Učiti od kineske Corona svakodnevice: Srednji put između paranoje i nemarnosti

Povezani članci

• Naprijed u prošlost
• Turska zadržala ruski brod za koji se veruje da prevozi ukrajinsko žito, tvrdi Kijev
• Zapadna obala: Tokom protesta priveden 21 Palestinac
• Neobična bolest koja se javlja kod dece u vreme pandemije
• Uredba za sankcioniranje stranog miješanja u izbore u SAD
• Doživotni zatvor za grčkog političara

“Informaciono mjesto Corona virus”: Plakat u Berlinu – Foto: TOBIAS SCHWARZ/ AFP

Kao dopisnik SPIEGEL-a u Kini Georg Fahrion doživio je izbijanje Corone. Prilikom posjete domovini u Berlinu su se smijali njegovoj maski za lice. Šta on savjetuje Njemačkoj?

Piše: Georg Fahrion
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Nakon što sam u četvrtak uveče sletio u Berlinu obuzeo me je brzo loš osjećaj, najkasnije nakon susreta sa taksistom koji me je čekao pred aerodromom. Njegov pogled se fiksirao na meni, usta pod brkovima kao u morža smijala su se, u njegovim očima zabava. „Mladiću, dođi sebi, ti pretjeruješ bez mjere“, izgledalo je kao da govori njegov pogled. Razumio sam na šta se to odnosi: na moju masku na licu.

Moć navike. Ja živim u Pekingu gdje radim kao dopisnik. U sedam tjedana u kojima je virus paralisao Kinu, navikao sam se da kuću nikada ne napuštam bez maske.

U Berlinu sam masku uskoro skinuo. Osjećao sam se kao da sam na nudističkoj plaži jedini u kupaćim gaćicama, nekako nedolično.

Tamo sada niko ne bi došao na ideju da sa nepokrivenim licem krene na mjesto gdje se ljudi sreću, u supermarket, u metro ili recimo na aerodrom. Ne bi bio ni pušten unutra. Ko se tamo ne drži opštih zdravstvenih mjera koje se smatraju neophodnim biće od svojih sugrađana ne ismijan nego kažnjen.

U Berlinu sam masku uskoro skinuo. Osjećao sam se kao da sam na nudističkoj plaži jedini u kupaćim gaćicama, nekako nedolično. Vratio sam se u zemlju koja – takav je moj utisak – mentalno još nije došla u novu situaciju. To je i teško jer Njemačka do sada nije imala takvo iskustvo i nema referentne tačke. A i neugodna su sva ta nova pravila i preporuke i ograničenja. Kako bih se ja nakon skoro dva mjeseca epidemije radovao na tjedan odmora u normalnoj situaciji! Super Timing.

Neopterečena druželjubivost? Na mene djeluje nemarno

Sa izbijanjem Corona virusa u Njemačkoj se izgleda odnose kao sa promjenama klime: Svi podaci nam pokazuju da to dolazi ali pada nam teško da shvatimo značaj tih saznanja i odgovarajuće izmijenimo naše ponašanje. U subotu sam šetao kroz jedan berlinski park. Na popodnevnom suncu puno ljudi sjedilo je na stepenicama nekadašnjih šupa za lokomotive, grle se i ljube međusobno za pozdrav i dijele pivo.

Mene su opteretili miješani osjećaji: Ta scena me je obradovala jer u posljednje vrijeme zaželio sam se neopterećene druželjubivosti. Istovremeno to je djelovalo nemarno na mene. Meni je jasno da to u njemačkim ušima zvuči možda pretjerano.

Ne, Corona-19 nije ebola i nećemo svi umrijeti kako poneki sad podbadaju. Međutim, Njemačka će imati problem ukoliko se veoma mnogo ljudi odjednom razboli i zdravstveni sistem dođe na svoje granice. To se može spriječiti. Panika i masovna kupovina pritom logično ne pomažu ali oprez već pomaže.

Kod protumjera postavlja se naravno pitanje proporcionalnosti. Ko danas sleti u Peking mora dopustiti da mu skeniraju tjelesnu temperaturu, ostaviti svoje kontaktne podatka i ići 14 dana u karantenu bez obzira odakle dolazi i da li ima ili nema simptome.

Nasuprot tomu nakon moga slijetanja u Berlin u četvrtak mogao sam jednostavno marširati kroz halu za dolaske. To me je toliko iznenadilo da sam zaboravio uzeti svoj kofer sa tekuće trake. Da u međuvremenu sve više njemačkih gradova i pokrajina zabranjuju velika okupljanja, bazene, ustanove kulture ili restorane do daljnjeg zatvaraju ja smatram dobrom idejom čak iako neprijatno smeta svakodnevici.

Međusobno se podržavati

I kod vlastitog ponašanja postoji srednji put između paranoje i nemara. Naučio sam proteklih tjedana u Kini: Za vrijeme epidemije ne može se uvijek biti stoposto konsekventan, u svakom slučaju to meni nije uspjelo. Ponekad se uhvatiš za gumu na pokretnim stepenicama, iako u tom momentu nemaš dezinfekciono sredstvo. Ponekad se ne misleći dodiruješ po licu. A ne može proći i bez ljudskih susreta.

Ali i kad se sve ne može uraditi perfektno može se paziti na to da se ruke redovito peru, izbjegavaju dodiri i drži odstojanje. I na kao zadnje možemo se međusobno podržavati.

To počinje tim da prihvatimo da smo svi odgovorni. Kod mjera za zaštitu javnog zdravlja je isto tako: Ako svi sudjeluju i ono funkcioniše, stvar protiče bez problema i poslije izgleda kao da je sve uzbuđenje bilo pretjerano. Ja smatram da trebamo doći do toga.

spiegel.de