ENG
„Realistični antikapitalizam umjesto pokušaja moralnog preodgoja“
Autor/ica 👤 Joanna Itzek
Izdvajamo
- U Njemačku se slivaju snage gospodarskih tokova dok zemlje na Mediteranu krvare. Ovdje se stvara unutrašnjoevropski konflikt kakav nismo imali od kraja drugog svjetskog rata. Nametnuta jedinstvena valuta prema njemačkom receptu služi interesima njemačke izvozne industrije uključujući i njene radnike dok to ruinira zemlje kao Italija i Grčka – primjer kako previše integracije vodi u suprotnost, u konflikt. Slično se Njemačka ponaša i u Istočnoj Evropi iako iz drugih razloga, naprimjer izbjeglička politika. Politički Njemačka postaje sa rastućim brojem i raznolikošću članskih država EU evropska hegemonijalna moć – zajedno sa ili bolje rečeno: prikrivenom iza, Francuskom. Tome slijedi već prihvaćenih 2 procenta za naoružanje čime će njemački „odbrambeni“ budžet biti znatno veći od ruskog. Nova vojna sila biće upotrebljena vjerovatno u postkolonijalnoj Africi, gdje Francuska treba pomoć protiv islamskih pobunjenika, kao i u istočnoj Evropi i na Balkanu, gdje za održanje „evropskog“ prijateljstva stanovništva treba Rusiju držati u šahu, i možda na Bliskom istoku.
Povezani članci
Foto: Matthias Jung / MPIfG – Wolfgang Streeck je sociolog i direktor emeritus Max Planck instituta za društvena istraživanja u Kelnu
Sociolog Wolfgang Streeck o Evropi, migraciji, zvjezdicama za oznaku spola i krizi ljevičara.
Intervju vodila Joanna Itzek
Preveo i uredio Ešref Zaimbegović
Lijeve partije u Evropi i šire su u krizi. Koliko je moguće to odvojiti od sveopšte krize političkih masovnih organizacija? I od ideološke bespomoćnosti konzervativaca?
Postoji nešto zajedničko ali i različito. Zajedničko je to da se nijednoj tradicionalnoj partiji više ne vjeruje u njenu društvenu kreativnu snagu ili to čak od nje i ne zahtjeva. Razlika je u tome da se drugi tu bolje snalaze nego socijaldemikratija ili partije lijevo od nje. Ne-lijevičari, ranije „građanske“ partije mogu voditi politiku u maniru spontanosti, kao što to majstorski radi Merkel. Demoskopski upravljani oportunizam se inscenira kao lični roman o odrastanju. Tu se svaki dan nešto dešava o čemu dvorski izvještači bez daha izvještavaju. Šta se dogodilo jučer nije više interesantno, kod CDU sve doskora čak ni za članove partije.
Lijeve partije nasuprot tomu imaju članove koji od njih očekuju ideološko – programatsko jezgro. Na koje se oni međutim u pravilu ne mogu dogovoriti i zbog toga što im sve više nedostaje realna perspektiva moći. Birači, od kojih se mnogi u svakom slučaju odlučuju u poslednjoj minuti u glasačkoj kabini, vide u tome samo haos. Ako lijeve partije u javnosti koja je okrenuta konzumaciji različitih vijesti ne uspiju naći sluha i vjerodostojnosti za konzistentnu političku stvaralačku volju koja cilja na dugoročno održivo a to znači: znatno drugačije društvo, postaće beznačajne. Utoliko više što njihovo vođstvo pokušava da imitira oportunizam takozvanog „centra“. Postdemokratsku politiku drugi znaju bolje.
Posebna tačka kulminacije političke debate je budućnost Evropske unije. Kako vi shvatate aktuelnu lijevičarsku debatu o Evropi?
Za Njemačku je Evropska unija još uvijek Bonanca (izvor bogatstva prim.prev.), ekonomski i politički. U Njemačku se slivaju snage gospodarskih tokova dok zemlje na Mediteranu krvare. Ovdje se stvara unutrašnjoevropski konflikt kakav nismo imali od kraja drugog svjetskog rata. Nametnuta jedinstvena valuta prema njemačkom receptu služi interesima njemačke izvozne industrije uključujući i njene radnike dok to ruinira zemlje kao Italija i Grčka – primjer kako previše integracije vodi u suprotnost, u konflikt.
Slično se Njemačka ponaša i u Istočnoj Evropi iako iz drugih razloga, naprimjer izbjeglička politika. Politički Njemačka postaje sa rastućim brojem i raznolikošću članskih država EU evropska hegemonijalna moć – zajedno sa ili bolje rečeno: prikrivenom iza, Francuskom. Tome slijedi već prihvaćenih 2 procenta za naoružanje čime će njemački „odbrambeni“ budžet biti znatno veći od ruskog. Nova vojna sila biće upotrebljena vjerovatno u postkolonijalnoj Africi, gdje Francuska treba pomoć protiv islamskih pobunjenika, kao i u istočnoj Evropi i na Balkanu, gdje za održanje „evropskog“ prijateljstva stanovništva treba Rusiju držati u šahu, i možda na Bliskom istoku.
Šta su posledice ove njemačke hegemonije na birače u Njemačkoj?
Hegemonijalna sila nije biti lako; biće zahtjeva mediteranskih zemalja za regionalno gospodarsko i finansijsko poravnanje kao i zemalja Balkana za razvojnu pomoć, dodatno uz neophodno zatvaranje finansijskih rupa u EU koje će nastati kroz Brexit i planirano konvencionalno naoružanje kao dodatak uz francusko atomsko i svemirsko oružje. Ništa od toga se ne diskutuje ozbiljno na njemačkoj ljevici. Njihov hobi je reosiguranje nacionalnog osiguranja za nezaposlene na nivou EU na kreditnoj osnovi kao i takozvana „evropska minimalna satnica“ – takozvana jer se razlikuje po nacionalnom prosječnom prijemu.
Mnogo toga govori da je Njemačka suviše mala da bi dorasla ulozi evropske hegemonijalne države čak i kad Francuska treba da učestvuje u troškovima. Mi ne uspjevamo čak ni da smanjimo razlike u prijemu između zapadne i istočne Njemačke trideset godina nakon njemačke monetarne unije – a kako ćemo to uraditi između Bavarske i Sicilije? Neispunjivi zahtjevi drugih zemalja, prije svega kada se moralno opravdavaju, mogu unutrašnjopolitički izazvati odbojne reakcije. Tada bi „velika Evropljanka“ Merkel, da bi održala na uzdi svoje birače, bez sumnje ponovo iz promotivne rezerve izvukla „švapsku domaćicu“. I sa apekta ove jasno vidljive opasnosti kod lijevih nema nikakve alternativne vizije za buduću Evropu, ne uzimajući u obzir veću preraspodjelu od sjevera na jug povezanu sa otvorenim granicama u svim pravcima – jedan siguran samouništavajući projekat.
Tema migracije pokazala se za lijeve partije teška i bolna. Kako za Vas izgleda uvjerljiva lijeva pozicija?
Njemačka preduzeća su gladna za radnom snagom, kvalifikovanom kao i onom koja bi bila zadovoljna sa polovinom njemačke minimalne plate uz nadoknadu od ureda za zapošljavanje u vidu Hartz IV. Florirajuće regionalno gospodarstvo raste brže nego regionalna ponuda radne snage; potrebno je dvije decenije da bi poslodavci i socijalno osiguranje imalo dobitak. Dakle useljavanje. Pomislim na čovjeka iz Daimlera Zetschea koji je u jeseni Merklove 2015. fabulirao o „početku drugog gospodarskog čuda“. Međutim, zakon o useljavanju dobili smo tek prije nekoliko mjeseci jer je do tada bio veliki otpor kako stare CDU tako i sindikata. Neoliberalna utopija otvorenog tržišta rada sa neograničenom ponudom radne snage nije se mogla ostvariti.
A onda su kao poručeni došli rat u Siriji i građanski ratovi u Afganistanu i Africi: Oni koji traže zaštitu moraju se, ako se slijedi ustav i međunarodno pravo, bez provjere i ograničenja primiti pa i oni sa niskom kvalifikacijom i oni nekvalifikovani. Protiv toga nije mogla ništa čak ni frakcija CDU/CSU u Bundestagu koju nije pritiskala samo kancelarka da ne preduzimaju ništa nego i poslodavci u savezu sa crkvom, SPD, zelenim…
Tako je gospodarstvo sa humanitranim obrazloženjem dobilo ono što nije moglo dobiti sa ekonomskim obrazloženjem: dodatnu ponudu radne snage kako za kvalifikovani rad tako i za područje niskih plata iz koje se moglo izabrati ono najbolje a ostatak prepustiti socijalnoj pomoći. Da smo se „mi“ nakon toga mogli hvaliti kao „svijetu otvorena“ nacija – jedna „nova Njemačka“, koja je „naučila iz svoje istorije“ – učinilo je iz ljevičara skoro klub ljubitelja Merkelove, posebno kad su tada neizbježni kontrapokret mogli napadati kao „neofašistički“. Pritom nisu zapazili da je Merkel najkasnije u proljeće 2016. uspješno prišla tome da se granice ne samo Njemačke nego i Evrope opet zatvore da bi tako obezbjedila svoje političko preživljavanje.
Ali zar nisu široki krugovi njemačke javnosti u cjelini otvoreni prema kontrolisanom useljavanju?
Mi malo znamo o reakciji domaćeg stanovništva na tokovo doseljavanja. Međutim, izgleda da se i u „svijetu najotvorenijim“ zemljama početna euforija i nacionalni ponos na vlastitu spremnost za pomoć u jednom momentu iznenada pretvorila u odbijanje – pogledaj skandinavske zemlje – i to u svakom slučaju onda, kada se raširio utisak da doseljavanje nije dobro vođeno bilo zbog nesposobnosti vlade ili nedostajuće saradnje migranata.
U klasičnim socijalnim državama zapadne Evrope mogla bi se nastajuća opozicija useljavanju manje pripisati generalnom neprijateljstvu prema strancima a više brizi za vlastiti način život koji se smatra naprednim i pravednim. Jedno egalitarno postavljeno društvo toleriše naprimjer nejednakost samo vrlo ograničeno – drugačije nego u Istanbulu u Kelnu ili Minhenu ne žele vidjeti izbjeglice kako spavaju na ulicama ili parkovima. Da bi se takvo narušavanje javnog reda dešavalo samo izuzetno moraju se novopridošlice brzo osposobiti da se podjele na socijalnom životu kao punopravni građani – između ostalog kroz ostvarivanje radne kvalifikacije sa kojom mogu zaraditi bar njemačku minimalnu platu.
To zahtjeva društveni ali i fiskalni napor koji se ne može po želji povećavati. Ako se useljavanje ne uspije tako ograničiti da se novopridošlice mogu uključiti u zahtjevan lokalni način života, dakle da se priliv uskladi sa trajno raspoloživim društvenim integracionim resursima, neizbježno će postati glasni zahtjevi za, jednim u početku privremenim, a tada trajnim okončanjem useljavanja. Ko ovo moralno osuđuje mora računati sa tim da će i sam biti moralno osuđen zbog povrede drugih društvenih vrijednosti
U Njemačkoj socijaldemokrati u poslednje vrijeme debatuju o primjeru Danske gdje se socijaldemokrati zalažu za striktno ograničenje migracije.
Iz danskog slučaja može se naučiti da jedna socijaldemokratska partija ulazi u veliki riziko ako dopusti da razmjere useljavanja prevaziđu sposobnosti društva da useljenike uključe u konvencionalan naćin života. To posebno dolazi do izražaja ako partija na to reaguje „kosmopolitičkom“ retorikom sa kojom se građani moraju preodgojiti u svome shvatanju šta je moralno. Vratiti se kao partija iz takve pozicije u poziciju da ponovo reprezentirate svoje birače može zahtjevati jednu vrstu simbolične politike koja posmatračima spolja može izgledati prljava. Međutim u obimu u kome zagovornici neograničenog useljavanja, i kao konzumenti, imaju interesa na više nejednakosti – da bi mogli u restoranu jeftinije jesti ili jeftinije dati stan da se očisti – može voditi ka realnom konfliktu o tome koju vrstu društva želimo, socijaldemokratsku ili neoliberalnu.
Sasvim drugačije nego u Danskoj izgleda to kod demokrata u SAD. Šta se može naučiti iz tog poređenje?
Demokratska partija u SAD nije nikada uspjela da se složi oko vjerodostojne politike useljavanja. U reakciji na Trumpa trenutno prevlast imaju „liberalne“ snage koji se oslanjaju na dvije vrijedne pomena grupe zagovornika otvorenih granica: Useljeničke porodice, pretežno latinskoameričke, koje se već nalaze u zemlji i zaposleni sa niskom platom, otprilike stotine hiljada, koji svako jutro nastupaju na satima dugo putovanje podzemnom željeznicom da bi na Menhetnu čistili hotelske sobe ili pripremali jelo za domaće i turiste; uveče putuju opet satima nazad i ne mogu ni sanjati da stanuju u blizini svoga radnog mjesta. Parala koju podržavaju obje grupe glasi „Legalizovanje ilegalnog useljavanja“.
Izbjegava se reći da li „legalizacija“ znači da će nakon demokratske pobjede na izborima sva useljavanja biti legalna ili da li će i u budućnosti biti još ilegalnog useljavanja i šta će se raditi ako neko ko i tada ne može legalno doputovati ilegalno uđe u zemlju. Ko je samo jednom kao normalan putnik avionom nakon sretnog slijetanja u SAD morao proći normalnu ulaznu kontrolu moga bi misliti da „legaliziranje useljavanja“ kao slobodan pristup za sve u SAD, oprezno rečeno, nije predizborni hit kojim bi se pobijedio jedan Trump; time se čak ne dobija većina ni u Demokratskoj partiji.
O finansijskim sredstvima za stručno osposobljavanje useljenika ili čak o gradnji pristojnih stanova za njih ne govori niko, čak ni „legalizatori“; tu prestaje širokogrudnost čak i najširokogrudnijih demokrata, jer za to, u staroj tradiciji bogatog društva sa najviše nejednakosti u svijetu, treba da se pobrinu sami doseljenici. To nije model za Evropu.
Vi stalno ukazujete na značajnu ulogu države. Trebaju li ljevičari stvarno razjašnjenje svoga odnosa prema nacionalnoj državi?
U svakom slučaju i to hitno. Nacionalna država, prije svega evropska, je jedina politička forma od značaja koje se može demokratizovati. Prenos kompetencija nacionalne države na „svjetsko tržište“ ili na supranacionalne urede je u pravilu isto kao i dedemokratizacija ovih kompetencija, ako se pod demokratijom razumije mogućnost gubitnika u lutriji životnih šansi da koriguje rezultate raspodjele kroz mobilizaciju političke sile.
Politika preraspodjele je moguća samo u nacijama; u svjetskom društvu postoje donacije od Billa Gatesa i partnera, ali nema poreza. „Global governance“ nije demokratska i ne može biti. Iznad nacionalne države postoji samo „slobodno svjetsko tržište“, sastavljeno od velikih preduzeća, koja su slobodna da rade šta hoće i tehnokratija kao MMF ili EU. Što se tiče posebno EU ona je od početka tako supranacionalno konstruisana da je njena demokratizacija isključena ili ostaje na nivou „Narodnog izjašnjavanja“ gospodina Junckersa o ukidanju ljetnjeg mjerenja vremena. Da li se još neko sjeća toga? Umjesto toga sada sve čeka da gospođa von der Leyen okonča klimatske promjene.
Čak iako su nacionalne države i demokratija međusobno povezani pokazuje se da su nacionalne države istorijski istovremeno odgovorne za ekscese nasilja. Nije li to također dio nacionalnog paketa?
To je bajka, ispričana možda u interesu nacionalnih država sa imperijalnim ambicijama, da su nacionalne države kao takve prema vani agresivne a unutra autoritativne. Interesanto je da skepsa prema državi nestaje kod samozvanih „proevropljana“ kao čarobnim štapičem čim se koncept prebaci na evropski nivo. Supranacionalnu super državu koja na kraju „evropskih integracija“ treba zamijeniti evropske nacionalne države, predstavljaju iznenada kao miroljubivu i demokratsku.
Da nacionalne države mogu biti sasvim drugačije pokazuje pogled na Skandinaviju i Švajcarsku ali također i na šest ili sedam decenija zapodnoevropskog poslijeratnog doba, nakon što su njemačke imperijalne pretezije bile razriješene razbijanjem njemačkog rajha. Agresivne su prije svega imperije, prema unutra, kada ne dopuštaju nacijama nad kojima vladaju da budu samostalne i prema vani u konfliktu sa drugim imperijama kao u Prvom svjetskom ratu; isto tako nacionalne države koje žele da postanu imperije, kao Njemačka i Japan u Drugom svjetskom ratu, ili kao SAD u Vijetnamu, Iraku itd. Provokativno formulisano jedina zapadnoevropska politička forma koja bi danas mogla pokazivati imperijalne ambicije, naprimjer u Africi ili na Bliskom istoku, je, na dva procenta socijalnog proizvoda, naravno za odbrambene svrhe, naoružana EU pod francuskim vođstvom.
Da se još jednom vratimo na slabosti ljevičara: Debata se često vodi o podjeli političke pažnje između kulturelne i ekonomske ose sukoba. Koja je po Vašem mišljenju odlučujuća? Na kom nivou je najhitnije poduzeti kontra mjere?
Ja ne vjerujem da obje ose stoje kruto, u pravom uglu jedna prema drugoj, da nemaju ništa jedna sa drugom, u kom slučaju bi one stvarno za ljevičare stvorile dilemu Scile i Haribde. Prema mome sjećanju problem je nastao iz bespomoćnosti ljevičara u „trećem putu“ u 1990. i dalje da mogu svojim biračima nakon globalističkih promjena još nešto ponuditi – zaštitu od sila tržišta i internacionalne konkurencije više nisu mogli. Odgovor je bio propagiranje liberalno slobodarske, takozvane postmaterijalističke orijentacije vrijednosti, koja je bila u trendu i kao takva prihvaćena.
Time se lijeva baza podijelila: „Novi slobodnjaci“, koje se do tada još moglo ekonomski vezati nisu više vidjeli nikakav razlog da odmah ne pređu rastućim Zelenim; tradicionalni lijevi birači nasuprot tomu našli su se izloženi retorici preodgoja koja je od njih zahtjevala pozitivna priznanja o novom načinu života koja su im izgledala nerazumljiva, zastrašujuća ili čak nemoralna. Mnogi od njih zato nisu htjeli da imaju sa politikom ništa više. Drugi su prešli ka desnokonzervativnim ili u nedostatku takvih, desničarskim ili desničarsko radikalnim partijama.
Je li se to moglo izbjeći?
Ja vjerujem da je većina Nijemaca u kulturelno-moralističkim pitanjima u velikoj mjeri sklona držanju „živi i pustiti druge da žive“, dok god drugi prema njima imaju isto držanje. Da za: Svako treba da radi što on ili ona hoće, dok puštaju mene na miru; ne za provođenje „celebrate diversity“ kulture od gore prema dole, od antitradicionalističkog jedinstvenog mišljenja liberalne medijalne elite do u poslednji kutak svakodnevnog mišljenja i života. Da se istovremeno dobro izlazi sa turskim ili vijetnamskim susjedom, iako više na nedruštveni njemački način, ne proturiječi tome uopšte.
Lijeva politika može se, tako ja mislim, time zadovoljiti – ona ne mora vršiti pritisak na obimno čišćenje javne sfere od stavova ili najave stavova, koji iz zelene perspektive nisu dovoljno šaroliki. Izuzetak su tvdo- smeđe nehumane najave mržnje za čije suzbijanje u Njemačkoj srećom imamo na raspolaganju kazneno pravo. Pokušaje moralnog preodgoja mase stanovništva mogu lijevi prepustiti Zelenima, koji su time uvijek opržili prste i čiji aktuelni uspon se može povezati sa tim da su svoj moralizam koji je išao na živce ljudima znatno ublažili.
Gdje vidite prostor za optimizam? Gdje su strukturne jakosti lijevih koje bi se mogle u budućnosti jače koristiti?
Ja vidim ogromnu strukturalnu potrebu ka lijevom, to znači društvo kroz povećanje njegovih kolektivnih, svima istom mjerom pristupačnih dobara kohezivne politike. Da li partije lijevice u njihovoj sadašnoj postavi mogu pokriti ovu potrebu je sasvim drugo pitanje; ja sam u tome skeptičan. Sadašnja opijenost lijevo – zelenog spektra sa simboličnom politikom diskriminacije prema unutra, pitanjima regulacije pisma i govora, moralnih osuda blisko stojećih blagih disidenata i tako dalje govori protiv toga.
Prema mome mišljenju sadašnja situacija vapi upravo za lijevicom, koja bi odlučno pristupila rješavanju dramatično rastućih deficita naše kolektivne infrastrukture u najširem smislu, od gradskog saobraćaja do školskog sistema kao i rastućeg dispariteta između prosperirajućih centara i propadajuće periferije. To zahtjeva između ostalog smanjenje dugova prezaduženih komuna uz istovremenu decentralizaciju odlučivanja, održivo povećanje kompetencija na mnogim mjestima iscrpljene javne uprave, podsticanje zadrugarstva i nekonvencionalnih formi preduzeća sa domaćim lokalnim kapitalom, značajne investicije za zaštitu od posledica promjena klime koje se mogu očekivati u dogledno vrijeme i koje se uskoro neće riješiti, sve povezano sa otklonom od „crne nule“ kao fiskalne dogme – ukratko, jedan realističan antikapitalizam. Ponekad se ima osjećaj da je mnogim ljevičarima umjesto toga važnije što je moguće šira upotreba zvijezdica za oznaku spola u pisanju.
Autor/ica 👤 Joanna Itzek
