Zadovoljstvo i frustracija

Izdvajamo

• Da perspektiva pristupa za Ukrajinu – kao i zapadni Balkan – ne bi postala šifra za frustraciju i razočarenje u tim zemljama trebamo partnere koji ne obećavaju samo stabilnost i kontrolu, nego one koji dijele naše vrijednosti i kojima se to može mjeriti na njihovom djelovanju. To naravno važi ne samo za krug sada na devet narastao broj zemalja u EU integracionom procesu nego i za one koji blokiraju unutar EU.

Povezani članci

• Grčka: Predsjednički izbori pomjereni ranije
• Nemačka odbila poziv Pensa da prekine odnose sa Iranom
• Ruski novinar Kiril Višinski pušten iz ukrajinskog zatvora
• Ukrajinska porodica prepoznaje svoju imovinu na fotografiji ruske pljačke
• Brodolom brexita
• Neuspešni eksperiment

Foto: DPA – Susreti na vrhu između država EU i kandidata za pristup završavaju se često u kratkoročnom usponu i dugoročnom otrežnjenju.

Ukrajina i Moldavija su sada kandidati za pristup EU. Time prijeti zastoj i frustracija kako pokazuje pogled na Balkan.

Piše: Max Brändle – 24.06.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Ukrajina i Moldavija sada su zvanično kandidati za pristup EU. Sa pristupnim perspektivama treba posebno da se pokaže znak solidarnosti prema Kijevu. Međutim, kakva vrsta obećanja je time data zemlji koja se trenutno hrabro brani od napada Rusije? Kakva trnovita cesta predstoji sada Ukrajini (i Moldaviji)? Za to se isplati pogled na države zapadnog Balkana koji se već dvije decenije sa radošću i frustracijom muče oko pristupnih perspektiva.

Crna Gora i Srbija pregovaraju već skoro deceniju ali prodor u temeljnim temama pristupnog procesa kao što je pravna država i borba protiv korupcije pritom još nije ostvaren. Sjeverna Makedonija i Albanija ispunili su sve pretpostavke za početak pristupnih pregovora ali uslovljeno vetom države članice EU Bugarske na osnovu identitetsko političkih argumenata ovdje nema napretka. Ni samit 23. juna nije mogao riješiti ovu blokadu. Bosna i Hercegovina treba da ispuni dalje uslove za dobijanje statusa kandidata a Kosovo se bori sa teškoćama da i dalje pet država članica EU ne priznaju neovisnost zemlje. Osim toga to je jedina zemlja Balkana koja još treba vize za ulazak u EU iako su za njihovo ukidanje ispunjeni svi preduslovi.

Nema sumnje, sve zemlje zapadnog Balkana pripadaju Evropi i treba jednom da postanu punovrijedni članovi EU. I neupitno je da u svim ovim državama postoji potreba za reformama, posebno u borbi protiv korupcije, borbi protiv organizovanog kriminala, ostvarenju pravne države, slobodi medija i mnoge druge stvari. Rješavanje ovih pitanje je u interesu stanovništva i buduće sposobnosti društava u ovim zemljama. Pristupni proces EU nudi za to jasan vozni red, pritisak spolja – bez koga to neće ići – kao i resurse i pomoć u procesu reformi. Istovremeno ciljevi ovih reformskih napora često stoje u suprotnosti sa ličnim interesima političkih elita zemalja, koje trebaju da provedu ove promjene. Reforme bi isušile njihove izvore moći i prihoda.

Među političkim savjetnicima i odgovornima odvija se živa debata kako se pristupni proces EU može napraviti efikasnijim da bi stvarno isporučio željene rezultate a ne proizvodio samo zastoj i frustraciju. Neki biraju u ovoj debati pragmatičan pristup: Treba se koncentrisati na ono što stvarno funkcioniše a to je gospodarska suradnja. Kroz smanjivanje trgovinskih prepreka, užu integraciju u lance stvaranja dodatne vrijednosti u EU, inostrane investicije na Balkanu, radna mjesta i blagostanje može uspjeti postepena integracija u EU. To može međutim biti uspješno samo ako postoji pravna sigurnost i funkcionirajuća uprava. Konačni cilj pritom i dalje ostaje puno članstvo.

Međutim, teška pitanja kao naprimjer rješavanje regionalnih konflikta, sudjelovanje u demokratiji i sloboda medija kao i političko suodlučivanje u EU moraju zasada biti stavljeni u pozadinu. Međutim, napredak se ipak može ostvariti ukoliko budu uključeni međukoraci koji na putu do cilja već daju veće prednosti. Tako se naprimjer predlaže da se kandidatima već ranije da pristup moćnim strukturnim fondovima EU da bi se brže mogli priključili državama članicama.

Politička dimenzija proširenja, tako su predlagali drugi u ovoj debati, može se ostvariti kroz nove geopolitičke okvire. Tako su predsjednik Savjeta Charles Michel i francuski predsjednik Emmanuel Macron u igru uveli različite vrste geopolitičke zajednice, koje neovisno od članstva u EU trebaju dati jasan znak zajedništva u vremenima eskalirajućih geopolitičkih konflikta, i koja treba da budu otvorene za države zapadnog Balkana kao i za Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju. Bez da pritom, kako se umirujuće dodaje, to bude alternativa za punopravno članstvo u EU.

Ključ za rješenje ovih teških komplikacija u pristupnom procesu EU leži u demokratizaciji društava.

I konačno jedan dio debate zahtjeva da bi se EU mogla vratiti svojim principima: „back to the fundamentals“. U kriterijima iz Kopenhgena kao pretpostavke ze proces pristupa EU utvrđene su standardi demokratije, ljudskih prava i tržišnog gospodarstva. Samo povratak posebno na ove fundamentalne pretpostavke može dati procesu pristupanja EU snagu transformacije, koja je neophodna da bi se zahtijevale odlučujuće reforme u zemljama kandidatima. Istovremeno takav povratak na temelje EU mora pokrenuti unutrašnji proces reformi kako bi sjaj EU ponovo bljesnuo.

Sigurno je da bez zdravog pragmatizma ne može biti napretka. Međutim, temeljni konflikti između jednim dijelom kleptokratske elite i reformskih zahtijeva pristupnog procesa EU ne mogu se riješiti samo zdravim ljudskim razumom. Maglovita formulacija geopolitičke zajednice, koja je cirkulisala pred početak samita, nije mogla nadahnuti savjetovanje šefova država i vlada. Očigledno je da su neophodni značajniji i otporniji savezi i pravila. Povratak na temelje EU – koji je neizbježan – ne smije voditi tome da se države u našem susjedstvu kisele u vječnoj čekaonici, jer nisu sposobne za visoke zahtijeve, koje – ako smo pošteni – odavne ne mogu ispuniti ni sve države članice.

Ključ za rješenje ovih teških komplikacija u pristupnom procesu EU leži u demokratizaciji društava. Samo ako se uspije u stanovništvu tih zemalja dobiti podrška za članstvo u EU i za to neophodne reforme, može se stvoriti unutrašnji pritisak da bi se prevazišle blokade. Za to su važni politički partneri koji se zalažu za ovaj pristupni proces, objašnjavaju prednosti članstva i opravdavaju neophodne napore.

Demokratizacija društva ide pritom znatno iznad predviđenih koraka u pristupnom procesu i uključuje naprimjer i suodlučivanje na radnom mjestu i sindikate. Suviše često se EU oslanjala na snage koje su nam obećavale, da će se u prvom redu boriti protiv korupcije u svojim zemljama i smijeniti stare elite, samo da bi tada sami zasjeli na tronu moći.

Da perspektiva pristupa za Ukrajinu – kao i zapadni Balkan – ne bi postala šifra za frustraciju i razočarenje u tim zemljama trebamo partnere koji ne obećavaju samo stabilnost i kontrolu, nego one koji dijele naše vrijednosti i kojima se to može mjeriti na njihovom djelovanju. To naravno važi ne samo za krug sada na devet narastao broj zemalja u EU integracionom procesu nego i za one koji blokiraju unutar EU.

Dr. Max Brändle vodi biro zadužbine Friedrich Ebert u Beogradu. Prije toga bio je šef biroa zadužbine u Zagrebu.

ipg-journal.de