Alisa Mahmutović: Hoćemo li ponovo podleći iskušenju i zatvoriti oči?

Alisa Mahmutović
Autor 17.6.2016. u 18:47

Alisa Mahmutović: Hoćemo li ponovo podleći iskušenju i zatvoriti oči?

Foto: Index.hr          

                            „Mahirov slučaj više nije u centru pažnje. Društvo zaboravlja na to.“

                                                        (04. 02. 2016) Ali Oge, direktor Medjunarodne srednje škole

Dok se naši političari slikaju sa „kredibilnim aplikacijama za prijem u EU“, svaki dan najavljuju nove reforme i obećavaju nam svijetlu budućnost, koju su sebi obezbijedili još tokom rata,  nama ona nikako da osvane. Umjesto te svijetle budućnosti koju čekamo dvadeset godina, dočekali smo da nam djeca ne smiju u školu, da se pojavljuju snimci eksplicitnog i stravičnog zlostavljanja osnovaca, ali i ne samo njih. Majka zlostavljanog dječaka, kako je obavijestila Fondaciju Mahir & Aleksa, obraćala se prije ovog incidenta pet puta jednoj od policijskih uprava Sarajeva, ali uvijek sa istim rezultatom. Zato ne treba da čudi reakcija njezinog sina koji više nije htio ići s majkom na policiju, potpuno svjestan da ga policija ne može ili neće zaštiti. Otvoreno je pitanje da li je policija ove prijave prosljeđivala Tužilaštvu Kantona Sarajevo, a ako i jest, sudeći prema mome iskustvu, kao i da nije.   Ako od institucija koje personificiraju zakon, red i pravdu, pojedinac, građanin, uključujući i djecu, ne može očekivati nikakvu zaštitu – šta nam onda preostaje. Moje  iskustvo svjedoči da ove insitucije, čast iznimkama, predstavljaju čisti darvinizam – polja prirodne selekcije vrsta. Prema mom mišljenju, a bazirano na neporecivom iskustvu, onaj koga više nema, on nam i ne treba. U Mahirovom slučaju to znači da se ostvarila jedna od prijetnji zlostavljača: Mahir is cafir – cafira na kolac.  Ili, u slučaju zlostavljanog dječaka, onaj ko se ne može ili neće hvatati za nož ili oklagiju, nema šta da traži pred zakonom koji ga ne prepoznaje kao žrtvu. Sve što je dječak proživio literatura je opisala, zašto to naši pojedini nastavnici ne znaju, znaju oni koji su ih uposlili, pa se  opet, kao poslije Mahirove smrti, može desiti da u nekim sarajevskim školama, ljudi budu podijeljeni na one koji su za Mahira i oni koji su protiv, gdje su ovi drugi na strani škole, a oni koji žele pravdu za Mahira protiv škole. Šta reći na ovo, osim da je riječ o antipedagogiji. Zato nam ostaje pitanje kad će kod nas pravosudni i policijski sistem početi primjenjivati standarde onog svijeta čijim dijelom navodno želimo postati. Ili ćemo kao alternativu i jedini spas prihvatiti ono što je u školi savjetovano majci zlostavljanog dječaka – da se iseli iz Sarajeva. Ako je tačno da je 43% (provedeno od udruženja „Kap“) djece u Kantonu Sarajevo izloženo nekoj vrsti zlostavljanja, znači li to da se sva ta djeca trebaju iseliti? I znači li to da će BiH zvanično postati zemlja zlostavljača? Nažalost, za to postoje ozbiljne šanse čiji se uzroci nalaze u nekompetentnim tužilastvima, što je krajem prošle godine konstatirano i u pravosudnim krugovima (pravosudje.ba) i nekompetetnim obrazovnim kadrom, vrlo često partijske pozadine, a danas tako sklonih bacanju drvlja i kamenja na prošli sistem u kojem, kako kažu, ništa nije valjalo, ali u kojem ipak nije bilo bullyinga i ovako čestih suicida popraćenih porukama od samih počinitelja: WE ARE THE REASON. Oni kažu – mi smo uzrok, a Tužilastvo o tome ni riječi, za njih zlostvljanja nije bilo, iako je BiH još od 2004. potpisnica Konvencije o cyber kriminalu Vijeća Evrope.

I kako onda da se zlostavljani dječak dalje nosi s tom pošasti. On sa 15 godina više ne želi na policiju jer nema ni minimum povjerenja u sistem, koji ignoriše sve dokumente  koji se odnose na zaštitu prava djece, počevsi od UN Konvencije o pravima djeteta, Deklaracije o pravima djeteta iz 1959, Evropske konvencije o ostvarivanju dječjih prava iz 1996, preko Svjetske deklaracije o opstanku, zaštiti i razvoju djece, pa do UN-ovog plana koji je donesen još 2002. godine („World fit for children“) a tiče se stvaranja svijeta dostojnog djece, gdje se posebno naglašava zaštita djece od zlostavljanja. Možda je razlog tome što nam sve ove reforme provode oni pojedinci na koje bi se jedan iole strožiji  reformirani krivični zakon morao odnositi. Jer, ako naše reforme supervizirijau osobe koje malodobne aboliraju i od ubistva, onda nas čeka budućnost sa obiljem sličnih snimaka, a možda i tragičnijim svršecima. Istina, u ovom slučaju oglasio se Unicef, što je i očekivano, s obzirom na misiju ove organizacije. U Mahirovom slučaju je takva reakcija izostala, što opet ne čudi ukoliko se ne uzme u obzir činjenica da je među zabrinutim roditeljima i majka jednog od zlostavljača, inače Unicefova uposlenica na reformi pravosuđa. Koje li ironije?!

Na kraju, ali i ne najmanje važno, s obzirom na naše kolektivno i pojedinačno licemjerje, ostaje mi da čestitam majci ovog dječaka, koja je javno svoje dijete uzela u zaštitu i zlostavljačima poručila da će se protiv njih boriti svim legalnim sredstvima. Za razliku od Mahira, kojeg su izdali oni koji su bili s njim i prolazili isto, uz njega je i mnogo njegovih prijatelja s jasnom porukom – da su svi oni mogli biti on i da žrtva nije i ne može biti kriva.  Isto to poručujem Mahirovim zlostavljačima, njihovim zabrinutim roditeljima i Internacionalnoj školi (ovog puta Hadžifejzovića i njegovu režiju ne bih spominjala).

Također, poručujem zlostavljačima, i onima iz škole koji su ga emocionalno zlostavljali nazivajući ga pogrdnim imenima koje ne mogu ni izgovoriti, a ni napisati (jer je dijete razvedenih roditelja), da ću pružiti punu podršku ovoj majci da se ne desi da i ona ne ostane majka bez djeteta, jer ja najbolje znam šta to znači. A oni kojima marama na glavi daje za pravo da izgovaraju i najgnusnije stvari, morali bi znati da prema islamskom učenju majka i dijete čine porodicu. Zašto  to ne uče na satima vjeronauka, pitanje je za sebe, kao što ostaje pitanje – kakav je to prosvjetni radnik/ca koja u ovom teškom i traumatičnom trenutku za dijete nije uz svog učenika? Krajnje je vrijeme da je zakon, ako to već sama ne osjeća, na to natjera. Doduše, ni u Mahirovom slučaju, koji se završio tako kako se završio, nastavnici i nastavnice ne samo da nisu bili uz svog učenika, nego su i lagali. Stoga, ne želim da iko više da izjavu sličnu onoj s početka mog teksta, da ćemo ovaj slučaj zaboraviti. Možda ga hizmećari jesu zaboravili, ali je mnogo više onih koji neće nikad. Hizmećarenje nam ne smije postati uzor.

Alisa Mahmutović
Autor 17.6.2016. u 18:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija