Malala Yousufzai: Od talibanske žrtve do neoliberalne ikebane

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 14.10.2014. u 12:27

Malala Yousufzai: Od talibanske žrtve do neoliberalne ikebane

Tekst o Malali iz magazina Dani, novembar 2013

 

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Bajkovite priče o uspjehu su sa holivudskih filmova prešle u svakodnevni život. Ili, rečeno drugačije, svakodnevni život se počeo ozbiljno fabricirati i u tome se ne preza ni od čega. To nimalo ne čudi kada se pogledaju matrice na kojima počiva neoliberalni svijet. U nedostatku bilo kakve realne proizvodnje, sve se svodi na marketinško špekuliranje i proizvodnju iluzija o snazi vlastite civilizacije.

U tome se često proizvode priče o oslobođenim ljudima, o ljudima koji su izvedeni na svjetlo iz vlastitog ili vjekovnog mraka kulturnih krugova kojima pripadaju. Ove se priče često grade na perverznim scenarijima bilo da se radi o tragediji djevojčice Nataše Kampuš kao simboličkoj slici pervertiranja zapadnog individualiziranog i zatvorenog uma ili na fenomenima kakav je najnoviji koji zabavlja (malo)građane širom Europe i svijeta i pri tome stvara iluziju o “našoj” civilizaciji kao superiornoj svjetlijoj, boljoj i šta sve ne.

Ovakav fenomen, koji je postao sveprisutan u zapadnom diskursu je djevojčica Malala Yousufzai. Ono što je ova djevojčica uradila je zbilja bio herojski čin, jer se usprotivila talibanskom režimu koji školovanje djevojčica vidi kao nešto što je Bogom zabranjeno i na svaki način pokušava to da spriječi. Pri tome je talibanski režim koji hara Pakistanom i Afganistanom postao najveća sramota svijeta koji sebe naziva islamskim i reklamna maskota američkog imperijalizma, ne preza ni od čega. Zato nimalo ne čudi da su čak i pucali na ovu djevočicu i pokušali je ubiti budući da im se usprotivila i nastavila ići u školu. Tako, otprilike glasi bajkoviti prvi dio priče.

Nakon što je Malala uspjela da preživi i nakon što je spašena iz ralja talibana, počinje bajkoviti drugi dio priče. U tom dijelu priče ona iz djevojčice, nevine žrtve talibanskog režima, preko noći postaje mlada žena, blogerica, aktivistkinja i dobitnica brojnih svjetskh nagrada koje imaju snažno značenje i služe kao još jedna šarada civilizacije koja laska sama sebi. Naime, Malala je dobila nagrade Honorary Canadian Citizenship, National Youth Peace Prize, Akharov Prize i Simone de Beuvoir Prize. A pričalo se čak i o Nobelovoj nagradi za mir. Istoj onoj koju je dobio Obama koji je, nakon dolaska na vlast, broj američkih vojnika u Afganistanu povećao za čak 75.000. Sve ove nagrade, bilo da su počasno građanstvo ili nose ime Simoene de Beuvoir – žene koja je bila najveći podržavatelj cionizma u historiji u vrijeme dok se borila za prava europskih žena, služe zapravo da pokažu koliko je zapadu stalo do afganistanske djece. I zato ne žale poslati svoje vojnike kako bi oslobodili ovu djecu.

No, svaka bajka ima i zlu vješticu. Ovdje je ona zapravo alter ego zapadne civilizacije koja, braneći afganistansku djecu od zlih talibana, tu istu djecu ubija. Barem jednom mjesečno se objavi da je u nekom pakistanskom ili afganistanskom selu poginulo nekoliko djece tokom NATO bombardiranja. Svjetski zvaničnici izraze sućut i nikom ništa. Kada NATO saveznici ubiju stotine Malala, nikom ne padne ni dlaka s glave.

A zašto i bi kada su se zapadne velesile pobrinule za marketinšku kampanju. Malala, ona koju je pokušao ubiti talibanski režim, je sveprisutna. Ona je redovan gost UN-a, raznih prijema i manifestacija. Pri tome, ova djevojčica drži govore koji su do te mjere protokolarni da je prosto nemoguće da ih je sama napisala. Ili je zapadna ideološka mašina već uspjela ubijediti tu djevojčicu kako je ono što radi toliko veliko da zaslužuje samo velike riječi.

Mnogi tvrde da je ono što je Malala učinila za svoju zemlju jako puno. Stvar je upravo suprotna. Uvjeti obrazovanja u ovim nesretnim zemljama se nisu ni za trun poboljšali, i tamošnja djeca i dalje žive pod dvostrukim jarmom. Jedan je jaram talibanskog retrogradnog režima, a drugi je jaram NATO snaga koje ih svako malo ubijaju kao kolateralnu štetu. Kada se govori o misionarstvu za napredak ove zemlje potrebno je istaći dvije stvari. Prva je da je misionarstvo samo po sebi ideološki proces. Druga je da Amerikanci nisu došli u Afaganistan da tu zemlju izgrade, nego da ratuju. Zato oni, umjesto da grade škole, ubijaju djecu kojima niko nije kriv jer su rođeni izašli da se igraju ili idu u školu na krivom mjestu i u krivo vrijeme.

Ovime se šalje porazna slika koja doista nalikuje na Huntingtonov koncept sukoba civilizacija. Malala nije samo morala izaći iz talibanskih okvira kako bi uspjela. Ona je morala ući u zapadne neolibralne okvire. U ovakvoj konstrukciji svijeta se ne toleriše međuprostor. Moguće je biti samo ili zatucana talibanska djevojčica ili uglađena aktivistica, blogerica i počasna građanka nekog od velikih gradova svijeta. Otuda Malalino preseljenje u London nije samo topološki fenomen, već je i simbolički prelazak iz jedne civilizacije u drugu bez mogućnosti povratka. A na ovome, dijalektički se jačajući jedni u drugima, grade svoju moć i NATO i Talibani. Zato je Malala postala fenomen koji višestruko zabrinjava. Hrabra Malala je evoluirala u anti-Malalu kada je iz jednog poretka samo prešla udrugi poredak. A razlika među njima je u tome što zapadno školstvo indoktrinira djecu, dok im Talibani uopće ne daju da idu u školu. Talibani ubijaju svoju, a NATO članice tuđu djecu na putu do škole. Zbog toga se nakon Malale nameće pitanje: da li je uopće moguće napustiti jedan silnički i nepravedni poredak bez da se uđe u drugi, a samim time i u dijalektičku mašinu ukojoj poreci proždiru jedni druge? Ili, je li moguće pobuniti se protiv jednog poretka a ne postati ikebana drugog?

Ne riješivši nam ovu aporiju, Malala je postala ogledalo u kom se Zapadna civilizacija ogleda i pita “Ogledalce ko je najnapredniji i najhumaniji na svijetu?” A odgovor je jasan, zar ne?

 

 

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 14.10.2014. u 12:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija