„To je šok za mnoge koji svoje srodnike njeguju kod kuće“

Povezani članci

• Snowden: Misija je za mene gotova
• Žitelji Tihuane protiv migranata
• Izrael nastavlja sa zračnim napadima na pojas Gaze
• Povjerenje Nijemaca u demokratiju drastično pada
• Liz Truss favorit u utrci za novog premijera Velike Britanije
• Najmanje šest civila poginulo, a 75 ranjeno u napadu na kamp u Idlibu

Njega kod kuće: “Naša granica izdržljivosti leži u 3000 evra mjesečno“, foto: Jana Bauch/picture alliance/dpa

Žene iz istočne Evrope su često posljednja nada za stare ljude koji ne žele u starački dom. Međutim, prema Saveznom radnom sudu one moraju biti znatno bolje plaćene. Stručnjak za njegovateljstvo Claus Fussek govori šta to znači.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Claus Fussek je socijalni radnik, rođen 1953. godine i već decenijama se bavi nepravilnostima u njegovateljstvu. Za njegu vlastitih roditelja, najpoznatiji njemački kritičar njegovateljstva, je i sam više godina bio oslonjen na pomoć žena iz Rumunije.

SPIEGEL: Gospodine Fussek, Savezni radni sud odlučio je da i inostrani njegovatelji i kućni pomoćnici imaju pravo na minimalnu platu – i to za vrijeme neprekidnog dežurstva. Šta to znači za porodice čijim članovima je potrebna njega?

Claus Fussek: To je šok za mnoge ljude koji su preopterećeni kućnom njegom za članove njihove porodice i zbog toga su ovisni o pomoći drugih ljudi. Krajem februara umrla je moja majka u starosti od 90 godina i mi smo mogli njegu kod kuće obaviti samo uz pomoć žena iz Rumunije koje smo u okviru tada važećeg koncepta mogli legalno zaposliti.

SPIEGEL: I kada bi ste tim ženama morali platiti minimalnu platu to ne bi bilo moguće?

Fussek: Naravno da ne. Naša granica izdržljivosti leži u 3000 evra mjesečno, sve drugo ne možemo finansirati. Da budemo iskreni, onda smo i mi ove žene iskorištavali. Presuda je ipak ispravna i etički korektna. Međutim, ona ne daje odgovor kako to treba funkcionisati u praksi. Da bi ste legalno starali za jednog čovjeka kod kuće potrebna su vam tri do četiri pomoćnika. To je cijena od skoro 10.000 evra mjesečno! Uz to, porodica tim ljudima mora obezbijediti i smještaj. Mnogi im ne mogu staviti čak ni jednu sobu na raspolaganje.

SPIEGEL: Stoljećima je njega bila stvar porodice.

Fussek: To je također i danas slučaj ali svako ne može sebi priuštiti pomoć sa strane. Sa druge strane imamo dijelom dobro situirane ljude ili nasljednike koji mogu sebi više dozvoliti. Od oko 600.000 žena koje u njemačkim domaćinstvima rade sa ljudima kojima je potrebna njega, prema procjenama oko dvije trećine rade na crno. Tome pripada i ova neugodna istina – mnoge od ovih žena hoće da rade na crno.

SPIEGEL: Šta se mora učiniti?

Fussek: Neće biti jedno rješenje, sada na sto moraju doći kreativne ideje – u opštinama je to, kada su u pitanju obdaništa na mnogim mjestima uspjelo. Moglo bi se razmisliti da se rad istočnoevropskih pomoćnih snaga obračuna preko osiguranja njege ali tada bi došlo do velikog porasta stope doprinosa. Pitanje je: Šta smo spremni izdvojiti za nas i naše roditelje? Njega mora konačno postati sudbinsko pitanje društva ali u predizbornoj kampanji nisam ovu temu u većem obimu našao ni kod jedne partije. Ko time nije sam pogođen to uopšte ne zna.

SPIEGEL: Bila je jedna reforma njegovateljstva koja je provedena.

Fussek: Ljudi, o kojima se ovdje radi, nemaju ništa sa tom reformom. Problem je ovaj: prema kućnoj njezi se još uvijek odnosimo maćehinski. Da, mi bi smo trebali više dnevne brige ili više stambenih komuna naprimjer za ljude sa demencijom. Ipak i vaši čitaoci bi najradije htjeli što je moguće duže ostati u vlastitoj kući – niko ne želi u starački dom. A, kako njega tamo izgleda često i ne želimo znati.

SPIEGEL: Umjesto toga mi se trenutno uzdamo na pomoćnice u domaćinstvu koje najčešće nisu ni školovane medicinske sestre.

Fussek: Mi lažemo sami sebe! Mi njih dovodimo kao pomoć u domaćinstvo ali naravno one često preuzimaju zadatke njegovanja. Mnoge od njih imaju u tome veliko iskustvo.

SPIEGEL: Sa rizikom da se jednom desi nešto loše.

Fussek: Preopterećenost i nasilje u njegovanju su tabu u tabuu. Mi tamo ne gledamo i jednostavno se nadamo da se neće ništa desiti.

SPIEGEL: Kako ste Vi to riješili kod kuće?

Fussek: Mi smo se zajednički starali o ovim ženama. To je išlo jer smo mi porodica bez prepirke, a ove žene u međuvremenu postaju dio nje.

SPIEGEL: Ali možete li Vi onda razumijeti bugarsku tužiteljicu koja je sad dobila spor pred sudom?

Fussek: Žena je potpisala ugovor i znala je na šta dolazi. Mnogi od tih ljudi osjećaju se sa platama, koje im mi u Njemačkoj plaćamo, kao u raju. To je na jednu stranu sramotno. Često iza toga stoje porodične tragedije i oni su u to upućeni. Ali ta žena je na drugu stranu ljudima, koji rade slično kao ona, napravila medvjeđu uslugu. Jer oni će sad biti ili nezaposleni ili će kao i mnogi drugi ići u ilegalu. Jer za iznos koji se sada mora platiti skoro niko više neće moći sebi priuštiti ovu njegu.

SPIEGEL: Ali, smijemo li mi profitirati od ovih tragedija?

Fussek: Šta bi bila alternativa? Ako ove žene ne bi radile u Njemačkoj morali bismo povesti diskusiju o aktivnoj eutanaziji jer nema više nikoga ko će njegovati stare. Pritom ne govorimo uopšte o kvaliteti njege nego o osnovnoj brizi. A i ta je već više nego upitna.

spiegel.de