Tehnološka prekretnica

Dani Rodrik
Autor 18.9.2020. u 09:23

Tehnološka prekretnica

Foto: DPA

Slučaj Huawei je samo jedan nagovještaj. Globalna politika nije pripremljena za svijet iz podataka, sajber špijunaže i umjetne inteligencije.

Piše: Dani Rodrik – 14.09.2020.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Naš trenutni međunarodni trgovinski sistem, koji svoj izraz nalazi u pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i drugim dogovorima, nije za ovaj svijet. On je bio za svijet automobila, čelika i tekstila a ne za podatke, softvere i umjetnu inteligenciju. Već sada kroz uspon Kine i protureakciju na hiper globalizaciju on stoji pod teškim pritiskom i potpuno je nedovoljan za savladavanje tri najvažnija izazova koja proizlaze iz ovih novih tehnologija.

Prije svega tu su geopolitika i nacionalna sigurnost. Digitalne tehnologije omogućavaju inostranim silama da hakiraju industrijske mreže, da ostvaruju sajber špijunažu i manipulišu socijalnim medijima. Tako je Rusija optužena da se kroz web mreže sa „Fake News“ i manipulacijom socijalnih medija umiješala u izbore u SAD i druge zapadne zemlje a protiv kineskog koncerna Huawei vlada SAD je poduzela oštre mjere jer se boji da bi povezanost Huawei sa kineskom vladom mogla napraviti njegove telekomunikacione uređaje sigurnosnom opasnošću.

Drugo je briga o zaštiti podataka. Internetske platforme mogu sakupiti enormne količine podataka o tome šta ljudi rade online ili offline a pojedine zemlje imaju strožija pravila nego druge šta se sa tim podacima smije činiti. EU je naprimjer uvela novčane kazne za preduzeće koja ne štite podatke o građanima EU zemalja.

Treće je tu gospodarstvo. Nove tehnologije omogućavaju velikim preduzećima konkurentnu prednost; one mogu sakupiti izuzetnu tržišnu moć širom svijeta. Efekti smanjenja pojedinačnih troškova, povezivanja i umrežavanja ističu „sve ili ništa“ rezultat a merkantilističke politike i druge državne praktike mogu dovesti do toga da izgleda da su određene firme nefer dovedene u prednost. Tako državni nadzor omogućava kineskim preduzećima da sakupe enormne količine podataka što ih stavlja u poziciju da ovladaju svjetskim tržištem za prepoznavanje lica.

Uobičajena reakcija na ove izazove sastoji se u zahtjevu za većom međunarodnom koordinacijom i globalnim pravilima. Transnacionalna saradnja u području regulacije i protukartelske mjere mogli bi donijeti nove standarde i mehanizme za provođenje. Čak i kada nije moguć stvarni globalni pristup – jer naprimjer autokratske i demokratske zemlje nisu jedinstvene po pitanju privatne sfere – i dalje je moguće da demokratije međusobno surađuju i razvijaju zajednička pravila.

Tako državni nadzor omogućava kineskim preduzećima da sakupe enormne količine podataka što ih opet stavlja u poziciju da ovladaju svjetskim tržištem za prepoznavanje lica.

Prednosti zajedničkih pravila su jasne. Bez njih praktike, kao lokalizacija podataka, lokalni zahtjevi na cloud computing i diskriminacija u korist nacionalnih prvaka, stvaraju gospodarsku neefikasnost kao da su se nacionalna tržišta ogradila jedna od drugih. One smanjuju prednosti trgovanja i sprječavaju preduzeća da profitiraju od smanjenja jedinačnih troškova. A vlade smatraju da su stalno izložene opasnosti da će njihovi napori u regulisanju biti potkopani od preduzeće koja operišu iz područja sa slabim pravilima.

Međutim, u svijetu u kome zemlje imaju različite prioritete, globalna pravila – čak i tamo gdje bi se mogla zamisliti – u širem su smislu neefikasna. Svaki globalni poredak mora prednosti iz trgovine (koje će se maksimalizovati ako se regulacija sjedini) dovesti u ravnotežu sa prednostima iz regulatorne raznolikosti (koje će se maksimalizovati ako svaka  nacionalna vlada ima slobodu da radi šta želi). Ako se hiper globalizacija već pokazala kao nešto lomljivo, to leži, među ostalom, u tome da su političari prednosti iz trgovine postavili iznad prednosti regulatorne raznolikosti. Ova greška ne smije se ponoviti kod novih tehnologija.

U stvarnosti principi, koji trebaju voditi naše razmišljanje u odnosu na nove tehnologije, ne razlikuju se od onih za tradicionalna područja. Zemlje mogu razvijati vlastite regulacione standarde i ustanovljavati vlastite nacionalne sigurnosne zahtjeve. One mogu raditi ono što je neophodno da bi odbranili te standarde i svoju nacionalnu sigurnost – i kroz trgovinska i investiciona ograničenja. Međutim, one nemaju pravo da internacionalizuju svoje standarde i nameću svoja pravila drugim zemljama.

Može se posmatrati kako ovi principi mogu naći primjenu na Huawei. Vlada SAD je spriječila Huawei u kupovini američkih preduzeća, ograničila njegovu poslovnu aktivnost u SAD, pokrenula sudski postupak protiv njihovog top menadžmenta, stavila strane vlade pod pritisak da ne surađuju sa Huawei i na kraju zabranila američkim preduzećima da prodaju čipove na Huawei isporučilačku mrežu u cijelom svijetu.

Jedva da ima indicija za to da Huawei vrši špijunažu po nalogu kineske vlade. Međutim to ne znači da to neće činiti ubuduće. Zapadnjački tehnološki stručnjaci koji su istraživali kod Huawei nisu bili u poziciji da isključe ovu mogućnost. Neprozirnost preduzetničkih praktika u Kini mogla bi povezanost sa kineskom vladom apsolutno skriti.

Nastojanjima SAD da internacionalizuju svoje nacionalne mjere protiv Huawei nedostaje legitimitet.

Na osnovu toga može se plauzibilno argumentirati da SAD – ili bilo koja druga zemlja – smiju ograničiti poslovne aktivnosti Huawei unutar svojih granica. Druge zemlje, uključujući Kinu, nisu u poziciji da ovu odluku naknadno dovedu u pitanje. Teže nego zabrana aktivnosti Huawei u SAD može se sa aspekta nacionalne sigurnosti opravdati zabrana izvoza američkih preduzeća. Ako aktivnost Huawei u trećim zemljama predstavlja sigurnosni rizik za te zemlje onda su njihove vlade najbolje pozicionirane da procjene rizika i da odluče da li je zabrana aktivnosti primjerena.

Osim toga američka zabrana ima teške gospodarske posljedice za druge zemlje. Ona ima znatno negativno djelovanje na nacionalne ponuđače telekomunikacionih usluga kao BT, Deutsche Telekom, Swisscom itd. u ne manje od 170 zemalja, koje se oslanjaju na opremu i hardver Huawei. Možda su najteže pogođene siromašne zemlje u Africi, koje su u preovlađujućem broju ovisne od jeftinije opreme ovoga preduzeća. Kratko rečeno: SAD ima slobodu da spriječi pristup Huawei svome tržištu. Međutim, nastojanjima SAD da internacionalizuju svoje nacionalne mjere protiv Huawei nedostaje legitimitet.

Slučaj Huawei je nagovještaj svijeta u kome su nacionalna sigurnost, zaštita podataka i gospodarstvo na komplikovan način povezani u interakciju. Globalno upravljanje i multilateralnost će često biti neuspješni i to kako iz dobrih tako i iz loših razloga. Najbolje, šta možemo očekivati je regulatorski nesavršeno djelo koje počiva na jasnim osnovnim pravilima koji zemljama olakšavaju da slijede svoje centralne nacionalne interese, bez da svoje probleme izvoze u druge zemlje. Možemo ili sami napraviti ovaj nesavršeni šlamperaj ili ćemo neizbježno doći do haotične, manje efikasne i opasnije verzije toga.

ipg-journal.de

Dani Rodrik
Autor 18.9.2020. u 09:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija