Slom epohe

Marc Saxer
Autor 23.3.2020. u 17:15

Izdvajamo

  • Kriza je građanima drastično pokazala da tako kao do sada ne može dalje ići. Nikada nije bila veća želja za temeljnom reorganizacijom našeg gospodarenja i zajedničkog života. Istovremeno moraju biti pobijeđene egzistencijalne opasnosti bez da se prekomjerno ograniče demokratija i prava na slobodu. Koja politička snaga može dogovoriti za to neophodne socijalne kompromise? Američka politologinja Sheri Berman ima tjeskobnu nadu: „Može li socijaldemokratija još jednom spasiti svijet?“ Pokušajmo to.

Povezani članci

Slom epohe

Foto: DPA

Corona kriza šalje šok valove kroz sve sisteme. Međutim to otvara i šanse.

Piše: Marc Saxer

Preveo i uredio: Ešref Zimbegović

Niko ne zna koliko dugo će trajati pandemija, koliko ljudi će oboljeti, koliko života će Corona virus uzeti. Ali šta se već danas ocrtava jesu gospodarske i političke posledice Corona krize. Mjere za ograničavanje pandemije prekidaju javni život širom zemljine kugle. Polazeći od Kine zaustavlja se proizvodnja u sve više zemalja. Prekinuti su globalni lanci isporuka. Ne treba puno fantazije da bi se u povezanoj industriji vidio talas stečaja.

Prošlih dana su izuzetne kupovine ovladale novinskim izvještavanjem. Velike nabavke su međutim zbunjene konzumente ustvari zaustavile. Nakon uskih grla u ponudi pao je i konzum. Ova izuzetna kretanja mogla bi već oslabljena evropska nacionalna gospodarstva gurnuti u recesiju.

Iznenadni pad kineske potražnje poljuljao je tržišta nafte. Nakon što se Organizacija zemalja koje izvoze naftu (OPEC) nije mogla dogovoriti sa Rusijom o smanjenju proizvodnje radi stabilizacije cijena, Saudijska Arabija je promijenila svoju strategiju i preplavila je tržište jeftinom naftom. Kao posledica bio je pad cijena nafte na istorijske minimume. To industriji i potrošačima može donijeti kratkotrajno olakšanje. Naftni ratovi, brige oko recesije i teškoće na finansijskim tržištima doveli su do pada na berzama. Samo odlučno djelovanje svih velikih centralnih banaka moglo je do sada spriječiti finansijski infarkt.

Drugačije nego kod finansijske krize 2008. ovoga puta centralne banke nisu sposobne da vade kestenje iz vatre.

Neke države, prije svega Njemačka, brzo su usvojili opširne pakete mjera da bi ublažile prijeteću gospodarsku krizu. SAD sada također planiraju dalekosežne konjukturne injekcije. Da li su ove i moguće dalje hitne mjere dovoljne da se zaustavi gospodarsko propadanje zavisi od toga koliko duboko će se kriza probiti u sistem. Kod prošlih kriza gospodarstvo se nakon kratkog, oštrog  pada najčešće brzo vraćalo na put rasta. Da li će to biti i u slučaju Corona krize zavisi od trajanja pandemije.

Veće brige stvaraju ipak šok valovi koji sada prolaze kroz bolesne finansijske sisteme i tamo pojačavaju dugoročne trendove koji izazivaju strah. Mnoge američke industrije i privatna domaćinstva su prezaduženi. U Kini pod teretom dugova stenju parabankarski sistemi, firme koje posluju sa nekretninama i državna preduzeća i provincije. Evropske banke nisu se do danas oporavile od finansijske krize. Gospodarski kolaps u Italiji mogao bi ponovo rasplamsati krizu evra. Kako je velik strah od pada kule od karata pokazuje bijeg investitora u sigurne državne obligacije. Corona kriza mogla bi izazvati lančanu reakciju na čijem kraju stoji globalna finansijska kriza.

Drugačije nego kod finansijske krize 2008. ovoga puta centralne banke nisu sposobne da vade kestenje iz vatre. Do danas su kamate u svim velikim svjetskim gospodarstvima na istorijskim minimumima. Američka centralna banka je zato prešla na modus  da tržištima obezbjedi likvidnost kroz repro poslove. Nova šefica Evropske centralne banke Christine Lagarde, prvo se na evropskoj kriznoj reakciji spotakla i time provocirala špekulacije o održivosti evro prostora. Putem koordinirane intervencije sve velike centralne banke pokazale su odlučnost da se suprotstave panici na tržištima. Osnovno pitanje je ipak da li se Corona kriza može uopšte suzbijati novčano političkim instrumentima. To odlučujuće zavisi od prirode krize.

Corona kriza može skinuti čaroliju populistima u vladi, za njihovu opozicionu duhovnu braću ona je dobrodošla.

Jer kriza se ni u kom slučaju ne ograničava na sferu ekonomije. Na ispitu stoji sposobnost država, samih ili zajedno da zaštite tijelo i život vlastitih građana – dakle ne manje od osnovne legitimacije preživljavanja.

U autoritarnim režimima Evroazije stoji pritom na kocki legitimacija jakih ljudi, čija pravo na moć se hrani centralnim obećanjem „Ja vas štitim“. Kineski predsjednik države Xi Jinping je to razumio i ide bez obzira na sve troškove sa drastičnim mjerama protiv širenja virusa. Njegove kolege u Tajlandu i na Filipunima uzele su to na laku ruku i sada su napadani od svojih vlastitih pristalica. To, da li će Donald Trump u očima svojih pristalica održati svoje centralno obećanje da Ameriku zaštiti od vanjskih prijetnji, imati će odlučujući uticaj na rezultate američkih izbora.

Corona kriza može skinuti čaroliju populistima u vladi, za njihovu opozicionu duhovnu braću ona je dobrodošla. U očima mnogih građana demokratske države izgubile su kontrolu već u krizama 2008. i 2015. Mnogi se brinu da li su njihove države iscrpljene nakon decenija politike štednje, posebno štednjom skoro uništeni zdravstveni sistemi, uopšte još sposobni da savladaju velike krize. U mnogim zemljama javno raspoloženje okreće se protiv slobodnog prometa novca, roba i ljudi.

Pandemija koja prelazi granice vapi za koordiniranim globalnim odgovorom. Međutim do sada nacije traže spas u vlastitim snagama.

Mnogi Italijani se već dugo pribojavaju da spadaju u gubitnike globalizacije i evra. Sada usto dolaze mjere za slučaj nužde, gospodarski šok i nova izbjeglička kriza. Ne samo lombardijski desničarski populista Matteo Salvini zna kako se iz sastojaka „otvorene granice, opasni stranci, korumpirane elite i bezbrana država“ može napraviti otrovna kaša. Liberalne demokratije zapadne Evrope stoje pred ispitom. U odbrambenoj borbi protiv desnice demokrati moraju sada dokazati da su sposobni zaštititi život svojih građana.

Ali u kojoj mjeri se zato moraju ograničiti individualna prava na slobodu? Koliko dugo treba da traje vanredno stanje? Bi li zapadna društva tolerisala drastične mjere kao u Kini? Trebamo li kao u istočnoj Aziji čak dati prednost kolektivu pred individuom? Kako se može stopa širenja pandemije usporiti ako se građani ne drže preporuka o “socijalnom distanciranju”? I šta ustvari znači solidarnost sa drugima ako je jedino što mi možemo raditi da se sami izoliramo?

Pandemija koja prelazi granice vapi za koordiniranim globalnim odgovorom. Međutim do sada nacije traže spas u vlastitim snagama. Čak i unutar Evrope nedostaje međusobna solidarnost. Posebno se Italija osjeća, kao u doba krize evra i izbjegličke krize, ostavljena na cjedilu od svojih partnera. Kina je vješto iskoristila nedostatak evropske solidarnosti i poslala partnerskoj zemlji u projektu Belt-and-Road Italiji avion pun medicinskog materijala. Berlin je u međuvremenu spoznao geopolitičke dimenzije dvostruke Corona i izbjegličke krize i pokazuje zabrinutost zbog pokušaja vanjskih sila da razdvoje Evropu. Zabrana izvoza medicinske zaštitne opreme je opet olabavljena i Italiji je obećana pomoć od milion maski za lice.

Na globalnom nivou novi konflikti između velikih sila rasplamsavaju krizu još više. Prije svega rat oko cijena nafte podstaknut je geoekonomskim motivima.

Za već teško opterećeno transatlansko partnerstvo ova kriza je dalji strestest. Odluka predsjednika Trumpa da, bez konsultacija, izoluje SAD  od evropskih saveznika šalje jasan signal. Američki pokušaj da preuzme firmu CureVac iz Tibingena da bi vakcinu osigurali isključivo za SAD eskalirao je čak do silnog spora u Berlinu. Na zajedničku, koordiniranu reakciju na krizu u ovim uslovima jedva se može misliti. Na Zapadu zasada važi parola: Svako je sebi najbliži.

Na globalnom nivou novi konflikti između velikih sila rasplamsavaju krizu još više. Prije svega rat oko cijena nafte podstaknut je geoekonomskim motivima. Konflikt između Saudijske Arabije i Rusije dovodi u pitanje opstanak OPEC kartela. Veliki gubitnik istorijskog pada cijena mogla bi biti visoko zadužena američka industrija proizvodnje nafte iz škriljaca. Da li se Amerikanci stvarno mogu radovati nižim cijenama na benzinskim pumpama, kako je obećao njihov predsjednik, zavisi od toga ko može duže izdržati ovaj cjenovni rat. Rusija i Saudijska Arabija imaju u svakom slučaju centralni interes da, kreditima finansiranog američkog konkurenta izbace iz utakmice.

Kako god se završi rat cijena nafte, odnosi snaga na tržištima nafte će se morati nanovo prilagoditi. Interesantan zaokret mogao bi se time desiti u već decenijama trajućim debatama o „Peak Oil“. Na kraju ne bi naime morale biti sve manje zalihe fosilnih goriva to što će zapečatiti propast industrije nafte. Pri trajno niskim cijenama jednostavno se ekonomski više ne isplati iskorištavati ova nalazišta. Dakle, da li bi mogao geoekonomski konflikt neželjeno najaviti kraj fosilne ere?

Corona kriza mogla bi ubrzati razvoj koji je već odavno u toku: deglobalizacija. Kao rezultat mogla bi se globalna podjela rada raspasti u konkurirajuće gospodarske blokove.

Kriza rasplamsava i američko – kineski hegemonijski konflikt. Već izvjesno vrijeme u Vašingtonu postoji višepartijski konsenzus da se američko gospodarstvo odvoji od kineskog da ne bi konkurenta u borbi za globalnu premoć još jačali vlastitim novcem i tehnologijom. Preko noći sada moraju globalno postavljena preduzeća nanovo vezati svoje lance isporučilaca. Hoće li se svi ovi koncerni vratiti u Kinu kada prođe neposredna kriza? Šefovi koncerna moraju tada dva puta razmisliti da li će geopolitički pravac kretanja dat iz Vašingtona namjerno ignorisati.

A kako će se evropska preduzeća nakon krize iznova postaviti nakon što troškovi suviše velike ovisnosti od kineskog lanca isporučilaca budu jasni? Koliko velik može biti američki pritisak doživljavaju Evropljani već mjesecima u sporu o tome da li kinesko preduzeće Huawei treba isključiti iz izgradnje evropske 5G infrastrukture. Corona kriza mogla bi ubrzati razvoj koji je već odavno u toku: deglobalizacija. Kao rezultat mogla bi se globalna podjela rada raspasti u konkurirajuće gospodarske blokove.

Najednom sve ide veoma brzo. Za nekoliko sati na tržišta se pumpaju sume, za koje „radikalna“ obećanja demokratskog predsjedničkog kandidata Sandersa izgledaju kao džeparac. Njemački političari koji su još jučer uzrujavali oko igre mišljenja mladog socijaliste Kühnerta danas ozbiljnog lica misle o podržavljenju preduzeća. Ono što je u debati o klimi odbijano kao naivni dječiji snovi je danas tužna stvarnost: Globalni vazdušni saobraćaj je kolabirao. Granice, koje su u izbjegličkoj krizi važile kao nezatvorive danas su zatvorene. I tako sasvim usput premijer Söder pokopava „crnu nulu“: „Mi se nećemo orijentisati na knjigovodstvena pitanja nego na to šta treba Njemačka“.

Nakon četiri decenije neoliberalne skepse o državi dolazi na vidjelo ono što je odavno bilo palo u zaborav: Države, samo ako hoće, imaju uvijek izuzetnu stvaralačku snagu.

Era neoliberalizma, dakle prednost tržišnih interesa nad svim ostalim društvenim interesima, ide ka svome kraju. Sigurno, sve ove mjere su zbog vanrednog stanja. Oni će, međutim,  građanima ostati u sjećanju ako se ponovo bude govorilo „nema alternative“. Sa krizom se pokrenula već dugo ukrućena politika. Nakon četiri decenije neoliberalne skepse o državi dolazi na vidjelo ono što je odavno bilo palo u zaborav: Države, samo ako hoće, imaju uvijek izuzetnu stvaralačku snagu.

Kao reflektor Corona kriza osvjetljava dakle geopolitičke, gospodarske, ideološke i kulturalne raspukline našega doba. Signalizira li ovaj presjek čak slom epohe? Završava li se naša era turboglobalizacije sa raspadanjem na velike gospodarske blokove? Najavljuju li ratovi oko cijena nafte kraj fosilnog industrijskog gospodarstva? Prelazi li globalni finansijski sistem u novi režim? Prelazi li štafetna palica garanta sistema od SAD na Kinu ili ćemo doživjeti prodor multipolarnog svijeta?

Sigurno je da Corona kriza može niz trendova koji već duže skriveno djeluju dovesti do prodora. U zapanjujućoj brzini svi ovi razvoji djeluju jedan na drugog. Kompleksnost ukazuje na to da će ova kriza ići dublje nego poslednja finansijska kriza. Pandemija bi mogla biti goreći fitilj na buretu baruta globalne krize sistema.

Mi moramo ovaj trenutak raspada, neposredno doživljeno iskustvo usporavanja, koristiti da bi iz toga generirali dugoročnu izmjenu odnosa u borbi protiv klimatskih promjena.

Corona kriza je pokus u realnim uslovima. Milioni ljudi eksperimentišu sa novim putevima kako da organizuju svoju svakodnevnicu. Oni koji poslovno putuju prelaze sa letova na video konferencije. Univerzitetski profesori drže webinare. Službenici rade od kuće. Neki će se nakon krize opet vratiti svojim starim mustrama. Međutim mnogi sada znaju iz vlastitog iskustva da novi način rada ne samo da funkcioniše nego je prijateljski za okolinu i porodicu. Mi moramo ovaj trenutak raspada, neposredno doživljeno iskustvo usporavanja, koristiti da bi iz toga generirali dugoročnu izmjenu odnosa u borbi protiv klimatskih promjena.

Neoliberalni pogled na krizu cinički dobro formuliše britanski novinar Jeremy Warner: “Ekonomski posmatrano mogla bi kriza dugoročno čak biti od koristi jer iznadprosječno kolje (sic!) starije članove familije“. U velikoj suprotnosti sa nesolidarnim ponašanjem država ljudi doživljavaju u svome susjedstvu, na radnom mjestu i u krugu prijatelja talase solidarnosti. Kada je poslednji puta bila zaustavljena kapitalistička mašina iskorištavanja da bi zaštitila stare i bolesne? Na ovu doživljenu solidarnost možemo se osloniti da bismo društvo kao cjelinu postavili kao solidarno. Ukoliko nam uspije da krizu zajednički savladamo time stvaramo simbol za pokret u novo vrijeme: „Društvo, koje se drži zajedno, može savladati svaki izazov“.

Međutim, reakcija na krizu nosi i opasnosti. Širom zemaljske kugle su zatvorene granice, ukinute vize i uvedene zabrane ulaska za strance. Rekordne narudžbe industrijskih robota ukazuju da proizvodni lanci kroz odlučujući korak u automatizaciji postaju fleksibilniji na ispade. Oba trenda prijete da se spirala gubitka radnih mjesta, straha od socijalnog propadanja, mržnje prema doseljenicima i političkih revolta protiv liberalnog establišmenta počne okretati još brže.

Uspjeli menadžment krize pojačao bi i u našoj zemlji povjerenje u demokratsku državu. U krizi dolazi vrijeme kompetentnog, energičnog i zaštitničkog vladanja.

Liberalni ekonomist Philipp Legrain s pravom upozorava: „Corona kriza je politički poklon za urođene nacionaliste i protekcioniste. Ona pojačava shvatanje da su stranci opasnost i da se u krizi ne možete uvijek pouzdati u svoje susjede i bliske ljude.“ Mi ne smijemo desničarskim populistima prepustiti tumačenje krize. Diskriminacija i nacionalni egoizmi ne smiju biti odgovor na globalne izazove nego solidarnost i međunarodna kooperacija.

Mnogi, prije svega mladi ljudi po prvi puta doživljavaju nacionalno vanredno stanje. U toku nekoliko dana njihova prava na slobodu su ograničena u nepretpostavljivoj mjeri. Ne samo u Kini, nego i centru Evrope u velikom stilu se uvode tehnologije koje nadziru i regulišu ponašanje građana. Kao već u „borbi protiv terora“ mnogi od sada donesenih propisa za vanrednu situaciju ostaće na snazi i nakon kraja krize. Iza normalizovanog vanrednog stanja ne smijemo odmah kao Giorgio Agamben i Naomi Klein naslućivati namjeru da se individue naprave  prilagodljivim za kapitalizam katastrofe. Ipak mi moramo spriječiti da se naša osnovna prava permanentno potkopavaju.

Slavoj Žižek govori istinu kada upozorava: „Ljudi s pravom smatraju državnu moć odgovornom: Vi imate moć, sad pokažite šta možete! Izazov za Evropu da dokaže da je to što je Kina uradila moguće i na transparentniji i demokratskiji način.“ Kako je to moguće, bez da se prava na slobodu građana pretjerano ograničavaju, pokazale su dosada veoma dojmljivo istočnoazijske demokratije Južna Koreja, Tajvan i Japan. Uspjeli menadžment krize pojačao bi i u našoj zemlji povjerenje u demokratsku državu. U krizi dolazi vrijeme kompetentnog, energičnog i zaštitničkog vladanja.

U krizi smo dakle svi opet kejnesijanci. Međutim drugačije nego nakon finansijske krize 2008. ne smijemo se nakon krize opet vratiti na politiku budžetske štednje.

Da bi to moglo uspjeti mora se učinit sve da se godinama štednjom ugroženi zdravstveni sistemi dovedu u poziciju da mogu savladati navalu oboljelih. Zatvaranje komunalnih klinika, hronični nedostatak njegujućeg personala, nedovoljna tehnička opremljenost sveti se sada u krizi. Rijetko su zahtjevi da se privatizacija zdravstvenog obezbjeđenja opozove, imali toliko podrške. Španija je u krizi po kratkom postupku podržavila sve privatne klinike i zdravstvene službe. I u Njemačkoj je započela debata da li je stvarno pametno naš zajednički život podrediti diktatu tržišta. U budućnosti ne smije u centru obezbjeđenja javnog života biti profitni interes pojedinaca nego samo dobrobit svih.

Obnova obezbjeđenja javnog života širom zemlje zahtjeva investicije u milijardama. Kancelarka Merkel je potvrdila da kočenje zaduženja u izuzetnoj situaciji kakva je ova nema dejstva: „Nije naša tema kakav će na kraju izgledati budžetski bilans.“ U ovoj krizi njemačka vlada otvorila je istorijski bez primjera zaštitni kišobran za gospodarstvo, od malih samostalnih preduzetnika preko osoba slobodnih profesija do velikih koncerna. „Mi ćemo učiniti sve moguće“, garantuje ministar finansija Scholz. Garancije u visini od pola biliona evra je tek početak, garantira ministar gospodarstva Altmaier.

U krizi smo dakle svi opet kejnesijanci. Međutim drugačije nego nakon finansijske krize 2008. ne smijemo se nakon krize opet vratiti na politiku budžetske štednje. Nakon decenija politike štednje su zdravstvo, obrazovanje, komunalna uprava, saobraćajna infrastruktura, armija i policija iscrpljene. Da bismo građane oslobodili straha od gubitka kontrole, gospodarstvo i društvo pripremili na digitalnu revoluciju i ne u poslednjem redu, borili se protiv klimatskih promjena neophodne su investicije u istorijskim razmjerima.

Drugačije nego u finansijskoj krizi 2008. izostaje ovoga puta koordinirani odgovor dvadeset najvećih nacionalnih ekonomija.

Globalna kriza je zato pojačala svijest kako nas je hiperglobalizacija učinila ranjivim. U globalno povezanom svijetu pandemija se širi velikom brzinom preko svih granica. Globalni lanci isporuka lako pucaju. Finansijska tržišta su osjetljiva na krize. Desničarski populisti hoće da zatvore granice i odvoje se od svijeta. To je međutim pogrešan odgovor na globalne izazove zaraza, ratova, izbjeglištva, trgovine i klimatskih promjena. Zato mora svjetsko gospodarstvo biti postavljeno na otpornim temeljima.

U toku Corona krize globalni lanci isporuke se nanovo sortiraju. Kraći putevi isporuke naprimjer sa američkim proizvodnim pogonima u Meksiku ili evropskim u istočnoj Evropi stvorili bi više stabilnosti. Tehnološki Evropa opet mora biti suverena. Zato moramo puno tješnje sarađivati u istraživanju i razvoju. Globalni finansijski sistem koji se držao samo na pjeni i koncima treba hitno novi poredak. Više od decenije ne uspijeva centralnim bankama da čistom novčanom politikom savladaju deflatorne tendencije. U ovoj krizi pomažu im vlade sa ekspanzivnom fiskalnom politikom. Iz toga mora politički slijediti da se da značaj logici utemeljenja parlamentarizma: nema nameta bez zastupništva. Finansijski sistemi moraju opet biti podređeni demokratskoj kontroli.

Iz prevelike međuovisnosti nastaju konflikti. Ovi konflikti moraju biti ublaženi kroz međunarodne norme i multilateralnu kooperaciju. Kompetentan krizni menadžment Svjetske zdravstvene organizacije demonstrira sposobnost multilateralne kooperacije u borbi protiv pandemije. Drugačije nego u finansijskoj krizi 2008. izostaje ovoga puta koordinirani odgovor dvadeset najvećih nacionalnih ekonomija. Geopolitički rivalitet velikih sila sa jedne strane i desničarsko populistički poziv za izoliranjem sa druge strane imaju nadmoć nad međunarodnom kooperacijom. Postojeći elementi multilateralnog državnog upravljanja moraju biti pojačani sa konkretnim doprinosima. To može započeti sa boljom finansijskom opskrbljenošću Svjetske zdravstvene organizacije i dalje ići sa sastankom G20 o koordinaciji gospodarskog kriznog menadžmenta. Ovdje može alijansa multilateralista dokazati svoju dodatnu vrijednost.

Kriza je građanima drastično pokazala da tako kao do sada ne može dalje ići. Nikada nije bila veća želja za temeljnom reorganizacijom našeg gospodarenja i zajedničkog života. Istovremeno moraju biti pobijeđene egzistencijalne opasnosti bez da se prekomjerno ograniče demokratija i prava na slobodu. Koja politička snaga može dogovoriti za to neophodne socijalne kompromise? Američka politologinja Sheri Berman ima tjeskobnu nadu: „Može li socijaldemokratija još jednom spasiti svijet?“ Pokušajmo to.

ipg-journal.de  

Marc Saxer
Autor 23.3.2020. u 17:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija