U požaru svjetova

Max Brändle
Autor 8.11.2019. u 09:34

U požaru svjetova

Foto: DPA – Beograđani se 1944. raduju oslobođenju od nacionalsocijalističke okupacije

Ivo Andrić dobio je 1961. Nobelovu nagradu za književnost za svoje romane o Jugoslaviji. Max Brändle o biografiji njegovog uzuzetnog životnog puta. 

Piše: Max Brändle
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Tri romana su osnova svjetske slave Ive Andrića, koji je 1961. kao prvi i jedini pisac iz Jugoslavije dobio Nobelovu nagradu za književnost. Sigurno najpoznatiji je „ Na Drini ćuprija“, epska priča o događanjima u bosanskom gradiću Višegradu od osmanskog srednjeg vijeka do prve polovine 20 stoljeća. U „Travničkoj hronici“ Andrić nam opisuje 18. stoljeće u sjedištu osmanskih vezira u bosanskom Travniku. Romanom „Gospođica“ Andrić nam u studiji karaktera nudi pogled na život u Sarajevu i Beogradu razapet između religija i etnija, starog i novog, istoka i zapada na prelasku stoljeća do 30-ih godina dvadesetog stoljeća.

Sva tri romana se događaju u Jugoslaviji, pretežno u bosanskom dijelu zemlje, u kome je Ivo Andrić 1892. rođen i gdje je odrastao. Napisao ih je u godinama rata 1941. do 1945. kada se povukao u Beograd nakon što je svoju karijeru diplomate kraljevine Jugoslavije naglo završio sa okupacijom od strane nacista. U Titovoj socijalističkoj Jugoslaviji postao je literarna zvijezda i međunarodni ambasador svijetu otvorene Jugoslavije iako sam očigledno nije bio oduševljeni socijalista.

Njegovi korijeni sežu u vrijeme kada je njegova bosanska domovina bila dio Austrougarske monarhije i on bio u vezi sa usijanim glavama organizacije „Mlada Bosna“ koja je planirala akte sabotaže i atentate. Njegov školski drug Gavrilo Princip konačno je, kao što je poznato, to realizovao i atentatom na prestolonaslijednika Franza Ferdinanda pobrinuo se za izazivanje Prvog svjetskog rata. Ko je bio čovjek koji ne samo da je lično znao atentatora Gavrila Principa, nego je kao diplomata u Berlinu bio primljen i od Adolfa Hitlera a kasnije kao nosilac Nobelove nagrade primio od maršala Tita najviša socijalistička državna priznanja?

Odgovor na ovo pitanje daje sada Michael Martens u njegovoj brižljivo istraživanoj i zanimljivoj biografiji. Michael Martens je mnogima poznat kao iskusni dopisnik „Frankfurter Allgemeinen Zeitung“ za Jugoistočnu Evropu i Tursku. U dugogodišnjim istraživačkom radu u arhivama i stanicama profesionalnog životnog puta Ive Andrića  kao i u razgovoru sa suvremenicima i naučnicima Martens je sakupio veoma mnogo materijala za svoju knjigu.

On nije imao samo uvid u romane i objavljene i neobjavljene zabilješke nosioca Nobelove nagrade nego zna naprimjer dati informaciju o pečatu u Andrićevom diplomatskom pasošu iz 1941., o pogledu iz Andrićevog stana u Beogradu i čak o cvijeću u Andrićevoj vikendici na Jadranu. Ovo bogatstvo detalja zajedno sa Martensovim poznavanjem regiona u njegovim istorijskim i političkim previranjima kao i njegov živahni i poentirani stil čine biografiju lektirom koja vas veže.

Ovo bogatstvo detalja zajedno sa Martensovim poznavanjem regiona u njegovim istorijskim i političkim previranjima čine biografiju lektirom koja vas veže.

Posebno interesanto postaje opisivanje time što susrećemo Andrića u odlučujućoj 1941. godini kao ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Ta godina je od neprocjenjivog značaja za Jugoslaviju i dalji razvoj njene podjele, nastanak fašističke Hrvatske, okupacija Srbije od strane njemačke vojske i konačno otpor različitih grupa i uspon komunističkih partizana pod Titom. Dok se 1941. odnosi između Berlina i Beograda sve više zaoštravaju, postaju Martensovi opisi sve detaljniji i na koncu on opisuje skoro svaki sat u kome Andrić sa jedne strane pokušava da kao ambasador spasi svoju domovinu od najgoreg a na drugu stranu čuva svoj osobni integritet.

Sasvim bez dodvoravanja nacističkom režimu Andrić očigledno nije mogao proći ali na kraju on nije vodio neuspjele pregovore. Tako je izbjegao da kasnije, nakon što su Titovi partizani na Balkanu pobijedili fašiste, bude izopćen. Martensu je uspjelo da na ovom mjestu kao i na mnogim drugim stanicama životnog puta Andrića na izuzetan način predstavi događaje svjetske istorije i to poveže sa svojim protagonistom, njegovim profesionalnim razvojem i, posebno, njegovim literarnim stvaralaštvom.

Potpuno blisko osobi Ive Andrića Martens ipak nije došao. Ako u Andrićevim romanima  nalazimo umjetnika koji kao pažljivi psihološki posmatrač pokazuje veliko poznavanje ljudi i pritom živo i osjećajno predstavlja raspolućenost i ljudske ponore pred istorijskom kulisom, onda je osoba Ive Andrića bila više zatvorenog karaktera. Značajno je da su njegova tri najvažnija romana nastala u jednoj vrsti unutrašnjeg egzila, kada je on bio odvojen od društva i strašnog razvoja oko njega u Beogradu u toku Drugog svjetskog rata.

Proturiječnosti u njegovim svjedočenjima kao privatnog pisca dnevnika i jugoslavenskog diplomate u fašističkom Berlinu rješava Martens time što Andrića, bez velikog razmišljanja, dijeli u dvije osobnost: jednoga dnevnog Andrića i jednoga noćnog Andrića. To nas ne može baš ubijediti. Konačno i Martens je priznao: „Andrić se ne može u cjelini shvatiti“. Skoro diplomatska suzdržanost i intelektualna rezervisanost su očigledno bile bitne karakteristike dobitnika Nobelove nagrade.

Andrić nije postao veliki Evropljanin.

„U požaru svijetova: Ivo Andrić. Jedan evropski život,“ je ponešto nametljiv naslov biografije. Međutim, dok je svijet bio u požaru Andrić je povučen, kao podstanar u Beogradu sjedio za stolom i pisao svoje velike romane čije je objavljivanje u tom trenutku bilo potpuno neizvjesno i koji su mu kasnije ipak donijeli svjetsku slavu. Međutim, Andrić nije postao veliki Evropljanin. On je bio i ostao Jugoslaven, kao katolik pripisan Hrvatima, odrastao u bosanskom dijelu zemlje, u Višegradu i Sarajevu, i kao Srbin po izboru u jugoslavenskom glavnom gradu Beogradu.

Andrićeva vjernost ideji zajedništva južnoslovenskih naroda kako u njegovim mladim godinama sa pripadnicima otpora „Mlada Bosna“ tako i u Kraljevini Jugoslaviji i konačno također u autoritarnom socijalizmu maršala Tita je izuzetna i Martens ju je s pravom kritički istražio. Tako se naprimjer nosilac Nobelove nagrade osjeća sretnim da se založi za ljudska prava u Južnoj Africi i Vijetnamu ali nasuprot tomu šuti kad je to u pitanju u njegovoj jugoslavenskoj domovini.

Međutim, Andrićevu trajnu povezanost sa jugoslavenskom idejom Martens ne prihvata i umjesto toga izdiže Andrića u poziciju stvarnog Evropljanina. Martens pritom zauzima stanovište iz svoje današnje perspektive i dolazi do drugačijih zaključaka nego Ivo Andrić u njegovo vrijeme i u tadašnjim okolnostima.

Srbija i još četiri države proizašle iz Jugoslavije, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Crna Gora kao i Albanija su danas različito napredni kandidati za članstvo u Evropskoj uniji. Međutim, one za mnoge Zapadnoevropljane i čitaoce predstavljaju neispunjeno područje na političkoj i literarnoj zemljopisnoj karti. Kao „Zapadni Balkan“ ovaj region i danas još pati na svojim unutrašnjim podjelama, razmiricama i svojoj istoriji iz mržnje, nasilja i rata. Jednom izvanrednom biografijom nosioca Nobelove nagrade Ive Andrića uspjelo je Michaelu Martensu da živo i detaljno rekonstruiše jedan dio istorije pune događaja i pobudi znatiželju prema društvima, ljudima i njihovoj istoriji. Usto romani Ive Andrića nude mimo Martensove biografije pristup pun literarnih užitaka.

Dr. Max Brändle vodi biro zaklade Friedrich Ebert u Beogradu. Prije toga bio je šef biroa u Hrvatskoj i saradnik u referatu Srednja i Istočna Evropa kao i u menadžmentu zaklade.

Michael Martens (2019), Im Brand der Welten. Zsolnay, Wien

ipg-journal.de

Max Brändle
Autor 8.11.2019. u 09:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija