U srce republike

Povezani članci

• Imigranti za prijevoz na brodu Ezadeem platili od 4000 do 8000 dolara
• Mir i sukobi
• Talibani pozivaju žensko zdravstveno osoblje da se vrati na posao
• Zašto bogohuljenje ima tako velike posljedice u Pakistanu?
• Moskva će protjerati 23 britanskih diplomata
• Neredi u Belfastu: Grupa mladih napala policiju i zapalila autobus

„Sa Patyem napadnut je jedan simbol.“ – Foto: DPA

Islamistički napadi potresli su Francusku. Sociolog Vincent Tiberj o muslimanima pod generalnom sumnjom i teškoj ulozi ljevice.

Intervju vodili Claudia Detsch i Oliver Philipp

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Atentat na učitelja Samuela Patya duboko je potresao francusko stanovništvo, jače nego slični napadi. Zašto?

Francuska je od 2015. stvarno doživjela više atentata, među njima i neke vrlo dalekosežne. Međutim u slučaju Patya to pogađa školu. Ona za Francuze ima posebno značenje. Već od Treće republike krajem 19. stoljeća ona nema samo zadatak nastave i podučavanja. Ona treba učenicima da približi republiku da bi ih napravila dobrim građanima. Sa Patyem je dakle napadnut jedan simbol. Osim toga Samuel je bio nastavnik istorije i geografije. Ovi predmeti imaju posebnu ulogu u prenošenju građanske svijesti i osnovnih vrijednosti kao sloboda mišljenja ili ravnopravnost spolova. Sve ovo čini atentat tako posebnim.

Atentator je bio motiviran stavom da se prorok ne smije pokazivati, karikirati ili ismijavati i zato se ne smiju pokazivati njegove karikature. Kao u sličnim slučajevima jedan mladi čovjek se radikalizirao. Za tim stoji prije svega sociološko pitanje: Da li on reprezentuje cjelokupnost muslimanske manjine? A odgovor na to sasvim jasno glasi: Ne.

Početkom oktobra upozoravao je predsjednik Macron na nastajanje islamskih paralelnih društava. Koje konkretne mjere se aktuelno diskutuju da bi se spriječio taj razvoj?

Problem počinje već kod stvarnog obima ovoga fenomena. Ja kao sociolog imam izričito velike sumnje. Jer primjeri, koji se izvlače da bi se pokazala jedna vrsta separatizma su konačno samo minorni. Naravno da slučaj Paty može služiti kao primjer, posebno jer se u socijalnim medijima moglo vidjeti mobiliziranje vrlo konzervativnih muslimana protiv njega. Ali za većinu francuskih muslimana  načela republike i religija sama ne predstavljaju proturječnost. Francuskim muslimanima se često predbacuje da povređuju principe laicizma ili da u osnovi nisu sposobni da razumiju laicizam. Međutim oni ga u većini podržavaju i čak su pozitivno postavljeni prema javnom sistemu obrazovanja bez vjeronauke. Treba se zamisliti da ovaj atentat pogađa instituciju na koju polažu vrijednost  imigranti i njihovi potomci da bi se uključili u francusko društvo.

Muslimani imaju pravo da pokažu da nisu saglasni sa tim. I to je obuhvaćeno slobodom govora.

Kad predsjednik Macron postavlja u prvi plan jedan separatizam on misli na sasvim određene grupe i načine ponašanja – ljude, koji svoju djecu ostavljaju kod kuće ili ih šalju na religioznu poduku na arapskom jeziku. U Francuskoj postoje i problemi sa imamima koji su poslani iz Turske ili Alžira i ne poznaju dobro francuski kontekst. Ovi problemi nisu novi. Na drugoj strani francusko društvo je suodgovorno za ove fenomene. Iz socioloških istraživanja proizlazi da su se između početka i kraja nultih godina djeca imigranata sa Magreba sve više definisala kao muslimani. I to ne zato što su bezuslovno bili pobožni ili religiozni nego zato što je francusko društvo često označavalo maramu kao problem. Time mi stvaramo jednu formu reaktivnog identiteta i tendiramo generalnoj sumnji prema islamu. Velika većina muslimanskih Francuza je međutim perfektno integrisana i živi u svojoj vjeri bez problema.

Predstavnici muslimanske opštine u Francuskoj osudili su ubistvo Samuela Patya kao otpadništvo od islamske vjere. Istovremeno 70 posto francuskih muslimana označava objavljivanje karikatura u Charlie Hebdo kao grešku. Kako se može razriješiti proturiječnost između slobode govora, slobode umjetnosti – upravo i u jednoj laicističkoj državi – kao i osjećaja religiozne manjine?

Kao prvo može se utvrditi da su se džamijske zajednice nakon napada vrlo jasno pozicionirale. To je i trenutno slučaj. Ali treba biti oprezan: 70 posto misle da je to bila greška – šta to konkretno znači? Spremnost za atentat na Charlie Hebdo? Za veliku većinu muslimana to nije slučaj. Je li to greška koja izaziva šok? Za vjerujuće katolike bi karikature pape također bile šokirajuće. U principu su karikature u Charlie Hebdo za vrlo puno ljudi bolne i neugodne. Ali ovdje se prstom pokazuje na muslimansku manjinu. Muslimani imaju pravo da pokažu da nisu saglasni sa tim. I to je obuhvaćeno slobodom govora. Ovdje svi mi trebamo paziti na našu reakciju prema pogođenim.

Vratimo se još jednom na Macronov govor. Francuska ljevica je nakon Macronovog govora kritikovala da se stigmatizuje cjelokupan islam dok se nasuprot tomu druga separatistička strujanja suviše malo tematiziraju. Koji postupak predlažete alternativno?

To je dobro pitanje. Ljevica je u ovim pitanjima svakako podijeljena. Nakon napada ljudi kao Manuel Valls, Francois Hollande ili Bernard Cazeneuve pokazali su prstom na France Insoumise i jedan dio Zelenih koji su demonstrirali protiv islamofobije. Pritom je to stvarni problem. Nekim ženama sa maramom bio je zabranjen ulaz u restorane. To je jednostavno diskriminacija i rasizam. Sa druge strane izaći na ulice je apsolutno važno. Međutim glasne su bile optužbe jer su u demonstracijama bile zastupljene i vrlo konzervativne muslimanske organizacije. One su iskoristile priliku da šire svoje poglede. Ali to je normalno u takvim povorkama demonstranata.

Mi se nalazimo opet u situaciji da ljudi u osnovi jednoglasno zagovaraju laicizam, toleranciju i različitosti. Ali iza toga stoje trenutno dva modela laicizma koja su u konfliktu jedan sa drugim. To se odslikva i u anketama: Na jednoj strani stoje u većem dijelu mlađi, dobro obrazovani ljudi koji Francusku posmatraju kao u međuvremenu multikulrelno društvo. Nositi maramu ili hidžab prema tome nije problem. Na drugoj strani stoje oni koji se označavaju kao republikanci. Oni su više shvatanja da religija u tome nema mjesta. Oni žele kompletno neutralan javni prostor. To otvara nova pitanja.

Potpuno je ispravno da je potrebna debata o islamizmu bez da se istovremeno muslimani kao cijela grupa stigmatiziraju.

Primjer: Ljevičarski sindikat onih koji studiraju u Francuskoj (Union nationale des étudiants de France, UNEF) ima jednu potpredsjednicu koja nosi maramu. Ona je bila jednom pozvana da govori pred Assemblée Nationale. Poslanici desničarskih partija i République en Marche odbili su da je slušaju i napustili su salu za sjednice sa obrazloženjem da marama nema mjesto u parlamentu. Treba li se sada ozbiljno tvrditi da se ona sa maramom nužno kreće u logici koja ženama u društvu daje manju vrijednost? Ne, ona je potpredsjednica jednog ljevičarskog sindikata. Šta mogu ljevičarske partije tu suprotstaviti desnici i jednom dijelu političkog centra? Trenutno je to za ljevicu teško.

Njemački socijaldemokrat Kevin Kühnert označio je nakon tog čina islamizam kao slijepu tačku političke ljevice – ne želi se političkim protivnicima koji žive od rasističke mržnje isporučiti neželjene parole ali bi se kroz ćutanje ostvarila upravo suprotnost. Važi li to i za francusku političku ljevicu?

Potpuno je ispravno da je potrebna debata o islamizmu bez da se istovremeno muslimani kao cijela grupa stigmatiziraju. To je veoma teško. Ministar unutrašnjih poslova Gerald Darmanin je nakon atentata na Samuela Patya ozbiljno predstavio izabrane regale u supermarketima za specijalitete i živežne namirnice pojedinih manjina kao opasnost i znak nedostajuće integracije. Jedan dio francuskog društva zatvara oči pred različitostima i potpuno ih odbija. To je takođe opasno. Francois Fillon, predsjednički kandidat na izborima 2017. čak je rekao da Francuska nije multikulturelna nacija. To je jednostavno pogrešno. Ono to u međuvremenu jeste kao i mnoga druga evropska društva.

Došlo se do tačke na kojoj se pozitivne strane različitosti više ne vide. Različitost sama ne isključuje tvrdu politiku prema svojim protivnicima a islamizam je protivnik različitosti. Problem leži u Francuskoj naprimjer i u tome da se o istoriji Alžira ili afričkoj trgovini robovima ne govori. Islam se još uvijek posmatra kao strana religija iako trenutno u Francuskoj rastu unuci alžirskih imigranata, čiji roditelji su se već ovdje rodili i označavaju se kao muslimani. Islam je dakle dio Francuske. Naravno da ona ostaje većinski katolički označena zemlja. Usto dolazi da je islam mnogo pluralniji nego što se često uzima. Sa njim se često povezuje „konzervatizam“ i „islamizam“ ali se ne misli na vrlo različite stavove među muslimanima. U tom pogledu oni su znatno raznovrsniji nego katolici.

Trenutno vlada jaka napetost između Francuske i Turske. Je li francusko društvo suglasno sa Macronovom politikom prema Turskoj ili je ocjenjuje kao pokušaj odvraćanja od njegove corona politike, koja je jako kritikovana?

Tu je u igri više faktora. Razlika u odnosu na Njemačku postoji u tome da mnogi Francuzi ne dovode islam direktno u vezu sa Turskom nego sa Magrebom. Samo malo Francuza je svjesno da ima doseljenika i iz Turske i da oni donose drugačiji islam. Kad se upoređuje integracija različitih migrantskih grupa pada u oči da je ona sa turskom migrantskom pozadinom znatno zatvorenija i njihovi pripadnici više ostaju među sobom u turskim udruženjima. Potomci govore i dalje turski i ima znatno manje razmjene. Osim toga islam turskog porijekla je jako kontrolisan od turske države.

Francuzi ne prepoznaju ovu povezanost. Erdogan tu povezanost apsolutno prepoznaje. On pokušava dakle da utiče na francusku politiku u interesu muslimanskih manjina. Međutim kako se o Turskoj i napetosti sa Turskom diskutuje radi se više o pitanjima međunarodnih odnosa i sigurnosnoj politici, intervenciji u Nagornom Karabahu, ulozi Turske u Siriji i Libiji ili napetostima sa Grčkom. Manje se radi o pitanjima manjina unutar Francuske. Ja ne mislim da Macron ovu temu koristi za sredstvo odvraćanja pažnje. Ipak pitanje separatizma može apsolutno služiti kao manevar odvraćanja od njegove corona politike.

Vincent Tiberj je univerzitetski profesor, istraživač na Centre Emile Durkheim i ovlašteni istraživač Sciences Po Bordeaux.

ipg-journal.de. 06.11.2020.