Čeka li Španija svog Bahrudina

Almir Methadžović
Autor/ica 3.10.2017. u 22:37

Izdvajamo

  • Deja vu, već viđeno! Slijedi batinanje po Barceloni. Gledajući te scene, hvata me jeza, jer u toj suludoj situaciji vidim i nas i njih u nacionalnoj kratkovidnosti, nacionalističkoj zadrtosti, uskogrudnosti i mržnji. U tome, na žalost, imamo dosta zajedničkog sa Španjolcima. I taj zastrašujući nedostatak zdravog razuma, prevarenih, zaluđenih ljudi, na obje strane - dokazano je - čitave narode može odvesti u propast.

Povezani članci

Čeka li Španija svog Bahrudina

Foto.rtve.es

Prije neki dan me drug pitao za mišljenje o situaciji u Španiji, na šta sam mahinalno citirao vojnika JNA Bahrudina, koji je 1991. godine objasnio njegovo shvatanje ratnog stanja u Sloveniji, riječima: “Koliko ja kužim, ovi kao hoće da se odcjepljuju, a mi im kao ne damo.” Ležeći u nekoj šikari, s evidentnim strahom u očima, i nekako bezazleno nervozno trgajući lišće oko sebe, Bahrudin  je ušao u istoriju umiruće zemlje simbolički predstavljajući sve one njene nedužne stanovnike, čija je najveća nesreća bila što su se rodili baš u SFRJ. Bahrudin je bio žrtva kolektivne histerije naroda svoje vlastite domovine.

Te godine, jedan broj građana naše bivše države je na ulicama razjareno bodrio kolone vojske i rezervne policije koje su se kretale prema “separatističkim” dijelovima zemlje dok im je drugi dio priječio put improviziranim barikadama. Neki pametni ljudi su tada upozoravali na katastrofalne posljedice, ali na njih skoro niko nije obraćao pažnju. I onda smo ušli u fazu u kojoj više nismo ni znali, ni mogli, ni htjeli nazad…

Kada sam 1996. godine doputovao u Španjolsku, nisam ni sanjao da ću ostati preko deset godina i da će to iskustvo imati toliki utjecaj na mene. Teško mi je čak i pokušati dočarati taj osjećaj zahvalnosti i ljubavi koji gajim prema toj zemlji i tom narodu.

U Španiji sam vrlo brzo shvatio da su ljudi s kojima sam komunicirao rasuđivali o raspadu Jugoslavije računajući da se takva situacija može u bilo kojem momentu dogoditi i njima, što im je budilo ozbiljnu nelagodu koja je u nekim situacijama graničila s pravom panikom. I previše puta sam svjedočio razgovorima na ovu temu u kojima je dominirala ta sintagma “Balkanizacija Španjolske”. U nekoliko prilika su me čak i uvjeravali da se ta balkanizacija već tada odvijala.

Meni je ta komparacija Jugoslavije i Španjolske tada zvučala neosnovana. U mom poimanju stvari, ta zemlja je uvijek izgledala puno ozbiljnije kako u političkom tako i u ekonomskom smislu. Ono najbitnije, Španija mi se u to vrijeme činila zrelom, konsolidiranom demokratijom, s velikim stupnjem političke kulture i razvijenim građanskim društvom. Zbog toga mi se taj strah jugoslovenskog scenarija činio iracionalnim, pretjeranim, pa i u izvjesnom smislu neukim, jer je dinamika njihovih nacionalizama (uključujući i dominantni šponjolski nacionalizam) u ovoj zemlji dosta drugačiji od naših.

Na primjer, za razliku od Jugoslavije, Španjolska je religijski homogena – katolička – zemlja, a to je vrlo bitan, iako ne i presudan element svakog nacionalnog identiteta. Uz to, Španjolska kao “državna” cjelina, vrlo slična današnjem obliku, uz kratke prekide, postoji od ujedinjenja kraljevina Kastilje i Aragona, krajem XV stoljeća. Znači, Španjolci više od pet stotina godina žive skupa. To, naravno, ne znači da etno-nacionalni identiteti poput katalanskog nisu postojali. (Kataloniju jedinu navodim kao primjer jer je ona u žarištu ovih dana, inače je Španija puno kompleksnija zemlja.) Itekako su nacionalni identiteti postojali. Čak su u povijesti zabilježeni “nacionalni” sukobi poput Katalanske bune 1640. godine, ali Katalonija nikada u svojoj povijesti nije postojala nezavisna od Španije. Čak i sa lingvističkog aspekta, njihova situacija se tek polovično uklapa u jugoslavensku šemu. Katalonski jezik, koji je za razliku od BCHS jezika, zaista drugačiji od Španjolskog, je u istoj policentričnoj grupi s Valencijanskim “Valenciano” jezikom, istoimene autonomne zajendice, čiji identitet je čvršće vezan za Španiju nego za Kataloniju. Drugim riječima, katalonsko-valencijanski jezik nije bratska nacionalna poveznica njenih govornika. Čak obrnuto, trzavice oko imena ovog jezika je razlog popriličnog animoziteta Katalanaca i Valencijanaca.

Međutim, tokom svih tih godina u Španiji upoznao sam jednu potencijalno opasnu varijablu ove zemlje, vrlo sličnu onoj koju sam, na žalost, uspio upoznati i u mojoj domovini. Upoznao sam prosječne, obične, ordinarne (nazovi kako hoćeš) Španjolce. Upoznao sam obične ljude koji su se povoljnim društveno-političkim okolnostima ponašali sasvim normalno, činili miroljubivim, druželjubivim i veselim, ali ekstremno zapaljivim i agresivnim kada bi se dovela u pitanje obstojnost njihove države. Ti ljudi su ovih dana na rubu društvenog konflikta.

Kada se gleda iz našeg ugla, ova tvrdnja o opasnim Španjolcima izgleda neuvjerljivo pa i smješno. Na kraju krajeva, oni sami sebe plaše Balkanom, odnosno, divljim Balkancima (Jugoslovenima), ali kada se naša povijest poredi sa Španjolskom, ona, pored svega lošeg što smo mi jedni drugima uspjeli napraviti, nije niti malo nasilnija ili brutalnija od njihove.

Vrlo kratko o ovome: Kada je 1492. godine zadnji muslimanski kralj Boabdil predao vlast Granade kršćanima, u tom momentu završeno je sedam vjekova borbe za teritorijalnu prevlast na Iberijskom poluotoku, koja je bila motivirana religijom. Iste godina počinje progon jevreja i nasilno pokrštavanje muslimana, koji će u idućim decenijama također biti prognani iz Španjolske. Religijska podloga ovog rata daje lažni osjećaj da se radilo o konfliktu fundamentalno različitih naroda, a zapravo, ti muslimani i jevreji, pored religije, su imali puno toga zajedničkog sa kršćanima Iberijskog poluotoka i skoro nikakve veze s Arapima, i/ili Turcima koji su se nalazili na sjeveru Afrike. Eliminacija jevreja i muslimana je zapravo bila etničko čišćenje svojih sunarodnjaka koji su igrom slučaja bili druge vjere. Nadalje, rekonkvista i ujedinjenje kraljevina na Iberijskom poluotoku koincidira sa kolonizacijom Amerike. Španjolci učestvuju u genocidu nad korijenim narodima Amerike, ali istovremeno i u sukobima  protiv drugih kolonijalnih sila (Otomanskog carstva, Francuske, Velike Britanije, i drugih) u Europi, Africi, pa čak i Aziji. Ono što je manje poznato, a vrlo je bitno, je da Španjolci istovremeno učestvuju i u ratovima u Americi, uzrokovanim teritorijalnim sporovima među njima samima. Teritorija Perua je bila scenario više takozvanih “guerras civiles – građanskih ratova” Španaca tijekom njihove dominacije Amerike, prouzrokovanih pohlepom za bogatstvom i vlašću. Vremenom, kada Španjolska imperija ulazi u krizu i kada se rađaju emancipatorski pokreti u Americi koji se bore protiv španjolske vlasti; ne radi se o pobunjenim korijenim narodima (tzv. indijancima), već o Kreolima, odnosno, potomcima Španjolaca rođenih u Americi. Simon Bolivar “El libertador – Oslobodilac”, je jedan od najprominentnijih likova borbe protiv španjolske vlasti. Drugim riječima, Španjolci u većini slučajeva gube kolonije u ratovima protiv svojih potomaka u XIX stoljeću, ali im presudni udarac zadaju SAD oduzimajući Karibe 1898. godine. U međuvremenu, konstantna politička previranja, represije i nasilje na samom Iberijskom poluotoku, pruzrokovane krahom imperije, dostižu svoj vrhunac kada 1936. godine izbija građanski rat, koji je uzeo oko pola miliona života, a koji se obično smatra kao najveći bratoubilački rat u povijesti naroda Španjolske.

Dakle, istorija Španije je dobrim dijelom obilježena bratoubilačkim ratovima “guerras fratricidas”, kako Španjolci kažu, koje je, kako mnogi smatraju, najbolje metaforički prikazano u djelu Franciska de Goye “El duelo de garrotazos”, na našem jeziku, “Duel batinama” iz 1823. godine, u kojem ovaj španjolski slikar prikazuje svoja dva zemljaka kako se, u tada tradicionalnoj formi duela, drvenima batinama mlate do smrti.

U iščkivanju referenduma, prije par dana sam gledao na televiziji zajednički intervju gradonačelnica Madrida i Barcelone, Manuele Karmene i Ade Kolau. Dvije razumne, civilizirane političarke, iz dvije sestrinske političke partije lijevog spektra,  “Barcelona en Comú” i “Ahora Madrid”. Manuela i Ada dijele političku platformu pod okriljem Podemosa. One racionano rasuđuju, kritikuju radikalne političke poteze, pozivaju na smirivanje strasti, deeskalaciju tenzija, itd. U tom momentu se čini da je politička elita u stanju da drži situaciju pod kontrolom i da nema razloga za paniku. Na žalost, dan nakon toga vidim kako španjolska vlada šalje Civilnu gardu i policiju prema Kataloniji, a koje jedan dio građana oduševljeno ispraća pjesmom i zastavama. Deja vu, već viđeno! Slijedi batinanje po Barceloni. Gledajući te scene, hvata me jeza, jer u toj suludoj situaciji vidim i nas i njih u nacionalnoj kratkovidnosti, nacionalističkoj zadrtosti, uskogrudnosti i mržnji. U tome, na žalost, imamo dosta zajedničkog sa Španjolcima. I taj zastrašujući nedostatak zdravog razuma, prevarenih, zaluđenih ljudi, na obje strane – dokazano je – čitave narode može odvesti u propast.

Almir Methadžović
Autor/ica 3.10.2017. u 22:37