06.04.2016.

tačno.net
Autor/ica 6.4.2016. u 11:35

06.04.2016.

Postoje neki dani koje će čovjek pamtiti dok je živ. Kao što stanovnici Sarajeva pamte 05.04.1992. godine. Sada, 24 godine kasnije, sa tugom i sjetom se sjećamo tog dana. Taj dan srušilo se sve. Taj dan će dok živimo trajno obilježiti naše živote.

Piše: Zvonimir  Nikolić

Kako smo samo bili naivni? Vjerovali da ćemo mirnim okupljanjem, mirnom šetnjom i nosanjem Titovih slika spriječiti ono što je već godinama prije toga planirano i ono što je taj dan samo počelo da se sprovodi u djelo. Sjećam se kao sad,a ogromne mase ljudi ispred zgrade institucija na Marijin dvoru. Rudara koji su dolazili iz okolnih gradova noseći Titove slike. Rudara koje je onaj sistem ipak respektovao i rudara koji su mislili kao i mi tada, da se nešto i naš glas pita. Mislili smo da ćemo spriječiti najgore. Da rat nikada neće zakucati i na naša vrata.

Ali nismo.

Nismo ni mogli. Jer nismo ni bili svjesni šta se sve urotilo protiv nas. Niko od nas vjerovatno nije ni sanjao da će onaj pad Berlinskog zida 1989 godine, doći u jednom obliku i kod nas. Da će tako lako i jednostavno propasti Varšavski pakt, da će kapitalistički sistem uzeti pod svoje cijelu Evropu. Da je vjerovano jedan od planova bilo i rasturanje Jugoslavije. Države koja je smetala svima na neki način. Istoku, jer je bila bolja, liberalnija i slobodnija od njih  i zapadu jer je svojim postojanjem podrivala temelje kapitalizma kao društvenog uređenja. A jedini način za rasturanje je bio iznutra. Zavaditi nas međusobno, probuditi opet one stare rane i ožiljke liječene predthodnih 40 godina.

Ne ulazeći u razloge ostalih ratova u Jugoslaviji, i orijentišući se samo na Sarajevo i taj datum, izgovor za pucnjavu i sve što će slijediti iza nje, je bio Referendum na kojem je većina tadašnjih stanovnika izglasala samostalnost Bosne i Hercegovine. Jedna od tri strane i pored poziva na bojkot referenduma, nije mogla prihvatiti da je većina zapravo 63% stanovništa.

I tada je sve počelo.

Rat koji će trajati skoro četiri godine. Rat koji će na ovaj ili onaj način skoro prepoloviti broj stanovnika Bosna i Hercegovine. Rat koji će nas rasuti svuda po svijetu. Rat u kojem će se najćešće prebrojavati mrtvi i ranjeni i rat u kojem su bez grižnje savjesti ubijani civili, žene i djeca. A  rat je završio neriješeno. Potpisan je remi u kojem niti jedna strana nije bila sretna i zadovoljna ali remi koji je spriječio daljnje žrtve i razaranje naše nam domovine. Jedini koji su bili sretni prestankom rata su bili vojnici.

Oni koju su ratovali.

Dok smo se osvijestili od mirisa mira, već smo živjeli u jednom drugom društvenom uređenju. Dok smo mi ratovali, neki su privatizirali. Svi mi, i jedni i drugi i treći smo ratovali 4 godine a na kraju se našli skoro na istim početnim pozicijama. I sa razvaljenim gradovima, sa uništenom privredom, sa sravnjenom domovinom. Sa rasturenim porodicama, unesrećenim komšijama i prijateljima ali ipak sa dobrim dijelom optimizma u sebi krenuli smo u poslijeratnu izgradnju. Pa je i poslije rata isplivala dvoličnost međunarodne zajednice. Jer,  uvijek sam se čudio kako ima sasvim dovoljno novaca da se poprave zgrade i fasade, da se obnove krovovi i liftovi, da se otvore prodavnice i tržni centri, a da nema novca za nove fabrike, za nova radna mjesta. Trebalo je gradove, naročito ove najveće, što prije vratiti u prethodno stanje i ostaviti što manje ratnih uspomena. Da se sve što prije zaboravi, da se rat sve manje spominje i da se sve češće upotrebljava termin „građanski rat“. Iako termin građanski rat ima u svijetu jedno sasvim drugo značenje i za naš bi se moglo reći da je  građanski. Građanski,  jer sistematski su uništavani gradovi, naročito Sarajevo. Kao da je trebalo srušiti sve što su nam prethodnici ostavili, sve tragove zajedničkog života i sve ono što je ličilo na građansko.

I uspjeli su u tome. Nažalost.

Jer 24 godine kasnije, mi se i dalje prebrojavamo i dalje pale nacionalističke parole i dalje vjerujemo lažima. I dalje su neki zlikovci nacionalni heroji, i dalje je moj bolji od njihovog i i dalje je bolje da nas naš krade a ne njihov.

A zapravo, svi smo jedan teški jad.

I moji i njihovi i oni tamo treći. Dogurali smo da se borimo za mjesto najsiromašnije evropske države, nikad više nam mladost ne odlazila i bježala od beznađa, oni koji su davno otišli već imaju djecu i unučad sa državljanstvima država u kojima žive a nama je još uvijek stalo kako se ko zove i u kojeg Boga vjeruje.

Zato mi i jeste ovaj dan posebno bolan. Jer nikad više Sarajevo nije bilo isto. Nikad više BiH nije bila ista.

I nikad više ni mi nismo bili isti.

P.S. O ratu u BiH se nema ništa novo napisati. Svako ima svoju sliku početka i toka rata. Nažalost, mjesto boravka i vjersko-nacionalno opredjeljenje  i dalje određuje gledanje na rat i na njegove posljedice. Čast rijetkim izuzecima. A djeca nam uče različite istorije. Čak nam uče i različite jezike. Zato nas ne treba ništa više ni čuditi. Pa ni presude Haškog suda u koji smo ipak vjerovali. I ponašanje međunarodne zajednice. Kojoj smo takođe vjerovali.

A mi smo siromašniji nego juče što smo bili…

tačno.net
Autor/ica 6.4.2016. u 11:35