A TKO JE ONO POBIJEDIO 1945.?

Izdvajamo

• Tito je umro prije četrdeset godina, Hrvatska je samostalna država trideset godina. I danas, kada Evropa (ali i svijet) obilježavaju 75-tu obljetnicu sloma naci-fašizma, pobjede nad njime i završetka Drugoga svjetskog rata u Evropi,  kada tu pobjedu slave, u Hrvatskoj, kažu: demokratskoj zemlji i članici Evropske unije otvoreno je pitanje: a tko je ono pobijedio godine 1945.?

Povezani članci

• Nova knjiga Viktora Ivančića: Priče koje zovu na pobunu
• Prva dva poglavlja nove knjige Edina Huskovića: „Bog je Žena“
• Ne volim fitnes, ali dobro pazim šta jedem
• Srpski ‘sajbermonah’ podstiče međuetnički dijalog na Kosovu
• Sistematski pregled
• Čedomir Petrović: Dodik, ukroćeni goropadnik

Da bi Hrvatska zaista bila dijelom demokratskog svijeta, da bi bila dijelom Evropske unije zasnovane na ideji da se spriječe bilo kakvi novi ratovi, a nakon trijumfa nad fašizmom, ona mora biti bezrezervno antifašistička; i mora upisati Dan pobjede zlatnim slovima kao blagdan u sve svoje kalendare; i mora ga slaviti kao ono što i jest: dan pobjede Dobra nad Zlom. Samo takva Hrvatska, nakon što se riješi balasta onih koji je uporno vuku u prošlost, ne raspravom o ustašama i partizanima, nego ustašovanjem i pozdravom “Za dom – spremni”, ima budućnost. Dakle, ne bilo kakva Hrvatska, nego samo takva Hrvatska. U kojoj se nitko neće pitati: a tko je ono pobijedio 1945.?

Kada je u travnju ministar branitelja u vladi Republike Hrvatske najavljivao događaje što će biti obilježeni u narednom razdoblju, naveo je proboj jasenovačkih logoraša, operaciju Bljesak i stradanje nakon predaje kod Bleiburga. I ni jednom, a ponavljao je to više puta, nije spomenuo dan koji će, mada u uvjetima ograničenja izazvanih pandemijom, biti obilježen u cijeloj Evropi. Nije spomenuo Dan pobjede, 9. svibnja. Kao da taj dan za njega ne postoji, ili ga ne smatra vrijednim slavljenja. Što nužno nameće pitanje: a što je zapravo taj Dan pobjede, odnosno tko je ono pobijedio (i koga) godine 1945.?

Prije sedam i po desetljeća odgovor na ta pitanja bio je jasan; u cijeloj Evropi, pa tako i na području Jugoslavije u kojoj je Hrvatska postala federalna jedinica. Citirajmo, a citat je od 9. svibnja 1945.: “Pobijedila je pravedna stvar Ujedinjenih naroda nad onim razornim silama koje su htjele nametnuti čovječanstvu takozvani novi poredak, poredak ropstva i patnji. Ovaj najstrašniji rat u historiji čovječanstva koštao je Evropu desetine milijuna ljudskih žrtava. Pomahnitali njemački fa­šizam, talijanski fašizam i njihove krvave sluge, koje su se našle u svim evropskim zemljama istrebljivali su u pozadini mirno stanovništvo, istrebljivali su sve one koji se nisu mirili sa sudbinom Hitlerovog ‘novog poretka’ u Evropi. Stotine logora tipa Majdaneka i Jasenovca, logora grozote i smrti, ostat će na vječna vremena kao jezovita opomena svim narodima da nikada više ne dopuste ponavljanje ovakve tragedije, da učine sve da se uzročnik te tragedije, fašizam, u korjenu uništi.”

Dakle, bez dileme: poražen je fašizam, a porazio ga je, tko bi drugi nego antifašizam. Antifašizam je pobjednik.

Ili, malo preciznije: uzročnik tragedije bio je fašizam. Taj je fašizam poražen zajedničkim naporima Ujedinjenih naroda (drugo ime za Saveznike), među kojima je kao priznata vojna sila (od Teheranske konferencije ‘velike trojice’ Roosevelta, Staljina i Churchilla) bila i Narodno-oslobodilačka vojska. I treba svim snagama raditi na tome da fašizam koji je želio nametnuti “poredak ropstva i patnji” bude u korjenu uništen, eliminiran za sva vremena. To je očito bilo jasno godine 1945., a citirali smo iz govora što ga je na Dan pobjede prije sedamdeset i pet godina održao maršal Jugoslavije, Josip Broz Tito. Tito je umro prije četrdeset godina, Hrvatska je samostalna država trideset godina. I danas, kada Evropa (ali i svijet) obilježavaju 75-tu obljetnicu sloma naci-fašizma, pobjede nad njime i završetka Drugoga svjetskog rata u Evropi,  kada tu pobjedu slave, u Hrvatskoj, kažu: demokratskoj zemlji i članici Evropske unije otvoreno je pitanje: a tko je ono pobijedio godine 1945.?

Otvoreno je zato, što se godinama već u pitanje dovodi antifašizam, što se antifašiste demonizira, što se ne samo one koji su vodili antifašistički otpor, nego i mnoge njegove sudionike proglašava zločincima i što se, uz potporu Države i uz blagoslov Crkve kao nevine žrtve komemoriraju svi oni smaknuti 1945. bez sudskih postupaka (ili nakon tek formalnih, kratkih suđenja pred divizijskim sudovima), a među kojima je bilo i notornih ratnih zločinaca. Pitanje: tko je ono pobijedio godine 1945. postavlja se i zato što se okupatorska, naci-fašistička tvorevina što se nazivala Nezavisnom Državom Hrvatskom proglašava hrvatskom državom (mada nitko i nikada nije pitao hrvatski narod želi li takvu državu i mada se dobar dio toga naroda okrenuo protiv nje, pristupajući Titovim partizanima); zato što se ostacima poražene kvislinške vojne sile što se na Bleiburškom polju napokon predala nakon što je gotovo tjedan dana nakon završetka Drugoga svjetskog rata u Evropi (u cijeloj Evropi!) nastavljala s borbama, odbijajući kapitulaciju, proglašava – danas – Hrvatskom vojskom. Bez ikakvih ograda! Zato, što se ustaški – i samo ustaški – pozdrav “Za dom – spremni” nastoji uvući u hrvatski javni prostor kroz perfidnu i prozirnu priču o tome kako je on dozvoljen prigodom odavanja počasti palim pripadnicima HOS-a, nelegalne stranačke vojske, 1993. ukinute i inkorporirane u Zbor narodne garde, a koja je – prema izjavama onih koji su je osnivali – novonastalu neovisnu Hrvatsku znakovljem i pozdravom trebala što čvršće vezati uz zločinačku ustašku NDH.

Eto, zbog svega toga današnjim se mladim naraštajima u Hrvatskoj nužno postavlja pitanje: a tko je ono pobijedio 1945., odnosno treba li slaviti 9. svibnja kao Dan pobjede? Za ministra branitelja koji se ne smatra odgovornim za pojavljivanje ljudi u majicama s natpisom “Za dom – spremni” prigodom obilježavanja Bljeska u Okučanima, koji osuđuje Predsjednika Republike zbog toga što je tu i takvu komemoraciju demonstrativno napustio, to je pitanje očito apsolvirano. Za njega, sudeći prema na početku teksta spomenutim izjavama, Dan pobjede ne postoji. Zaključak: nemamo što slaviti, jer nisu pobijedili “naši”. A ako “naši” nisu pobijedili, ako su oni prije 75 godina poraženi, onda su “naši” – tko? Fašisti, drugoga odgovora nema. A teško da ga i može biti uzimajući u obzir i davnu Tuđmanovu izjavu kako je proglašenje NDH bilo odraz i vjekovnih težnji hrvatskoga naroda, uzimajući u obzir da je nakon 1990. promptno ukinuta Ulica 8. maja 1945. u Zagrebu uz obrazloženje da toga dana Zagreb nije bio oslobođen, nego okupiran i kako je tek nakon višegodišnjih demonstracija uspjelo Trgu žrtava fašizma vratiti njegovo ime (dok ustaški doglavnik Mile Budak i dalje ima ulice u više hrvatskih gradova).

Doda li se tome uporno izjednačavanje fašizma s komunizmom, kao jednakim zlom, uzme li se u obzir da se pri tome zanemaruje činjenica kako je postojalo nekoliko modela socijalizma, pri čemu je jugoslavenski nesporno bio najliberalniji (ali ne i lišen represije prema ideološkim protivnicima), registrira li se uporno inzistiranje na jednakoj osudi svih oblika totalitarizama, čime se izbjegava jednoznačno i bezrezervno osuđivanje fašizma, onda je – opet jednom – savršeno jasno, zašto u današnjoj Hrvatskoj, kada je Dan pobjede u pitanju, ništa nije jasno; barem onima na vlasti (izuzimajući aktualnoga Predsjednika) i potpuno dezorijentarim mladima, ali i svima onima starijima koji su nasjeli na floskulu kojom se godinama nastoji spriječiti svaka smislena rasprava o prošlosti i svako suprotstavljanje povijesnom revizionizmu: dosta nam je priča o ustašama i partizanima. Ili, u najnovijoj HDZ-ovoj smicalici: u novoj normalnosti (što je inače termin isključivo “rezerviran” za opis stanja izazvanog pandemijom) nema mjesta za bilo kakve ideološke prijepore.

Upravo zbog toga što je Hrvatska danas takva kakva jest, ne treba se čuditi kada se na internetu može pročitati i ovaj (ne nužno reprezentativni, ali simptomatični) komentar: “Hrvat sam, upravo sam se vratio iz SAD, jer više nisam mogao podnositi Trumpovu rasističku politiku, da bih ovdje naišao na još goru situaciju, gdje primitivna, nepismena, poseljačena rulja samo traži još jednog Srbina, Židova, ili bilo koga da ga mrzi. Hrvatska ne bi smjela biti dio EU, nikada.”

Da bi Hrvatska zaista bila dijelom demokratskog svijeta, da bi bila dijelom Evropske unije zasnovane na ideji da se spriječe bilo kakvi novi ratovi, a nakon trijumfa nad fašizmom, ona mora biti bezrezervno antifašistička; i mora upisati Dan pobjede zlatnim slovima kao blagdan u sve svoje kalendare; i mora ga slaviti kao ono što i jest: dan pobjede Dobra nad Zlom. Samo takva Hrvatska, nakon što se riješi balasta onih koji je uporno vuku u prošlost, ne raspravom o ustašama i partizanima, nego ustašovanjem i pozdravom “Za dom – spremni”, ima budućnost. Dakle, ne bilo kakva Hrvatska, nego samo takva Hrvatska. U kojoj se nitko neće pitati: a tko je ono pobijedio 1945.?

Novosti