Alisa Mahmutović: Ova zemlja izgubila je još jednog dječaka

Alisa Mahmutović
Autor 13.5.2016. u 10:38

Alisa Mahmutović: Ova zemlja izgubila je još jednog dječaka

Foto: livingtheamericanscream

(neka je rahmet njegovoj duši,  moje saučešće porodici, koju niko ne može razumjeti bolje od mene)

Poslije Mahirove smrti 14. 12. 2015. u Bosni i Hercegovini dogodila su se tri suicida maloljetnika i dva pokušaja. Za sada, prema zvaničnim informacijama, smrt je u najnovijem slučaju u Bihaću nastupila usljed teških ozljeda nakon pada s drugog sprata škole. Policijske informacije, u ovom trenutku, vrlo su šture, što je i očekivano. Međutim, ono što je gotovo sigurno, posebne istrage neće biti jer se kod nas djeca, sudeći po svim institucijama koje bi morale biti uključene u ovo istraživanje, od škole, nastavnika, centara za socijalni rad, ministarstava i MUP-ova ubijaju ili od miline, ili je to rezultat neke depresivne faze, a pošto su tragični, takvi događaji kod nas su još uvijek sramota, i porodica se osjeća krivom i postiđenom. To samo olakšava posao onima koji bi se, u ozbiljnom društvu, morali baviti ovim problemom, koji jest kompleksan, ali nije nerješiv.

Prvi korak u ovome poslu trebao bi biti: detabuiziranje suicida. A da bi se detabuizirao suicid, mora se patrijarhalni obrazac mišljenja i djelovanja potpuno preokrenuti. To uključuje rekonceptualizaciju obrazovanja praćenu rekonceptualizacijom znanja do kojeg, bojim se, neće dugo doći. To bi podrazumijevalo da se na majku ne gleda kao na krivca, jer je u ovakvim slučajevima uvijek kriva samožrtvujuća majka koja to nije bila u dovoljnoj mjeri. To mogu svjedočiti vlastitim primjerom. Iako sam radila dva dana u sedmici, bila sa svojim sinom, i planirala naše zajedničke trenutke u budućnosti, promaklo mi je da, ne samo vidim, nego i pomislim, da se bavi suicidalnim idejama. Kako onda da takve znakove prepoznaju žene koje rade od 08.00h do 16.00h, a negdje i duže? Jesu li one manje vrijedne majke, kao što sam i ja bila za mnoge lažnoprofilaše na pojedinim društvenim mrežama, koji po svojoj funkciji i namjeri nisu ništa drugo do radioaktivni otpad. I u tome je prvi odgovor na pitanje – zašto se suicid ne prijavljuje (a naročito se ne prijavljuje u selima, pravoslavnim i katoličkim, jer u tom slučaju samoubice ne mogu biti sahranjene u groblju, nego izvan njega, pa onda moraju upisivati lažni razlog smrti)?

Zato porodica, da ne bi bila targetirana kao loša, a posebno majka, jer nije bila prava majka samožrtvujuća, budući da joj se dijete pred očima ubilo, odlučuje da šuti  i pati, kako bi rekla jedna ovdašnja stručnjakinja opće prakse, u tišini. Svaka artikulirana majka, koja se ne predaje sudbini, nego propituje događaj, nije dovoljno dobra majka. I ona u ovom društvu može očekivati sve, kao što je to bilo u mom slučaju: od našminkane kurve do histerične žene. Majka se tretira kao da je počinila čedomorstvo. Ne možemo ne primijetiti da se ni u jedan drugi oblik društvenosti ne smije ulaziti s takvom kritikom, osim u porodici. Odjednom ODREĐENA PORODICA POSTAJE JAVNA STVAR. U centru pažnje je majka. Nekako se očekuje da upravo ona pokaže najviše BRIGE za dijete, a ako to nije, prema sudu nekih društvenih mreža, nju se proglašava nikakvom majkom. Jer, zaboga, gdje je bila dok joj se dijete ubijalo. Porodica postaje meta pod velikim pritiskom, i nerijetko puca, ukoliko ljudi ne znaju šta im se stvarno dešava. Tako je i našem slučaju bilo: nije bio kriv biološki otac koji nije znao adresu svoga sina, koji nikad nije otišao na roditeljski sastanak svoga sina, koji je bezočno lagao o alimentaciji pokazujući uplatnice iz 2015. A ni one nisu bile sa zakonski propisanim iznosom. Osim toga alimentacija je bila najniža u Federaciji (nikad je, tokom četiri godine, nije uplatio u punom iznosu), koji je pred TV kamere donio dječije zubiće koje sam ja skupila – no pametnima je bilo sasvim jasno: uplatnice i zubići idu skupa jedino kod psihopata. Tu su i druge laži o modrici, koju je doktor odavno objasnio, a koja je nastala usljed pada na stranu, tu je i “tajni dnevnik”, a svi znaju da je to bila knjiga Derviš i smrt. Pa stočarska terminologija – nisam bila prava majka jer sam “ganjala knjige”.  Sve to sam prošla u trenutku kad mi je pred očima bila samo Mahirova slika, spokojnog, zamotanog na tabutu.

Druga važna stvar zbog koje se porodica zlostavlja je zbog zaštite sistema samog. Jer, ako uočite da dijete ima problem, pa to proslijedite pedagogu, a on obično djeluje u skladu sa svojom kućnom pedagogijom – maskira sve probleme, ne otvaraju se konfliktne situacije i problem se ne rješava nego produbljuje. Pošto nijedan oblik društvenosti ne može “biti kriv” a neko mora, onda je “najprirodnije” da to bude porodica, jer mi smo zdravo društvo, samo su porodice u krizi. Takav odnos i prijezir ponikao je direktno iz straha da se sistem ne propituje. Istraga i istina, koja treba da dovede do pravde, i “zataškavanje” koje ne smije dovesti do nje, jer bi pokazao sve nedostatke sistema, a njih je cijelo more, dva su suprotna i isključujuća principa.

Zato bih voljela da porodica iz Bihaća pokrene istragu, jer ne ubijaju se djeca tek tako, od bijesa i pasjaluka. Svaka istraga je važna, jer bi svaka vodila političkoj suštini, jer bi sistem došao na red, mada pokasno, ali bi došao.

Dijete s deset godina moralo je patiti kao niko živ. Vjerujem da je u tom jednom trenutku postojao samo okidač, i on je skočio. Teško je i zamisliti da je do kraja bio svjestan posljedica svog čina. A to što ga je na kraju slomilo pa je odustao i od samog sebe oko njega je. I tu je bilo svaki dan. Jasna opredijeljenost ka istrajnosti ovog problema, otvorila bi nam oči o tome – ko nam radi u MUP-ovima, FUP-ovima, Tužilaštvima i dr. A samo preko suočavanja sa sistemom možemo ga mijenjati. Nikako drugačije.

Može se u ovom slučaju, kao u Vedranovom ili Harunovom proglasiti “slučajnost” jer mi i jesmo zemlja slučajnosti. Na kraju ipak ostaje statistika – u nepunih pet mjeseci 4  suicida, ubistva ovdje ne računam, kao i dva pokušaja suicida.

Alisa Mahmutović
Autor 13.5.2016. u 10:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija