Tragično otuđivanje

Sheri Berman
Autor/ica 18.9.2021. u 12:24

Izdvajamo

  • Iako se treba čuvati prebrzih usporedbi iz događaja u Istočnoj Evropi, mogu se izvući neke jasne pouke. Istraživačka saznanja o tamošnjim procesima transformacije trebala bi bar da nam daju do znanja da agregatni indikatori rasta i razvoja mogu prikriti enormna gospodarska loša stanja i da socijalni troškovi neoliberalnog kapitalizma u određenim okolnostima mogu biti još i veći nego gospodarski troškovi. Osim toga, politički učinci neoliberalnog kapitalizma su često indirektni i kompleksni: doduše, jedva da ima neposredne povezanosti između blagostanja i uspjeha nacionalističko-populističkih partija ali bilo bi pogrešno ispustiti iz vida kauzalno djelovanje gospodarskih nevolja.

Povezani članci

Tragično otuđivanje

Foto: DPA

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, ljevica u Istočnoj Evropi se distancirala od radničke klase. To sada nemilosrdno koriste populisti.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Euforija koja je slijedila pad komunizma u posljednjih deset godina pretvorila se u pesimizam. U Istočnoj Evropi su neke ranije mnogo obećavajuće demokratije potonule u iliberalizam ili čak u autoritatizam. Ne samo za stručnjake za Istočnu Evropu nego i za zagovornike demokratije u cijelom svijetu od glavnog značaja je da razumiju kako je do toga došlo.

Pošto u istočnoevropskim zemljama danas ima više blagostanja nego 1989. i građani mogu sebi dozvoliti konzumna dobra i pogodnosti o kojima su u komunizmu mogli samo sanjati, gospodarska loša stanja se često ne uzimaju u obzir kada se radi o pitanju zašto desničarski populisti i od njih provođena razgradnja demokratije imaju toliko pristalica. Ovo razmišljanje počiva na suženom razumijevanju prelaska na neoliberalni kapitalizam sa svim njegovim socijalnim i političkim posljedicama. Iako se Istočna Evropa, naravno, u mnogim pogledima razlikuje od drugih regiona, saznanja dobijena od istočnoevropskih naučnika o posljedičnim pojavama mogu biti od pomoći za sve one koji hoće da razumiju uticaj neoliberalnog kapitalizma na današnje probleme demokratije u drugim dijelovima svijeta.

U svojoj novoj knjizi „Taking Stock of Shock” Kristen Ghodsee i Mitchell Orenstein za to nude ekscelentan uvod. Na osnovu njihovih vlastitih radova i rezultata istraživanja drugih stručnjaka za Istočnu Evropu Ghodsee i Orenstein jasno ukazuju kako se može griješiti ako svoje procjene zasnivate na jednostavnim agregatnim indikatorima za gospodarski rast, bruto domaći proizvod itd. Oni ukazuju da su istočnoevropske zemlje danas doduše bogatije nego 1989. ali da je put do tamo sa sobom donio enormne gospodarske nevolje i velika socijalna raslojavanja. Prelazak na kapitalizam vodio je do “najvećeg i najtrajnijeg gospodarskog sloma koga je jedan svjetski region ikada u modernoj istoriji doživio”.

U „uspješnijim“ srednjoevropskim zemljama ovaj slom bio je uporediv sa Velikom depresijom u SAD. U drugim postkomunističkim zemljama bilo je puno gore i trajalo je duže – u nekim slučajevima čak više decenija. U tom periodu siromaštvo se povećalo za prosječno 23 posto. „U deset zemalja, među njima i Poljskoj, porasle su kvote siromaštva za 49 posto i više, prije nego su opet počele opadati”. Ghodsee i Orenstein tvrde da je 1999. kada je nevolja bila najveća, 45 posto svih ljudi u postkomunističkim zemljama […] živjelo ispod apsolutne granice siromaštva sa 5,50 američkih dolara na dan.

Dohodovne i imovinske razlike dramatično su se zaoštrile.

Taking Stock of Shock opisuje ne samo sav jad koji su postkomunistička društva pretrpjela u svome razvoju ka danas relativno bogatim narodnim gospodarstvima, nego jasno ukazuje da ova bijeda nije pogodila sve ravnomjerno. Dohodovne i imovinske razlike dramatično su se zaoštrile i u prelaznom periodu nastali su duboki rovovi – između grada i sela, obrazovane elite i radništva, starih i mladih.

To je vodilo utoliko većim potresima jer je Istočna Evropa prije 1989. spadala u regione sa najvećom jednakosti u šansama u svijetu. „Dovoljno je loše“, kažu Ghodsee i Orenstein, „po prvi puta u životu postati siromašan. Međutim, nešto sasvim drugo je osiromašiti dok oko tebe neki ljudi koriste do tada nezamislivo privatno bogatstvo.“ Ovo je ostavilo „duboke ožiljke u kolektivnoj psihi.“

Ko upravlja pogled samo na relativno visoki bruto domaći proizvod (BDP), sa kojim se mogu pohvaliti istočnoevropske zemlje, ne procjenjuje krivo samo traumatske gospodarske posljedice prelaska na kapitalizam. U Taking Stock of Shock je prikazano kako su time nastala i duboka društvena raslojavanja. To se možda najjasnije demonstrira u demografskoj krizi istorijskih razmjera. Nakon 1989. iseljavanje iz Istočne Evrope bilo je “u poređenju sa drugim iseljeničkim regionima po pitanju tempa, veličine i trajanja bez presedana”.

Mnoge istočnoevropske zemlje doživjele su slično opadanje broja stanovnika kao zemlje koje su bile involvirane u teške ratove.

Istovremeno je stopa nataliteta znatno opala, a stopa mortaliteta je porasla. Broj smrtnih delikata (i uopšte broj kriminalnih radnji) je rapidno porastao, isto kao i alkoholni ekscesi, bolesti srca, samoubistva i ostali „smrtni slučajevi iz očaja“ – i to prije svega kod ljudi srednje dobi, koji su živjeli van velikih gradova. Mnoge istočnoevropske zemlje doživjele su slično opadanje broja stanovnika kao zemlje koje su bile involvirane u teške ratove ili su izgubile čak i više stanovnika nego one.

Iako se BDP u SAD i Evropi nakon Velike depresije oporavio, po jednoglasnom naučnom mišljenju, imale su sa tim povezane gospodarske nevolje gravirajuće političke posljedice. U nekim zemljama to je sasvim očigledno dovelo do sloma demokratije. Zaista se ne može predstaviti kako gospodarska nevolja koja je uporediva s Velikom depresijom, ili još veća, i duboko zadiruće socijalne promjene koje je istočnoevropsko stanovništvo doživjelo od 1989., ne mogu imati nikakve političke konzekvence.

Međutim, zašto su u tako mnogo slučajeva od traumatskog iskustva u Istočnoj Evropi profitirali nacionalistički populisti? Polazeći od činjenice da je upravo u Istočnoj Evropi i među onima označenim kao „odbačenim gubitnicima“ prelaska – dakle, među starijim ljudima, radnicima, manje obrazovanim i/ili seoskim grupama stanovništva – podrška za nacionalističke populiste bila proporcionalno iznad prosjeka, Ghodsee i Orenstein smatraju da je od esencijalnog značaja naći objašnjenje za političko ponašanje ovih grupa.

U godinama nakon zaokreta većina lijevih partija u Istočnoj Evropi postale su odlučujući zagovornici neoliberalizma.

Mnogobrojni naučnici kao što su David Ost, Maria Snegovaja, Anna Grzymala-Busse, Milada Vachudova i Gabor Schering opisali su da ove grupe stanovništva nisu postale baza za nacionalističko-populističke partije u Istočnoj Evropi zato jer su po naravi bile sklone glasati za autoritativne političare, neprijateljske prema strancima, nego puno više zato jer su se nacionalistički populisti, a ne lijeve partije, najprije okrenuli njihovim gospodarskim problemima.

U godinama nakon zaokreta većina lijevih partija u Istočnoj Evropi postale su odlučujući zagovornici neoliberalizma – i to žešći nego mnogi njihovi suparnici na desnom spektru. Kada su postavljali vladu, provodili su bolne neoliberalne reforme i mogli su se time ograničiti od komunističke prošlosti. U međuvremenu, zapadnoevropske sestrinske partije istočnoevropskih lijevih partija prezentirale su neoliberalni kapitalizam kao neophodan put ka gospodarskoj modernizaciji – sa reformama koje su, naravno, bile zagovarane i od EU.

Kao posljedica, lijeve partije su povezane sa neoliberalizmom i sa tim šta je on prouzrokovao: gospodarsku nevolju i socijalnu bijedu. Osim toga, mnoge lijeve partije odbijale su da se založe za radništvo i druge grupe koje u prelaznom periodu nisu uspjele. Mnoge lijeve a i liberalne partije vidjele su ustupke „gubitnicima” čak kao potencijalnu prijetnju za politički i gospodarski liberalizam, koji su oni u svojim društvima bezuslovno htjeli ostvariti.

Ironija je naravno u tome što su mnoge lijeve (i liberalne) partije upravo zato jer su nedjeljivo povezivale gospodarski i politički liberalizam i nisu reagovale na probleme i gubitak korijena koje je izazvao gospodarski liberalizam pripremale put nacionalističkim populistima koji malo drže do političkog liberalizma. Naučnici mogu pokazati kako su nacionalistički populisti ciljano privlačili one koji su se osjećali kao gubitnici, čiji bijes su usmjeravali na „strance“, evropske „birokrate“ i „prikrivene komuniste“ i politički bar nešto preduzimali protiv njihove gospodarske bijede. Jasnije nego u Zapadnoj Evropi naučnici su mogli dokazati odlazak mnogih birača „gubitnika“ neoliberalnog kapitalizma od lijevih, liberalnih i drugih partija ka nacionalističkim populistima.

Iako se treba čuvati prebrzih usporedbi iz događaja u Istočnoj Evropi, mogu se izvući neke jasne pouke. Istraživačka saznanja o tamošnjim procesima transformacije trebala bi bar da nam daju do znanja da agregatni indikatori rasta i razvoja mogu prikriti enormna gospodarska loša stanja i da socijalni troškovi neoliberalnog kapitalizma u određenim okolnostima mogu biti još i veći nego gospodarski troškovi. Osim toga, politički učinci neoliberalnog kapitalizma su često indirektni i kompleksni: doduše, jedva da ima neposredne povezanosti između blagostanja i uspjeha nacionalističko-populističkih partija ali bilo bi pogrešno ispustiti iz vida kauzalno djelovanje gospodarskih nevolja.

Da su ove gospodarske nevolje djelovale politički štetno za demokratiju ni u kom slučaju nije bilo neizbježno, nego je bilo povezano sa tim kako su se različiti politički akteri odnosili prema ovim problemima. Lijeve (i liberalne) partije često nisu bile voljne ili u situaciji da ponude slobodarsko demokratske odgovore na te nevolje i dale su time šanse drugim partijama, koje se ne osjećaju vezanim za slobodarsku demokratiju, da ponude svoje odgovore.

Sheri Berman je profesorica političkih nauka na Barnard College Univerzitetu Columbia u Njujorku. Težište njenih istraživanja obuhvata evropsku istoriju i politiku, razvoj demokratije, populizam, fašizam te istorija ljevice.

ipg-journal.de

Sheri Berman
Autor/ica 18.9.2021. u 12:24