorima. One imaju za posljedicu lošije političko uređenje i lošiju gospodarsku situaciju.

Od jednoga većeg Mi, sa više uključenih, profitiraju dakle ne samo oni koji su prije toga bili iz toga isključeni. I oni, koji su zahvaljujući svome porijeklu, svome spolu, svojoj boji kože, svojoj religiji ili drugim značajkama uvijek bili dio toga Mi i time mogli uživati s tim povezane privilegije, izvlače neposrednu korist iz toga ako nekadašnji „ostali“ budu uključeni u Mi.

Oštro formulisano znači da se trebamo založiti za radikalno otvaranje i proširenja našega Mi ne samo iz visokih motiva civilne hrabrosti i solidarnosti, nego već iz samo banalne vlastite koristi. Jer kako gore navedeni primjeri pokazuju, može se empirijski bez dvojbe dokazati da svi profitiraju od toga – ako ne samo privilegovane grupe, nego svaki pojedinac ima pristup obrazovanju, zdravstvu i radu. Jedan ravnopravniji svijet je naime i jedan sigurniji, zdraviji i života vredniji svijet.

Judith Kohlenberger je kulturološkinja i istražuje integraciju, napuštanje i pripadnost na Institutu za socijalnu politiku WU u Beču. Njena knjiga „Mi“ objavljena je u izdavaštvu Kremayr & Scheriau.

ipg-journal.de