Civilni sektor: Romani, ite domum

Dino Prohić
Autor 28.4.2014. u 08:22

Civilni sektor: Romani, ite domum

Piše: Dino Prohić

U legendarnom filmu Monty Phytona “Life of Brian” ima scena u kojoj John Clese kao rimski vojnik maltretira Graham Chapmana (Brian) da ispravno napiše parolu “Rimljani idite kući”. Scena je fantastično smiješna, ali isto tako ozbiljna, kao i ostatak filma. Ima tu i ona scena u kojoj revolucionari postavljaju pitanje: “Šta su Rimljani ikada učinili za nas?”. Naravno, suština problema pada u drugi plan, kada su na sceni pojavne vrijednosti, u ovom slučaju ispravna deklinacija latinskih glagola i imenica.

Nije slučajno da mi baš to remek djelo engleskih satiričara budi asocijacije sa situacijom u BiH. Počev od međusobno posvađanih i nekompetentnih političkih partija, pa na dalje.

Evo malo o tome nepolitičkom dalje: Nekada davno, prije petnaestak godina, imao sam u rukama atlas nevladinih organizacija u Sarajevu. U samom gradu tada je bilo registrovano 666 organizacija. Većina njih imala je sličan opis djelatnosti: humanitarna pomoć, izgradnja civilnog društva, ljudska prava… Dakle, u tom trenutku je bila po jedna organizacija na svakih 1000 stanovnika glavnog grada, ili tu negdje.

Većina tih organizacija registrovanih u Sarajevu postojala je i diljem BiH, i djelovale su (a mnoge i danas djeluju) i u najmanjim provincijama.

Postojala je tih kasnih devedesetih nada u to da će organizacije sa sobom donijeti prijeko potrebno znanje o demokratiji, ljudskim pravima, razvoju civilnog društva i građanskoj kontroli sistema vlasti. I od tada se nije desilo ama baš ništa.

Civilni sektor i danas postoji. Naravno, stranci su se u velikoj mjeri povukli u potrazi za novim ratištima, tako da se i finansiranje organizacija svake godine sve više smanjuje, ali najjači ipak opstaju. Radeći, šta?

Nekako djeluje da je civilni sektor uljuljkan u svom postojanju nastavio da se bavi sam sa sobom, u velikoj mjeri kao što je to bilo i ranije. Ogromne količine novaca koje su davane za ove svrhe otišle su u nepovrat, potrošene dijelom na luksuz stranih predstavnika, dijelom na plate djelatnika u ovom sektoru.

Ja sam se isto tako nekada davno bavio ljudskim pravima. Dobar dio mladih godina trošio sam na razne projekte koji su za cilj imali izgradnju građanskog društva u BiH, naravno sa ciljem poboljšanja uslova života svih građana zemlje. I nisam uspio u tome. Ono što sam usput naučio u meni je stvorilo jaku averziju prema bilo kakvoj formi “humanitarnog rada”. Zašto je to tako?

Ako te brojne organizacije nisu za sve ove godine doprinijele ničemu, zašto bih na njih gledao sa simpatijama? Osim toga, postoje i naučna istraživanja koja dokazuju da taj civilni sektor u BiH ne samo da nije promijenio ništa u BiH, već i da su doprinijeli cementiranju situacije kakva je danas, i čije konsekvence se jasno vide.

Prosto je nevjerovatno da toliki milioni maraka koji su potrošeni za izgradnju civilnog društva nisu doprinijeli da se stvore neke nove alijanse, koje bi s vremenom prerasle u prave političke snage. U snage koje bi mogle promijeniti BiH. Mreže postoje, ljudi su u kontaktu, misle slično ili makar dovoljno slično da bi mogli biti pragmatični, a opet ništa.

Pratim rad jedne od organizacija na netu, i svaki put se podjednako potresem kada vidim rezultate sportskog tima kojeg su oni organizovali. Zaista, imaju mrežu od stotina, ako ne i hiljada ljudi diljem bivše SFRJ, i umjesto da iniciraju nešto ozbiljno u političkom životu, oni vrijeme (energiju, novac) troše na: (valjda multietnički) sportski klub?!?

Moja procjena je da bi 300-400 dobro organizovanih i motivisanih ljudi moglo BiH promijeniti do neprepoznavanja. I nije kako se tvrdi da ih nema. Oni su tu među nama, samo su solidno uljuljkani u privid nemoći da se bilo šta učini. Politčke elite, strani faktor u BiH, nevladine organizacije, svi su dio zajedničkog pakta nerada, koji i drži situaciju takvom kakva je.

Ubjeđujući sami sebe da je “ovo Bosna, ne može se tu ništa, jarane”, svi mi doprinosimo da tako i bude.

Istinskim intelektualnim i političkim snagama BiH ruke i noge su svezane rasprčanošću i apatijom.

A nekad se moramo probuditi i zapitati: Šta je civilni sektor ikada uradio za nas?

Dino Prohić
Autor 28.4.2014. u 08:22