Dennis Gratz o porukama Pape Franje u Sarajevu: Svaka čast majstore

Povezani članci

• Šutnja = odobravanje
• Analiza Wall Street Journala: BiH prvak svijeta u procentu nezaposlenih
• Umjesto revolucije, Staljina bih ja na vas!
• POČETAK KRAJA SLOBODE
• Nerin Dizdar: Bosanske Hrvate kriminalizuju navodni zaštitnici, a ne njihova država!
• Bezazleni nazubljeni šareni ljepljivi papirići u Bruxellesu

Piše: Dennis Gratz

Četiri prva, spontana zaključka nakon posjeta Pape Franje Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
Prvo: Sarajevo je dočekalo i dobrodošlicu poželjelo prijatelju, i to smo pokazali na svoj jedinstven, u stotinama slika i rečenica opisani, sarajevski način. Ovo nije bila tek protokolarna posjeta vrlo važnog pojedinca zemlji čiji smo boravak dostojanstveno „odtrpili“, trudeći se da gostu bude ugodno, da mu ništa ne fali, i da hairli ode. Ne, ovo je proslava dolaska prijatelja svih dobrih ljudi na ovom svijetu. I mislim da smo mi, Sarajlije i Sarajke, ali i stotine, hiljade službenica i službenika organa i servisa svih formi i sadržaja koji su danas boravili u gradu, to baš onako dušom i djelom pokazali. Ukratko, ovo su oni rijetki trenuci kada ti bude jednako drago što si domaćin, kao što ti bude drago što ti je neko važan gost. To je mjerilo veličanstvenosti srca i velikodušnosti jedne sredine. Sarajevo je taj ispit, po ko zna koji put, i danas položilo. Usprkos užasnim posljedica rata i teškoj materijalnoj svakodnevnici.
Drugo: mi smo danas bili Švedska. Barem na jedan dan. Ne znam kada je nešto bilo organizirano s više preciznosti, a s manje pompoznosti. Doslovno se nije osjetilo da je naša država i sve njene službe, ma koliko god mi njih, uglavnom s pravom, kudili, besprijekorno organizirala posjetu brat bratu 80.000 ljudi, a da si mogao normalno otići na kafu, sladoled, pratiti sva dešavanja direktno na ulici i osjećati se opušteno, raspoloženo, subotnje. Nevjerovatno je s koliko žara nekada forsiramo potrebu da smo nešto nedorasli „zapadu“. Ubi nas taj kompleks. Evo, može se, kad se hoće. Lijepo i čisto moje Sarajevo. Nije se baš nešto naročito niko pretrgao (jeste, ali je nauka u tome da to izgradiš kao standard, usvojiš kao disciplinu, kao što svako jutro i veče pereš zube iako ti nekad bude baš mrsko – zato je, usput budi rečeno, Švedska 365 dana u godini Švedska), a grad je izgledao (i još uvijek izgleda) kako ga svi zamišljamo da bi trebao biti. Zašto to ne bi tako radili i sutra, i prekosutra? Da ne bude kao u onoj kultnoj sceni „Kod amidže Idriza“, gdje se one dobre papuče samo za gosta iznesu. Hajmo i mi obući te dobre papuče. Ostavimo ih na nogama što duže. Dobro nam stoje.
Treće: evropski muslimani zauzeli su važno i politički konstruktivno mjesto u percepciji svjetskog javnog mijenja danas. Mi moramo preuzeti tu odgovornost, biti taj balzam za trenutno otvorene rane, perspektiva međuvjerske kompatibilnosti, nadopunjavanja, uvođenja reda i vraćanja na pravi put, ma kako se to kome svidjelo. Svi koji su u proteklih desetak sati progunđali kakav ciničan komentar kako je sutra sve svakako po starom, možda imaju dovoljno dobrih razloga za to. Ali ja svejedno mislim da se varaju. Doći u sredinu koja je u međuvremenu (i ne svojom voljom) dominantno nekršćanska, a čije je stanovništvo, koliko god se naš sistem trudio da nas prisili da to „izbalansiramo“, bez ikakvog povoda odnijelo najveću žrtvu, i to uglavnom jer nije kršćansko, je antologijska stvar. (A ovaj Papa je, to svi u međuvremenu znamo, predodređen za ispisivanje par malih i velikih antologija u domenu međureligijskog dijaloga i komuniciranja svečovječanskih ideja ljubavi i mira.) Vrlo je važno da se u ovom trenutku u istoriji, gdje se pozicija i percepcija muslimana svodi na tviteraške stereotipe mržnjom-prema-svemu-drugačijem-opijenih luđaka koji vole klati – a mi najbolje, na vlastitoj koži znamo kako je pogubno takvo ludilo – ovaj izuzetan čovjek našao u posjeti sredini u kojoj su ga i muslimanke i muslimani dočekali osmijehom i pjesmom. Meni je toliko bilo drago što je veliki broj meni poznatih ljudi koji nisu katolici/vjernici danas bio na stadionu Koševo i na drugim mjestima Papinog boravka i zajedno se radovao s rijekama vjernica i vjernika koji su došli pozdraviti svoga vjerskog poglavara. To nije podanički, šliftački prema “zapadu”. To je gospodski i ljudski. Nema ničeg lošeg u uživanju u tuđoj radosti i veselju. Ima svega dobrog kada tome posvjedoči cijela, dominantno kršćanska Evropa, i cijeli ovaj turbulentni svijet. I neka se preupitaju malo, svi ti civilizirani Evropljani i Evropljanke. Ovo je takođe Islam. I ovo je ona ista Bosna koju su ne tako davno pustili da krvari.
Četiri: moji privatni heroji danas su naše policajke i policajci, svi ti ljudi iz oba entiteta, iz raznih gradova i gradića širom BiH koji su zajedno, a pritom nenapadno, pristojno i simpatično, s velikom dozom razumijevanja i strpljenja, odradili lavovski posao. (Prejako je bilo vidjeti cijelu kohortu tuzlanskih policajaca kako obezbjeđuju Titovu i Ferhadiju. heart emoticon ) Posebno sam sretan što sam igrom slučaja imao privilegij da u sićušnom dijelu budem upoznat sa silnim pripremama za ovaj današnji doček, da sve prođe „kako treba“, a koje su tako besprijekorno sproveli u dijelo pripadnici naših specijalnih jedinica iz Sarajeva i BiH. To su oni zajebani likovi koje ne vidiš, a koji su tu, kad ne daj Bože zatreba. Oni su i nevidljivi kada im čovjek želi zahvaliti (zato i jesu učinkoviti). Baš iz tog razloga njima ide od srca moje hvala i naklon na fantatsično odrađenom poslu danas. Svaka čast majstori!