Darjan Bilić: Život na klizištu je opasan i tih

tačno.net
Autor/ica 7.1.2015. u 14:46

Darjan Bilić: Život na klizištu je opasan i tih

Vidim podobne, vidim smeće, lažne patriote, lažne vijernike, vidim duple standarde, vidim strah, mržnju vidim, predrasude, vidim manjak obrazovanja i to hronični. Vidim nerad, gramzivost, lopovluk, odsustvo hrabrosti, vidim jadne i napećene ljude, vidim da su redovi pred kontejnerima sve duži, vidim mlade ljude koji imaju opciju da budu nasilnici il da budu žrtve, vidim bijedu i siromaštvo sad već kao stanje duha i tijela, vidim pokušaj “palestinizacije” stanja u BiH.

Piše: Darjan Bilić

Ne tako davno pisao sam tekst na temu jesmo li mi u stvari već izgubili ili je ovo privid oko nas. Život na klizištu je opasan i tih, lijepo je živjeti u neznanju i u blaženstvu koje se zove banalnost. Uprkos svemu tome život na klizištu je opasan i tih, možeš spavati najnormalnije, možeš se praviti da sve je OK, možeš uživati gledajući Pink il slušajući narodnjak, možeš biti i prislonjen na neka silikonska prsa ili ponosno gledati ekran svog novog mobitela, no opet bez jasnog upozorenja može ti se desiti da te odnese zemlja sa sobom, da ti kuća padne na pleća i da ti krov aterira na glavu.

Bio jesi blažen i nekako zadovoljan jer nisi ni znao šta prije toga sve imao nisi, no poslije pada krova i kuće brzo dolaziš sebi jer jasno ti je da nemaš ništa. Prije toga nije te bilo briga što pilaju se šume, što kopa se na divlje kamen i šljunak, nisi mislio da bitno je to što komšija frižider bacio je u obližnji potok. Nisi, jer imao si utisak da voda nosi sve, no uprkos tome nisi ni posmislio da mogla bi odnijeti baš i tvoju kuću, briga te je bilo što ulicama hodaju ratni zločinci i što su ti kriminalci idoli djetetu ili što kćerka sa pet godina već želi da postane pjevaljka sve to tebi bilo je svejedno.

Klizište opet uzimam za paradigmu, za opis stanja uma i tijela, uzimam tu riječ kao light motiv kratke priče o porazu zdrave pameti, ona mi je tako pogodna jer to danas jesmo mi.

Sarajlije evo ni glasa ne pustiše za Vrelo Bosne, ni pisak se nije čuo, ma ko je onomad rekao da se Bosna na izvoru brani. Taj se zajebao kao i onaj što mislio je da su ljudi senzibilni na djecu i bebe, jer kako onda objasniti stanje u porodilištu na čijem čelu je članica jedne ugledne familije koja ima monopol na odbranu i ne samo na nju. Na isti način može se posmatrati stanje u J.U Djeca Sarajeva. Jedna osoba sa političko-vjerskim zadatkom spremna je na sve, a učitelj Mustafa iz prikrajka samo zbraja nule i kao da mu je i tespih počeo služiti kao digitron. Ostala javna preduzeća su isto tu negdje, umjesto recimo da vlada, premijer il gradonačelnik presijeku sapunicu sa GRAS-om i Centrotransom u interesu građana i građanki Sarajeva, svi tolerišu produžetak agonije jer niko nikome neće da se zamjeri. Razlog jednostavan je, poslije izbora formirat će se koalicije, svakojake i šarene, te nije vrijeme za zamijeranja.

Treba li ovdje spominjati stanje i tu agoniju koja prisutna je po malim sredinama u kojoj lokalni moćnici imaju pravo prve bračne noći, u kojima se sve može ako znaš lokalnog kabadahiju koji je u mjestu trepet i strah za sve… On namješta tendere, odvodi studentice u drugu sobu, gdje je on taj koji vedri i oblači. Trebam li napominjati da smo društvo zasnovano na krvnim zrncima i da smo u biti ustrojili ovu zemlju na dominaciji tri plemena, tri roda il tri tora, da u toj zemlji sve zasnovano je na segregaciji i omalovažavanju drugog i drugačijeg? Treba li se sjećati privatizacije, zlatnih kašika, treba li napominjati da su naši očevi u odbranu kretali zbog nečeg drugog…? Ima li potrebe pričati o osnovama društva i o izdaji kvazi-intelektualaca, većeg dijela profesora, nastavnika i učitelja, o sistemu obrazovanja uopšte, treba li spominjati masu drugih stvari na koje smo se navikli vrlo uspješno i hladno, bez promišljanja o posljedicama?

Kad spomenuh retoričko pitanje jesmo li već izgubili, gledam nas nekad i sa strane šutke i staloženo tražim pozitivne stvari… Jedino što vidim pozitivno jeste čopanje nosa na semaforima i u hladovinama, ostalo sve me ne raduje. Vidim podobne, vidim smeće, lažne patriote, lažne vijernike, vidim duple standarde, vidim strah, mržnju vidim, predrasude, vidim manjak obrazovanja i to hronični. Vidim nerad, gramzivost, lopovluk, odsustvo hrabrosti, vidim jadne i napećene ljude, vidim da su redovi pred kontejnerima sve duži, vidim mlade ljude koji imaju opciju da budu nasilnici il da budu žrtve, vidim bijedu i siromaštvo sad već kao stanje duha i tijela, vidim pokušaj “palestinizacije” stanja u BiH. Vidim skorojeviće koji su zaposjeli sve i svja koji bjesomučno grabe i ne okreću se iza sebe da vide preko koliko ljudi su pregazili, koliko su ljudi unesrećili… Vidim jednostavno da vuče nas nizbrdica i da sve manje ljudi staje pred kola koja sve brže klize ka provaliji iz koje brzog i bezbolnog povratka nema, ne za nas, već i za djecu našu koju spremni smo založiti samo jer sami nemamo hrabrosti suočiti se sa uzrokom problema…

Tada se imam pravo upitati je li sve ovo privid i već izgubili smo bitku za normalan život u ovoj zemlji koja mogla je više, kojoj mogu samo da se izvinem jer naseljavao sam je u ovom periodu, a nisam mogao ništa… Nije što se nisam trudio ili što nisam pokušao, već što valjda nisam znao kako ili nisam smio da koristim prave metode borbe za nju…

Hoćemo li doći pameti prije no nam kuća padne na pleća, a krov na vrat? Je li kasno da se dozovemo ili možda bolje pitanje je: Kad će ta kuća više pasti ili gdje je to dno više?

Za kraj, kako ne ponoviti da opasan i tih život je na klizištu, ko zna koga će odnijeti i kako?!?!

tačno.net
Autor/ica 7.1.2015. u 14:46