„DAYTON“- DVADESET GODINA POSLIJE – proslava potpisivanja najveće podvale narodu BiH

Roko Markovina
Autor 26.11.2015. u 10:18

„DAYTON“- DVADESET GODINA POSLIJE – proslava potpisivanja najveće podvale narodu BiH

Zadesio sam se u Mostaru ovog weekenda i gledao sam obilježavanje, bolje reći proslavu, potpisivanja Daytonskog sporazuma na TV1, te kasnije i emisiju sjećanja na te dane.

Američka ambasadorica Mureen Cormack, tadašnji gradonačelnik Daytona- kongresman Michael Turner, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, (sam bez Hrvata i Srbina iz Predsjedništva) te s pomoću video-linka i američki državni tajnik John Kerry. Zemaljski muzej BiH bio je mjesto okupljanja, …onaj isti koji je, do prije mjesec-dva, trebao biti „ugašen“, postao je i centralna pozornica za smještaj „vremenske kutije“, koju su voditelji slavlja, pohranili sa željama za narednih 20 godina.

Dayton - 20 godina poslije

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Indikativno je, da je na „proslavi“ te tužne obljetnice bilo izgovoreno i sljedeće:

  • Ambasadorica SAD, Maureen Cormack: „Večeras smo ovdje da bismo obilježili 20 godina mira, da čestitamo građanima lokalnih zajednica koji grade put napretka. Put pred nama neće uvijek biti jednostavan ni lak. Svaki građanin ima mogućnost izraziti mišljenje i predvoditi promjene koje želi. Moramo omogućiti mladima da preuzmu vodeću ulogu u zemlji. Zajedno postižemo više, to nije samo fraza, to su riječi koje su putokaz budućnosti i prosperitetu. Radeći zajedno BiH će postići više…“
  • Usamljeni član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović:“…Uz 20. godišnjicu potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma organizovane su brojne konferencije na kojima se daju tumačenja njegove geneze, dometa i budućnosti…te, ,,Nasljednici obično nemaju previše razumijevanja za rješenja koja će ih dočekati. Činit će ono što i sami činimo u odnosu na svoje prethodnike. Ipak, njihova postignuća će, u dobroj mjeri, zavisiti od temelja koje mi polažemo danas. Sa drugačijim ljudima i drugim pristupom, Daytonski mirovni sporazum i BiH bit će drugačiji. Bit će, uvjeren sam, bolji.“

A uvečer su, također na TV1 govorili i „još živi“ sudionici i svjedoci potpisivanja, Momčilo Krajišnik, Krešimir Zubak, Kasim Trnka i jedan profesor, „pravni stručnjak“ iz Beograda (zaboravio sam mu ime). Svi su se, kao nešto sjećali nekih detalja, tajnih razgovora, buđenja u 2 sata ujutro i sl.

Međutim,  nitko se nije sjetio niti jednog od ljudi, zastupnika Skupštine BiH iz tog vremena? I zna li itko, danas, kako se je glasovalo na Skupštini BiH, 30.11.1995. kada se „izglasavao“ već potpisani „Sporazum“, koji je trebao biti verificiran konačno u Parizu, 14. 12. 1995. i kakva je bila atmosfera, tko je i što govorio  i tko je i zašto glasovao protiv? Nitko se nije sjetio, ovih „prazničnih dana, da se upita ima li ih još živih zastupnika iz tadašnjeg saziva Skupštine BiH, kako žive i od čega ti ljudi koji su, svim zlima usprkos, ostali vjerni BiH i narodima koji su ih 1990. izbrali i koji su izdržali 6 najtežih godina u parlamentarizmu BiH.

Pita li se itko, konačno, tko je i zašto nedavno napisao knjigu „Hrvati u raljama Daytona“, nakon što su svi zastupnici Skupštine BiH, po naredbama svojih „centralnih komiteta“ (osim onih odmetnutih na Palama) uključujući i HDZ-BiH (izuzev petorice Posavljaka na čelu s Ikom Stanićem i moje malenkosti iz SDP-a) glasovali za taj Sporazum. I pretpostavlja li itko danas, zašto od tog Daytonskog „sporazuma“ nije bilo ništa. Niti može ikad išta biti.

Tko to ne razumije, neka pročita Krilovljevu basnu „Labud, rak i štuka“, pa će mu sve biti jasno (Ona se u doba mojeg školovanja čitala za lektiru u trećem razredu osnovne škole). A da i ne govorim da u BiH, pored te tri strane koje vuku svaka na svoju, postoji i „četvrta strana“, koja ne bi ni na jednu od rečene tri, a o kojoj nitko i ne govori i koju nitko u ovoj zemlji ne zastupa, a prema kojoj se svi odnose kao da je i nema. To su obični ljudi, građani. Oni kojima je „pun kufer“ svega što se izdogađalo. I koja najviše trpi i, još uvijek, podnosi .

Ja se sad javno pitam, a što je s njima koji nisu spremni, koji ne žele i koji ni moralno, a ni svjetonazorski ne žele pripadati, niti pripadaju ni „labudu, ni raku ni štuki.  Što će biti sa ostalima ili barem s onima koji sebe smatraju više građanima nego li hrvatima, srbima ili muslimanima-bošnjacima i koji ne žele da ih bilo tko, a posebno ne „nacionalni čobani“, šišaju. A takvih nije mali broj u BiH. Treba li, novim „Daytonom“ i njima osigurati „četvrti entitet“? Treba li i njima, izbornim zakonom osigurati mogućnost izbora svojih ljudi i u Skupštinu BiH i u Predsjedništvo BiH? Po čemu treba samo osigurati ekskluzivitet Hrvatima, Srbima i Muslimanima-Bošnjacima da imaju svoje „nahije“ (čitaj „entitete“), svoje zastupnike u Skupštinskim domovima i u Predsjedništvu BiH, a ne i onima četvrtima, koji bi, po brojnosti, bili barem na trećem mjestu u BiH, a na drugom u Federaciji BiH?

I konačno, pita li se itko zašto se 21.11. 2015. u Republici Srpskoj slavio kao praznik…a u Federaciji BiH…kao “dan šutnje“.

Pošteno je i iskreno rekao na TV1 sveučilišni prof. Begić iz Tuzle: „Daytonski sporazum je omogućio da svaki „nacionalni čoban“ ošiša vlastito stado“, ali i to da „BiH nije siromašna zemlja, već su je političke elite, koristeći i Daytonski sporazum, kroz ovih 20 godina, sustavno je potkradajući, osiromašile“, a sveučilišna profesorica iz Mostara  Damira Miholjević, uporno je i ispravno govorila „o potrebi za prethodnim ekonomskim oporavkom, pa tek onda političkim i organizacijskim u zemlji gdje je preko 40% stanovništva gladno“.

Dakle, sve je jasno.

Ali, zna li išta o tomu gospođa Maureen Cormack?  Zašto o tomu ne upozna i nju i EU gospodin Valentin Intzko, jer je i njemu sve jasno? On dobro zna s kim ima posla u BiH, a zna i kakvo je rješenje jedino moguće.

I dok se sve te stvari prethodno ne stave na svoje mjesto i tek onda se ne prione zatvaranju „Novog Dayton“-a, neće biti ni pravde, a niti rješenja ni u narednih 20 godina. Kao što nije bilo ni u ovih proteklih.

rm101-600x300

Gosp. Bakir Izetbegović na proslavi reče: ,,Nasljednici obično nemaju previše razumijevanja za rješenja koja će ih dočekati. Činit će ono što i sami činimo u odnosu na svoje prethodnike. Ipak, njihova postignuća će, u dobroj mjeri, zavisiti od temelja koje mi polažemo danas“.

Kakvi su to temelji koje im mi „polažemo danas“? Pa isti onakvi koji su zastupnici Skupštine BiH polagali (izuzev šestorice hrabrih i svojomglavommislećih koji su glasovali PROTIV) izglasavajući taj „Daytonski bezrazum“, kako ga nazvah tog 30.11.1995. u svom obraćanju Skupštini BiH.   Taj tekst je već objavio portal tačno. net. Međutim, situacija me navodi da ponovim tek neke natuknice iz tog mog govora:

  1. Taj nesretni Clinton gradio je svoju predizbornu kampanju na poštenom odnosu spram rješavanju krize u BiH i Hrvatskoj, ali je, postavši predsjednikom SAD «okrenuo ploču» ( On ili Waren Christopher-svejedno) i nije htio pomoći onda kad nam je najviše trebalo, te je, danas, iznova okreće samo stoga što njemu treba. Da nije tragična, bila bi smiješna činjenica da su za sve vrijeme krvavoga rata u BiH i Hrvatskoj, slali UN-vojake da čuvaju mir, a sada će slati NATO-vojake da ratuju, kako bi sačuvali mir.

Rekoh MIR, a ne iskazah sve one negativne atribute vezane za ovu riječ poput: nepravedni, pokvareni, nametnuti, mir po svaku cijenu, nepošteni i td.

Zašto je tomu tako?

Pa stoga što najveći krvnik svih vremena na ovim prostorima (od Atile do danas), kojega su i njegovi sunarodnjaci nazivali «Slobo-Sadame», govori pred tim čudnim skupom, a što prenosi cijeli svijet i ovo: «U ovom građanskom ratu u BiH nema pobjednika»! (Pa on je pobijedio samim tim što mu nitko nije opovrgao tu sramotnu neistinu o građanskom ratu, s obzirom da je ovaj rat bio najtipičnija agresija do zuba naoružanog krvnika na bespomoćnu žrtvu. Nap. R.M.) i još «Ni jedna strana ne treba žaliti za koncesijama koje je dala, jer bez njih bi mir (on ovo naziva mirom, nap. R.M.) bio nemoguć». A Billy Clinton reče, k tome, da: «Predsjednici su izrazili volju svojih ljudi i svojih naroda»! Pa nas nitko ništa nije ni pitao, nama je to sve skupa servirano, i to danas (a mi smo jedini legitimni i legalni narodni zastupnici u donošenju odluka u ovoj zemlji ) a o Posavcima, Podrinjanima, Brčacima, Sarajlijama, Mostarcima i inima da se i ne govori. I još reče Billy da će «se poštivanje mira sprovesti čak i silom». (Ja čudna mira!)

Već tad mi je postalo jasno da ova naša BiH (za koju smo znali reći i ponosna i prkosna od sna i…) nije ovoga puta prodana, kao nekoliko puta u svojoj povijesti, već je IZDANA!

  1. I još reče naš Predsjednik: «Mi ćemo ostvariti potpisane obveze. Očekujemo posebnu podršku USA. Ne oklijevajte, jer čineći tako olakšavate patnje mnogih ljudi i sprječavate rat u Regiji». I konačno, kao šlag na tortu, reče: «Bolji mir nije mogao biti postignut. Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji nego nastavak rata. Bog nam je svjedok da smo učinili sve da patnje našega naroda prestanu».

Slažem se, bilo je teško, povijesno, sudbonosno…ali imam nekoliko upita:

  • Zar je uistinu sve učinjeno da patnje našeg (valjda naših) naroda prestanu. (Naime, siguran sam da je Clinton sa bratijom imao i rezervnu varijantu, (kao već prokušane diplomate i vrsni političari, koji ništa ne prepuštaju slučaju), od ove ponuđene, koja je 100% okrenuta Srbima s Pala i Beograda?
  • Što znači termin «naš narod»? Ispalo je da su okončane patnje jednog dijela našeg naroda, dok drugom dijelu tek predstoje! (Posavci, Podrinjani, Brčaci i td..) Ne vjerujem da smo ih već svrstali u «tuđi narod»!
  • Kako to da se za tri najbrojnija, «konstitutivna» naroda u BiH, određuju samo dva «entiteta» i znači li to da će Hrvati, kao najmalobrojniji konstitutivan narod jednostavno biti u nepovoljnijoj poziciji u odnosu na druga dva i da će se jednostavno «asimilirati» ili iseliti? A tek što je sa onima „ostalima“?
  1. Nakon toga pojavljivali su se redom i ostali, od gosp. Tuđmana do predstavnika zemalja svjedoka. I Richard Holbruk – naravno, koji reče da «treba zaboraviti neprijateljstva i otvorene rane (kao da je to samo pritisnuti prekidač). NE SMIJE SE ZABORAVITI – DA SE NE BI PONOVILO, ALI TREBA POKUŠATI OPROSTITI- DA BI SE MOGLO DALJE ŽIVJETI!

Satirali su se predstavnici zemalja svjedoka kako bi prikazali učinke svojih zemalja, a ti su «učinci» takovi da su naša groblja i haremi danas prepuni svježih humki, po BiH još tinjaju zgarišta i…tko zna kada će prestati.

Hvala vam gospodo iz svijeta na brizi i teškom trudu. Nas ovakav vaš mir ne veseli, jer mir nije mir ako se sprovodi puškom i pendrekom. Hvala Ti, Billy Clintone, samo u ime živih, ali ne i u ime mrtvih i raseljenih, posebice ne u ime onih koji se ovim vašim sramotnim mirom tek trebaju raseljavati.

Mrtvi naši nisu pali za ovakav mir!

  1. Prošli put sam vam izrekao jednu poruku borca iz Posavine, a koja glasi: «Ne treba mi domovina u kojoj nije i moj zavičaj!». Zar vam nije jasno da je Bosna ovim «mirom» izdana. Bosne, gospodo, nakon ovakvoga «mira» više nema! Ovo je samo početak njezina nestanka. Nekih davnih godina, još u doba Turskog carstva, govoreno je «Bosna šutke pade». To se ponavlja i danas. Bosna, šutke, pada! A MI?

Mi bismo, najprije morali izbrojiti mrtve, urediti groblja i hareme, procijeniti srušeno i popaljeno, procijeniti sve uništeno…i dobiti PRAVEDNU NADOKNADU (ali, koja se to pravedna nadoknada može očekivati od ovako «pravednog svijeta»?), utješiti silovane i obeščašćene, djecu – neželjeno rođenu odgajati po nekim čudnim nazorima u kojima je sasvim drukčiji – neželjeni gen, te, konačno shvatiti da valja započeti život ispočetka, sa amebama, bičašima i ponekim sitnim organizmom. I, kada sve to zbrojimo, tek ćemo onda shvatiti (Billy Clinton to neće nikada) koliku smo cijenu platili za ovaj SRAMOTNI MIR, kojega smo, kako kažu naši «glavari» – morali potpisati (a nismo), a od kojih neki, na žalost, nisu imali ni pravo potpisa. (Zašto u delegaciji hrvatskog naroda nije bilo predsjednika Ustavotvorne skupštine FBiH, gosp. Mariofila Ljubića, zašto nas nitko o tom potpisivanju, uvjetima i posljedicama nije ništa pitao?) Taj BEZRAZUM nisu potpisali gospoda Zubak, Tadić i Šaćirbey! Zašto? Pa znali su da nemaju pravo i znali su što taj BEZRAZUM donosi! To je pitanje, koliko prava i pravde – toliko morala i časti, i protesta, najskoli, jer nisu pokleknuli pred silom. Junaci i časni ljudi, ili se bore do kraja ili se povlače, jer ne žele činiti nečasno.

  1. U ovoj našoj Bosni ima velikih mudrosti, koje su izražene kroz narodne poslovice. Spomenut ću ovom prigodom samo dvije:

«Lako je tuđim k….. gloginje mlatiti!» i

«Po tuđem prknu – sto degeneka!» (Prevedite to gospodi iz Daytona u originalu.)

Ovakav Daytonski (ne)mir mi, izgleda, moramo prihvatiti, ali ga NE MOŽEMO ODOBRITI! «Rodilo se – treba ga ljuljati» – opet će mudri Narod. Ali, kako ljuljati? Zar sa Srbima s Pala? Zar s karadžićima, mladićima, krajišnicima, kalinićima…? Dao Bog da se oni «degeneci» na njihova prkna okrenu, pa da budu konačno poraženi i da se bespovratno vrate u svoj povijesni mrak….

  1. Dan poslije potpisivanja Daytonskog (ne)mira – MUK i u Bosni i u Hrvatskoj!? Kao da se ništa nije ni dogodilo! (Slavlje je bilo samo u Beogradu i Banja Luci!) A neke daleke 1945. na dan 15. svibnja, čitav Svijet je slavio po ulicama. Zašto? Pa stoga što je toga dana fašizam konačno bio pobijeđen i nastupio je PRAVEDAN MIR! Danas, ovim Daytonskim bezrazumom – fašizam je pobijedio!…Nadam se  ne za dugo. Kakav je to mir kojega narod ne slavi? A narod ne slavi, jer valja vidati rane, valja strijepiti što će donijeti novi dan – i noć, posebno! Posebice Posavcima, Podrinjanima, Brčacima, Sarajlijama, Mostarcima…I što sada?…
  2. Hoćemo li potpisati nešto u Parisu, duboko svjesni (a današnje rasprave na to ukazuju) da se tog potpisanog nećemo moći pridržavati. Posasvci, Podrinjani to jednostavno neće moći prihvatiti! Oni će se boriti do zadnjega. Do potpune pravde! Zbog same pravde! Zbog svojega na svome! Zbog ona «dva prsta obraza» koji ostaju i kada tijela nestane, o čemu sam prošli put govorio! («Sačuvaj dva prsta obraza, a glavu ako uspiješ»!)
  3. Pravda je, gospodo, spora, ali dostižna. Pa, dostignimo je! Dođimo do nje svijetla obraza i uspravna stava! Uradimo najviše što možemo, časno i pošteno! Jer, u ovoj našoj Bosni, SAD i Europa nisu imale što izgubiti, osim tuđe krvi, krvi koja nije rođačka, a njihove strojeve, na žalost ne pokreće krv, već nafta. Kakav je to svjetski poredak?

Pa, takav gdje ponuda i potražnja, a ne  moral i pravda (kako misli Alija Izetbegović) „drmaju“ političkom trgovinom u kojoj mi ovdje, za njih nismo ništa vrjedniji od jednog barela nafte po glavi.

Štovani zastupnici i poštovani poslanici, ovdje sam od prvog dana ustroja Parlamenta, od prvih naših sjednica i radim tek koliko mogu i koliko me skromna pamet uči. Govorim u svoje ime, ni od koga nagovaran, ali siguran sam da ako se izgubi Bosanska Posavina, Podrinje, ako prihvatimo legalizaciju tzv. «Republike srpske» – BOSNE VIŠE NEMA. (Možda je to i bio konačan cilj!)

Ta zar nije bjelodano da je Daytonskom bezrazumom, iz razloga Clintonovih izbornih poena, počela pucati po svojim najtanjim šavovima i da će postati međunarodnim PROTEKTORATOM, dok se konačno ne raspadne, preda ili konačno, PRODA! (Daj Bože bio ja loš prorok!)

Postat ćemo rezervatom za Balkance i pisat će nas malim početnim slovom, kakvo i zaslužujemo. Indijanci su, svojedobno, u kritičnim vremenima imali Davy Crocketa, Bika koji sjedi i Alamo. Mi, na žalost, takovih nemamo. Ili će možda Sarajevo biti Alamo 20. stoljeća? (Ne dao Bog!)

Gospodo, ovo moje slovo nije tek ona poznata «rekoh i spasih dušu svoju». Svi moji dosadašnji istupi, imam ih sve, a postoje i stenogrami i snimane zabilješke,  bili su usmjereni na očuvanju BiH, makar bila uređena i na kondominijski način (a ovaj Bezrazum to nije!) bili su rukovođeni činom NADE I VJERE da će se moj glas ipak negdje čuti – a možda i uvažiti (kao što sam i prošli put govorio prije Daytona) usuprot svijesti da tek «lajem dok karavana prolazi».

Hvala vam i na pažnji i na pozornosti!

(Sjećam se da je, nakon ovakvog mog istupa, osjetivši se prozvanim, tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, rah. Alija Izetbegović, izišao za govornicu i samo rekao:

  • «Ja vjerujem da će Roko (prvi put me je nazvao samo imenom), kao visoki intelektualac, shvatiti da se u politici neke stvari moraju rješavati i kompromisom, koji ti ne mora uvijek biti drag».

A ja sam na to, s mjesta, odgovorio:

  • » Znam, ali kompromis nije kompromis ako je samo na štetu jedne strane»! 

Zanimalo me je što to piše danas na internetu (Wikipedia) o Daytonskom sporazumu. Pa evo samo nekih od tvrdnji:

  • Sporazum je službeno potpisan uElizejskoj palači Parizu prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.[1] Francuska je čuvar originala Daytonskog sporazuma.[2]
  • U BiH Daytonski sporazum nikada nije službeno preveden niti jeratificiran u parlamentu.[3] Nikad nije objavljen u Službenom glasniku BiH[4] Potpisan je bez znanja građana BiH, ni legalno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine koje je po važećem Ustavu Države jedino imalo pravo donijeti „Odluku“ o potpisivanju Daytonskog sporazuma nikada nije donijelo takvu Odluku, niti Parlamentarna skupština Republike Bosne i Hercegovine.[5] Ovlašteni tumač još uvijek je Ured visokoga predstavnika (OHR), a budući da je ured pred gašenjem, došlo je u pitanje funkcioniranje institucija.[6]
  • Današnja politička podjela i struktura vlasti uBosni i Hercegovini dogovoreni su kao dio Daytonskog sporazuma. Sastavni dio tog dokumenta je i ustav temeljem kojeg funkcionira današnja Bosna i Hercegovina.[7]
  • Ni 20 godina poslije primjerci Sporazuma koji su se nalazili u Hrvatskoj i BiH nisu prevedeni.[8]
  • Prema članovima izaslanstva RS u Daytonu, verzija na engleskom jeziku potpisana u Parizu 14. prosinca 1995. godine po povratku srpskog izaslanstva iz Pariza, bila je pohranjena u sefu tadašnjeg predsjednika RS Radovana Karadžića ili predsjednika Narodne skupštine Momčila Krajišnika. Hrvatsko i bošnjačko izaslanstvo dobili su također svoje primjerke.[9] Veljače 2008. godine doznalo se da je originalni primjerak Općeg okvirnog sporazuma za mir zagubljen.[10]Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić otkrio da je bosanskohercegovački primjerak originala dokumenta nestao iz Arhiva BiH, a slično se ponovilo s originalom Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj trgovini. Na to je Županijsko tužiteljstvo jpokrenulo istragu o ovom slučaju, i za njim se tragalo u arhivu Ministarstva vanjskih poslova i Arhivu BiH. Otkriveno je da nema ni jednog primjerka, ni hrvatskog, ni bošnjačkog ni srpskog.[11][12] Zbog toga je na zahtjev Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine BiH Ministarstvo vanjskih poslova Francuske preko Ministarstva vanjskih poslova BiH krajem 2009. dostavila ovjerenu fotokopiju originala Daytonskog sporazuma sa svim aneksima. Godinama formalno nikada nije preveden jer za to nije postojala politička volja.[13]
  • Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 20 godina pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 20 godina, često na štetu Hrvata. Najmanji konstitutivni narod, Hrvati traže jednakopravnost, traže izmjene Ustava.[14] Kolovoza 2014. u Zastupničkom domu američkog Kongresa ovih dana našla rezolucija koja po prvi put na izravan način upozorava na gaženje političkih prava Hrvata i traži prevedeno rješenje koje će zaustaviti daljnje ponižavanje najmalobrojnijeg naroda.

Izgubljen je original ključnog dokumenta u ovoj zemlji. TOLIKO DA SE ZNA. 

Da sam tada imao pravo, svjedoči i današnja situacija u BiH, gdje se aktualno stanje tog Daytonskog „sporazuma“ može oslikati  slijedećim svježim citatom:

„Najbolje za Bosnu i Hercegovinu je da se mirno dogovori raspad. Najbolje je da Republika Srpska bude država, a oni nek stvaraju svoju državu. Koliko god se neko opirao to će se jednog dana desiti, samo mi moramo da imamo strpljenje“, istakao je Dodik i dodao „da će jednog dana raspisat referendum i da to niko neće moći  da spreči.“ (Milorad Dodik, ovih dana na Pravnom fakultetu u Beogradu, na manifestaciji sa temom: ‘Upoznaj Srpsku, upoznaj svoje’, vezano za Dejtonski sporazum i prospekcije budućnosti Republike Srpske, a govorilo se i o političko-pravnom subjektivitetu Republike Srpske unutar BiH, o pritiscima iz Sarajeva i međunarodne zajednice sa posebnim akcentom na protivdejtonsko prenošenje nadležnosti sa Republike Srpske na BiH).

Dakle, u ovih 20 godina od Daytonskog mirovnog „sporazuma“, ništa se u BiH nije promijenilo na bolje, a neki ga slave kao da u njoj teče „med i mlijeko“. Hoće li se takvi temelji ostaviti „nasljednicima“ za narednih 20 godina i jesu li takve temelje zapisali u „vremenskoj kutiji“ gđa Cormack i gosp. B. Izetbegović?

Zbog svega rečenog i danas držim da je Daytonski sporazum bio NAJVEĆA PODVALA U POVIJESTI NARODA BIH. Za razliku od ZAVNOBIH-a, kojemu, ovih dana obilježavamo 70 godina… i sjećamo ga se, s nostalgijom, kao državotvornog BiH datuma.

rm1

I na koncu, da bi se ova moja promišljanja u potpunosti razumjela, moram završiti ovo moje tužno slovo dvoma tekstovima, koje je napisalo dvoje mladih, dvoje „nasljednika“, koji „trebaju preuzeti budućnost ove zemlje“. Prvim, koji je dio pisma jedne iz plejade sjajne mostarske djece i zlatne kapljice „Mostarskih kiša“, Enite Ostojić, rođene Bošnjić, već 20 godina uvažene građanke grada Perth-a (Zapadna Australija) i drugim, Jovane Kljajić, mlade, hrabre i poštene djevojke iz Mrkonjić Grada: 

1.„Govor iz 1995. profesora dr. Roka Markovine, zastupnika u Skupštini Bosne i Hercegovine pročitah dva puta. Prvo čitanje me vratilo u 1995., a drugo čitanje me vratilo u mostarsku priču iz 1927. Priču u kojoj je moj pradjed Halil-aga Bošnjić prodavao kuću na Balinovcu za 5000 dinara. U to doba cijene i najkvalitetnijih kuća nisu dostizale cijenu veću od 3000 dinara. Na pitanje, zašto je kuća toliko skupa, Halil-aga Bošnjić je odgovorio:“Kuća sama košta 2000 dinara, ali komšija sa lijeve strane, Lovrići, vrijede 1500 dinara, komšija sa desne strane, Grkovići, vrijede 1500 dinara i eto kako je kuća 5000 dinara!“ Ova priča o vrijednosti kuće i njenoj prodaji, zapravo je priča o cijeni Bosne i Hercegovine. Zemlje koje više neće biti, ili će, po vrijednosti, tragično ostati da bude ista, kao njene sadašnje komšije.

Kažu da se u životu pored bivših dragih komšija, pamte još samo dvije grupe ljudi. Oni koji su nas liječili i oni koji su nas učili. Tog 9. januara, 1994. kada sam stigla u Perth, imala sam 27 godina i u tih bivših 27 godina samo jednom sam trebala biti liječena. Doktor je bio mostarski specijalista za uho, grlo i nos (dr. Aras, nap.R.M.), možda slučajno rođen u Šibeniku, ali sigurno rođen da meni spasi dušu. Prizor mojih roditelja i sestre koji se pješke, u kućnim papučama, vraćaju kući sa mostarskog Heliodroma, bio je prizor koji je slomio moju dušu. A onda ju je doktor polako i precizno spasio neobičnom operacijom, zajedničkim lovom riba parangalom, u Šibeniku.

I tako, duša se polako liječila slušajući doktorove priče o Zagrebu i Šibeniku 40-ih godina, priče o njegovoj mladosti u siromaštvu Dalmacije i ljepoti Mostara 60-ih godina. A onda malo pomalo, kad je moja duša ojačala, kad je stala na noge, dok bi čistili barku, ja bih doktoru pričala o mom studentskom Sarajevu iz 80-ih, koncertu ‘Yutel za mir’, o mojim susretima sa Josipom Brozom dok sam pjevala u ansamblu Mostarske kiše, o bistrini i brzini misli mog profesora Osmana Pirije. Priče o Sarajevu 80-ih, ne bi bile sarajevske bez spomena mog profesora Fuada Muhića. Svoja predavanja iz marksizma, započeo bi uvodnom rečenicom: “Hajde, prije nego što neki od vas odluče da zamrze, daj prvo da shvate!“ Rekla sam doktoru i to, da se prehrambena tehnologija ne može studirati, a da te termodinamika dobro ne oznoji. A u toj priči sretno stanuje moj profesor Zdravko Mirković, i njegova definicija drugog zakona termodinamike: “Klonite se hladnih ljudi, jer toplina spontano može prelaziti samo s toplijeg na hladnije tijelo.“

Vjerujem da već postoje generacije studenata u Splitu koje će se sa radošću sjećati i profesora Roka Markovine. Ja se profesora Roka Markovine sjećam iz jednog martovskog jutra 1992. kada sam ga i zadnji put vidjela u ulici Stjepana Radića, gdje i danas žive moji roditelji. Tog jutra, moj otac i ja smo krenuli prema Bakamluku. On voli tu kuću koja je i danas tu, u njoj se rodio, a ja opet nikada nisam prestala voljeti moju nenu koja je bila u toj kući. Sjećam se da je jutro bilo svježe, ulica pusta, žurnim korakom, odsutna lica pored nas je prošao profesor Roko Markovina. Samo par sekundi kasnije, kao da priča sa svojom bradom, moj otac je tiho rekao: “Eto vidiš i on je još tu.“ Puno godina kasnije će doći znanje, da postoje rečenice kojima samo vrijeme može dati ljepotu i tugu, koju zaslužuju. Dokumenti mostarskih franjevaca potvrđuju da je porodica mog oca u Mostaru prisutna od 1489. U periodu od 1954. do 1996. jedan mala ulica je nosila ime po hrabrosti i kratkim životima dvojice braće mog djeda, danas ta ulica ima drugo ime, a braća se još mogu posjetiti na Partizanskom groblju. Ipak, tog martovskog jutra 1992. dok je moj otac koračao ulicom, a teturao u duši, činjenica da jedan Dalmatinac, koji je u naš grad stigao 1945., je i dalje tu je bila jedina nada koja se tog jutra mogla dokučiti.

Kasnije će nam vrijeme pokazati da je greška bila tražiti nadu izvan sebe. Danas to znaju dva dobra prijatelja, Florijan Mićković i Nijaz Bošnjić, bivši učenici jednog razreda, djece rođene u Mostaru 1935. Danas, kada zajedno koračaju tim gradom, njih dvojica nadu više ne traže. Ponekad im samo koraci zapnu o uspomene.

Odavno su se sve spoznaje slegle, vrijeme je otišlo mimo nas, profesora Roka Markovinu više nisam vidjela. Znala sam samo da mu se kroz vrijeme duša nije trošila strahom. Bilo bi to naprosto nemoguće, jer se na profesora Roka Markovinu nakalemilo “vrijeme u kojem se, sve što je vrijedno, pojavljuje posljednji put.“

Enita Ostojić, Perth, 7.6.2013.

 

  1. Ovdje ne žive ljudi, ovdje žive političari. Život vam diktira politika. Ovdje je najmanje bitno odcjepljenje države. Ovdje se ljudi dijele na vaše i naše, a svi su isti. Ovdje još rat nije prestao, jer političarima nije u interesu da prestane. Ovdje nacionalnoj mržnji nema kraja. Ovdje radimo za tuđu stolicu. Ovdje te po imenu svrstaju u entitet. Ne daj Bože, ako nisi među ova tri konstitutivna naroda, bolje bježi! Demokratije nema, niti će je ikada biti. Ovdje je aktuelna samo politička scena i to na ovaj način: što više kradeš, više će te masa podržavati! Obrazovanje nam se raspada, ljudi nemaju šta da jedu, ukraden nam je život u startu, ubijaju nas u pojam…i tako u nedogled bih mogla da pišem dok tonemo, ćutimo, trpimo, gledamo, propadamo…” (Jovana Kljajić-Mrkonjić Grad: iz „Otvorenog pisma predsjedniku RS, Miloradu Dodiku“- Oslobođenje, Sarajevo, 23.11.2015.)

Ovaj tekst napisah njima dvjema i svoj zlatnoj BiH i mostarskoj mladosti koja voli, cijeni i poštuje svoju zemlju, ovoj u  noj i onoj još uvijek rasijanoj po svijetu zaslugom i „Daytonskog bezrazuma“, u spomen.

U Mostaru, 23.11.2015.

Roko Markovina
Autor 26.11.2015. u 10:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija