Silazak jednog superstara

Thomas Fricke
Autor 1.9.2020. u 12:20

Silazak jednog superstara

Black Friday u Brazilu 2017: Je li kapitalizam bio stvarno ispravna odluka? – Foto: Paulo Whitaker/REUTERS

Ushićenje je došlo nakon pada zida: 30 godina nakon navodnog trijumfa postaje očito u kakvu dramatičnu krizu je trenutno dospio kapitalizam.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kada je u ljeto prije trideset godina komunizam počeo kolabirati američki politolog Francis Fukuyama je deklarisao, sada je kraj istorije. Čovječanstvo je dostiglo takoreći idealno stanje – demokratija i kapitalizam.

Zadatak izvršen. Svijet srećan.

Danas taj nalaz djeluje kao bizarna intelektualna pogreška. Tri decenije nakon odumiranja komunizma zemljina kugla izgleda nekako bez sreće:

  • Prijete klimatološke krize;
  • Razlika između bogatih i siromašnih je na mnogim mjestima dostigla teško podnošljive razmjere;
  • Bizarni predsjednici nekada gospodarski predvodničkih nacija prijete sa trgovinskim ratovima;
  • i više od polovine svjetskog stanovništva je vođeno od autokratskih ili populističkih vladalaca, kako je nedavno peckao nosilac Nobelove nagrade Joseph Stiglitz.

Šta je pošlo krivo? Odgovor bi mogao ležati u onoj pobjedničkoj sigurnosti koja je kapitalizam decenijama nakon savladavanja komunizma tjerala u jedan ili drugi eksces. Takoreći, u zanosu nakon rušenja zida. Je li stvarno kraj istorije?

Gorka ironija

Ta sama ironija: Sada su demokratija i tržišno gospodarstvo tako duboko u krizi kakva se bez onog ushićenja koji je započeo u jesen 1989., možda nikada ne bi dogodila.

Sa padom zida ubrzan je trend koji je započeo početkom osamdesetih godina sa nastupom Ronalda Reagana u SAD i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. Prema tome gospodarski je uvijek samo po sebi dobro ako se država povlači; ako svako počne misliti na sebe umjesto da razmišlja o društvu; ako se svako brine za sebe umjesto da računa na pomoć države; ako je sve izloženo jakoj konkurenciji; ako bogatima budu umanjeni porezi; i ako banke kao i drugi finansijski žongleri mogu koliko je moguće slobodno špekulirati sa novcem.

Sve to je kao nova dogma dobilo pukotine do pada zida – da li kroz pad akcija 1987. ili nagomilavanje dugova od strane Reagana. Kad je komunizam pao djelovala je samo normativna snaga realnosti puno jače – i to po ljudskom razmišljanju: Ko pobjedi taj je u pravu.

Pobjeda da – ali da li je bezgranično dobra?

Recimo: Pošto komunizam sasvim očigledno nije uspio, što je tačno, važio je kapitalizam kao dobar. I utoliko teže bilo je argumentirati da uprkos tomu nije ispravno ako se kapitalizam u punoj mjeri iživljava.

Šta to znači osjetili su Nijemci iz DDR kada su im bili obećani cvjetajući krajolici kroz prelaz na veličanstveno tržišno gospodarstvo. A onda je Treuhand dao mišljenje da sve što ne može u momentu izdržati konkurenciju treba zatvoriti. Iako je to vodilo da masovne nezaposlenosti.

U godinama potom vlade su širom svijeta pravile sve luđe reforme u korist finansijskog svijeta, banaka u sjeni i drogera sa derivatima; pod motom uzvišene konkurencije preko noći su otvorena tržišta za jeftinu konkurenciju iz Kine. Čak i jedna crveno – zelena koalicija je progurala da bogati plaćaju manje poreza, a lošije postavljeni su sankcionisani.

Prigovor? Besmisleno

Ko u ovom vremenu izrazi sumnju da li sve odmah treba da bude privatizovano tome se odgovara da niko neće nazad u socijalizam. Smrtonosni argument. Ko uopšte želi ponovo Honeckera? Jasno.

Šta ta vrsta samouvjerenosti može učiniti može se danas vidjeti. Kad se razlika između bogatih i siromašnih u mnogim zemljama tako dramatično povećava to je naravno povezano sa finansijskim tržištima gdje se manjina ubraja u velike dobitnike – i sa tim da je porez za bogate snižen. Kad u SAD cijeli regioni gospodarski propadaju jer mogu kineskoj jeftinoj konkurenciji dati tako malo otpora kao nekada ova ili ona tvornica u Istočnoj Njemačkoj zapadnoj konkurenciji to je povezano sa naivnom predstavom o tržištu koje se samo reguliše i brzini ljudskog prilagođavanja.

Kad je 2008. došla stoljetna finansijska kriza to naravno nije bio rezultat socijalizma nego raspuštenih finansijskih tržišta – i naivne pretpostavke o tome da su ona uvijek efikasna. Ako se do sada nije više učinilo protiv klimatskih promjena onda i zbog toga jer su mnoge vlade suviše dugo vjerovale da će dobiti svete signale sa tržišta umjesto da se mnogo ranije pobrinu da naprimjer elektro automobil uđe u upotrebu. Ako nam danas nedostaju željezničke linije, digitalne mreže ili kapaciteti u građevinskim uredima onda i zato što je veoma dugo važilo kao veoma šik da se glupa država svuda povuče jer je sve privatno navodno bolje.

Može biti mnogo razloga zašto ljudi danas biraju Trumpa ili Brexit ili AfD ili druge desničarske populiste – i galame na sve i svakoga. Jedan razlog za taj fenomen može u osnovi ležati u novim okolnostima koje je sa sobom donio pobjednički pohod kapitalizma.

Na to sve više ukazuju studije. Trump je 2016. dobio upadljivo mnogo glasova u Rust – Beltu koji propada zbog jeftine konkurencije. Za Brexit se natprosječno puno glasalo tamo gdje je gospodarski pad stare industrije išao zajedno sa kraćenjem državnih potpora. A u Njemačkoj je AfD na posljednjim EU izborima dobio posebno mnogo podrške u regionima koji su u jakoj konkurenciji gospodarski više izgubili.

Samo par gubitničkih regiona? Mislite ozbiljno. Kako razarajuće su djelovala sve te nuspojave tržišno liberalne pobjedničke sigurnosti može se nagađati iz ankete Forse prema kojoj svaki treći u Njemačkoj danas sumnja da svi u zemlji dobivaju ako gospodarstvo dobro stoji. A skoro 80 posto kaže da je privatizacija državnih usluga proteklih decenija otišla predaleko. A manje od 30 posto upitanih je još za to da se globalizacija gospodarstva i finansija dalje produbi.

Da li za sve to postoje objektivni razlozi – ili to odslikava subjektivni osjećaj: Ako je skoro 60 posto ljudi u zemlji protiv dalje globalizacije uz smanjivanje nacionalne samostalnosti onda to nije zakeranje na detalju. Isto tako ako skoro 90 posto smatra da neravnomjerna raspodjela prihoda i imovine sve više ugrožava koheziju stanovništva. Pritom dva od tri sumnjaju da su bogati svoje bogatstvo stvarno zaslužili.

Sve to puno više odslikava fundamentalnu krizu povjerenja. I objašnjava možda bolje od svih ostalih zašto tri decenije nakon pada zida vlada puno nezadovoljstva oko politike i sumnja na elite i osjećaj izgubljene kontrole.

Naravno to ne znači da mi sada opet trebamo komunizam. Besmislica. Pomoglo bi već ako bi sagledali kako je bilo fatalno kraj komunizma pogrešno smatrati propusnicom za liberalne gospodarske eksperimente na ljudskim bićima.

Postoji međurješenje. 80 posto Nijemaca kažu, prema anketama, da bi vlada trebala više štititi ljude ako kroz globalizaciju i digitalizaciju prijeti gubitak radnih mjesta u većem obimu. Skoro 90 posto želi da se opet više investira u škole, zaštitu klime ili željeznicu. Naprimjer.

To nije socijalizam. Ali to bi mogao biti doprinos tome da se smanje štete koje je kapitalističko pobjedničko ushićenje nakon zaokreta u proteklih trideset godina na fatalan način donijelo sa sobom – i da se opet razvije zdravo shvatanje gospodarstva.

Inače bi se još dugo mogli smatrati pobjednicima oni koji upravo sa puno nesmisla pokušavaju iskoristiti nezadovoljstvo u narodu.

spiegel.de

Thomas Fricke
Autor 1.9.2020. u 12:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija