Završimo s politikom noja!

 Theo Rauch
Autor 4.10.2020. u 10:45

Završimo s politikom noja!

Zatvaranje očiju pred realnošću po pitanju doseljavanja ne rješava probleme. Sedam prijedloga za regulisanu politiku migracije.

Piše: Theo Rauch– jpg-journal.de

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

Zagovarači humanitarne izbjegličke politike zahtjevaju obimnu evakuaciju prepunjenih izbjegličkih kampova na grčkim otocima i ukazuju na to da samo u Njemačkoj za njih već postoji dovoljno prihvatnih kapaciteta. Skeptici, koji su protiv takvog rješenja, naglašavaju da bi to bio pogrešan signal i da bi kampovi u toku nekoliko tjedana bili ponovno, na skandalozan način, prepunjeni jer još milijuni drugih ljudi s druge strane Sredozemnog mora traže bolje utočište ili bolje životne uvijete.

U naukama o migraciji ovakvi signali se često označavaju kao „Pull efekti“. Jednostranim ukazivanjem na takve efekte, zagovornici sigurnih granica, opravdavaju konzekventnu politiku izolacije i odvračanja. Prijatelji otvorene politike doseljavanja, nasuprot tome, vide u ukazivanju na “Pull efekte” samo argument protiv humanitarnog rješenja što za posljedicu ima cementiranje izbjegičkog jada. Sukob oko „Pull faktora“ je dakle postao migracijsko-politički vjerski rat između zagovornika i protivnika liberalne imigracijske politike. Na tragu toga, treba otvoriti pitanje o empirijskoj važnosti “Pull faktora” da bi se na toj osnovi razmislilo o primjerenim migracijsko-političkim konzekvencijama.

U naukama o migraciji „Pull faktori“ su poznati kao dio modela koji nas uvodi u zajedničku igru između “Push faktora” (migracijski pritisak u regiji podrijetla), “Pull faktora” (migracijska privlačnost potencijalne ciljane regije) i troškova migracije (financijskih, vremenskih, napora uvjetovanih rizikom) za razjašnjenje prostornih migracijskih uzoraka. Ključna poruka izgleda koliko banalno, toliko i plauzibilno: Ljudi se kreću – per saldo – od tamo gdje su perspektive loše, tamo gdje one izgledaju atraktivno, pod pretpostavkom da je put do tamo moguć i da nije pretežak.

Ovaj je model sporan i među samim naučnicima koji se bave migracijama. Onima, koji se interesiraju za složenost individualnih motiva migracije, model je premalo diferenciran ili previše mehanički. Radi se i o jednom generalizirajućem, makro – demografskom pristupu kvantitativnog objašnjenja migracijskih tokova odnosno modela. Dakle o migracijsko-politički relevantnom pitanju zašto toliko mnogo ljudi kreće od A do B. Ne bi trebalo odmah odbaciti model objašnjenja samo zato što se iz njega mogu izvući apsolutno problematični zaključci.

Model “Push-Pull” migracijskih troškova ne daje odgovor na pitanje o tome koji su faktori bili odlučujući u konkretnom slučaju. Puno više govori o tome koji faktori trebaju biti uzeti u obzir kod empirijske analize. Tako, na primjer, postoje bezbrojna istraživanja na temu napuštanja sela. Pitanje je o tome u kojoj mjeri su oskudica zemlje, niske proizvodne cijene ili izmjena klime prisilili ljude na emigraciju i u kojoj mjeri su ih „svjetla grada“, veće plaće ili porodične veze privukle u grad. Rezultati se razlikuju od slučaja do slučaja.

Postoji široka suglasnost o tome da su “Push faktori” kao što su nezaposlenost, oskudica zemlje, rat ili nedostatak perspektive odlučujući faktori koji uzrokuju migracije.

U slučaju aktualnih migracijskih kretanja iz siromašnih i oružanim konfliktima opterećenih zemalja u pravcu Evrope, Sjeverne Amerike i bogatih arapskih zaljevskih zemalja postoji široka suglasnost o tome da su “Push faktori” kao što su nezaposlenost, oskudica zemlje, rat ili nedostatak perspektive odlučujući faktori koji uzrokuju migracije. Na to ukazuje činjenica da se naveći broj migranata kretao unutar zemlje svog podrijetla ili samo malo atraktivnijih zemalja unutar regije njihovog podrijetla.

Istraživanja, koja dokazuju da tek manji broj migranata odlazi u udaljenije destinacije kao što su Europa ili zaljevske države, ukazuju na to da su, s jedne strane, bogatije regije sa većim plaćama i boljim šansama za zaposlenje atraktivnije (Pull!), ali s druge strane, troškovi migracija do tako udaljenih odredišta su tako veliki da velik broj ljudi koji su prisiljeni na migraciju, onemogućuju da krenu ili da dostignu ove destinacije.

“Pull faktori” utječu dakle na preference migracijskog cilja onih koji su prisiljeni na migraciju, ali troškovi i rizici migracije ih prisiljavaju na to da se zadovolje s manje željenim odredištem. I migracijski pokret prema Njemačkoj tijekom jeseni 2015. godine je indikator visoke važnosti “Pull faktora” u kombinaciji s troškovima migracije: privremeno otvaranje povezano s demonstrativnom kulturom dobrodošlice (u migracijskim krugovima često interpretirano u smislu „tamo će nas trebati“) dovelo je u najkraćem vremenu do velikog povećanja broja doseljenih.

Zatvaranje (Mađarske, Hrvatske, Italije, kasnije Grčke, ali uz prešutno odobravanje njemačke vlade i EU) i ograničena moć kulture dobrodošlice uz skraćivanje frustrirajuće dugih redova čekanja, drastično su reducirali “Pull efekt” te povećali migracijske troškove i rizik. Broj pridošlih, ali i onih koji se spremaju na put brzo se značajno smanjio. Povezanost “Pull faktora” i troškova migracije je dakle evidentna. Isto tako jasno je da su ovi faktori instrumentalizirani u svrhu nehumane politike zastrašivanja.

Zato poricanje ovih faktora sliči na nojevo guranje glave u pijesak. To je politika, koja izaziva nastavak trenutnog jada time što budi nadu, koja se gledajući na ograničen obim sposobnosti prihvaćanja, ne može ili ne želi realizirati. Međutim, koje migracijsko-političke konzekvencije mogu povlačiti zemlje doseljavanja ako one, s jedne strane ne zatvaraju oči pred značajem “Pull faktora” i migracijskih troškova, ali ih, s druge strane ne žele instrumentalizirati u smislu nehumane politike zastrašivanja.

Prvo: Borba protiv “Push faktora”, u smislu borbe protiv uzroka migracije mora imati prednost i kod uzroka koji navode na bježanje, ali i kod uzroka koji dovode do radne migracije. Međutim, ona nije dovoljna da u dogledno vrijeme značajno smanji migracijski pritisak čak niti kod politike mira koja je konzekventno na to orijentirana. Na to ukazuju teškoće za mirovno rješenje u Libiji kao i teškoće stvaranja radnih mjesta u Africi.

Drugo: Sistem poticanja koji ljude navodi da se pokrenu tek u nuždi da bi iz nje bili spašeni u humanitarnoj akciji u navodnom raju (nesigurni „Duldung“ u ciljanoj zemlji odredišta) je perverzan i nije human. Naša humanost ne smije se, dakle, ograničiti na ljude u nuždi. Ona mora naći puteve da ljudi uopće niti ne dospiju u nuždu. To, međutim, implicira smanjenje troškova migracije, dakle stvara povod za migraciju.

Treće: Takvi legalni i sigurni putevi morali bi se migrantima otvoriti i regulirati preko postupka podnošenja zahtjeva u regiji njihovog podrijetla, odnosno tranzita. Pritom bi trebalo – u skladu s međunarodnim pravom – uvesti jasnu razliku između postupka za osobe koje su politički progonjene na osobnoj razini (bazirano na pravu na azil), za ratne izbjeglice (preseljavanje kontigenata bazirano na akutnoj situaciji nužde u zemljama prvog ulaska) i za radne migrante (bazirano na potrebi radne snage i radnim ugovorima).

Četvrto: Pošto će broj podnositelja zahtjeva vjerojatno uvijek prevazilaziti kapacitete prijema u ciljanim zemljama, morao bi se za ograničenje broja primljenih primijeniti fer postupak izbora utemeljen na zakonu, takav da odgovara potrebama regijama podrijetla, umjesto sadašnjeg postupka odbijanja na granicama EU.

Peto: Dogod pritisak znatno nadilazi prijemne kapacitete, treba imati u vidu pravne uvijete boravka, kao što su vremensko ograničenje i reguliranje povratka. Takva ograničenja statusa boravka smanjuju atraktivnost, dakle “Pull efekt”, ali se, gledajući na otvorene mogućnosti, ne mogu okarakterizirati kao nehumano odvraćanje, posebno jer ona služe proširenju mogućnosti prijema za dalje potrebite u budućnosti.

Šesto: Takvo selektivno otvaranje će značajno smanjiti odluke da se ilegalnim putevima krene u Evropu samo ako se ono velikodušno koristi, dakle, ako mnogim migrantima nudi šansu. Tako je, primjerice, ministar Seehofer predložio razumnu mjeru od 200 000 migranata godišnje samo za Njemačku. Uzimajući u obzir procijenjene brojeve nelegalno (na crno) zaposlenih doseljenika i radnika na određeno vrijeme u EU, reklo bi se da u EU imamo red veličine jednog milijuna godišnje. U takvim dimenzijama moralo bi se podnošenje zahtjeva učiniti dovoljno izglednim u usporedbi s napornim nerugularnim doseljavanjem.

Sedmo: Samo ako se otvore fer šanse u ovom redu veličina, može se legitimirati postojeća neophodnost efektivne kontrole na vanjskim granicama EU. Tko osigurava velikodušan ulaz, dobiva pravo i da zatvori vrata „zbog prepunjenosti“ te da one koji dolaze vrati nadležnim kanalima podnošenja zahtjeva.

Uvid u način djelovanja “Pull efekata” i troškova migracije može, dakle, pomoći da zamijenimo preko TV-a pokazani humanizam u nuždi za nekoliko hiljada, za humano regulirane puteve dolaska za vrlo mnogo ljudi koji traže zaštitu i posao. Vrijeme je da razmišljamo i van pomoći u nuždi u svjetlu reflektora i preventivno spriječimo nevolje. To pretpostavlja da smo spremni razgovarati o uvijetima ulaska i o regulaciji na granicama umjesto da bježimo od takvih debata s ciljanim optimizmom da neće biti toliko puno onih koji žele doći.

Prof. Dr. Theo Rauch je honorarni profesor za gospodarsku i socijalnu geografiju na FU Berlin.

ipg-journal.de   

 Theo Rauch
Autor 4.10.2020. u 10:45