Dijaspora- neiskorišteni resurs

Povezani članci

• Mag književnosti – Tvrtko Kulenović
• Amir Hasičević: Klirinški dug je najbolji pokazatelj da nas vlast vodi u ekonomsku i svaku drugu katastrofu
• MOST – PRED KOJIM SU NEMOĆNI VARVARI
• Neven Anđelić: Pismo mojim sarajevskim prijateljima (šestorici veličanstvenih)
• Gradimir Gojer: PRVE NOVOGODIŠNJE PJESME
• Sanela Klarić: Kako je tačno izračunato povećanje cijene gasa?

Piše: Dino Prohić Uz dozvolu autora tekst je preuzet sa bloga prohic.no

Nemoguće je ne upitati se kako to da su ljudi (porijeklom) iz BiH uspješni u zapadnim sistemima, a da je država BiH među najlošijim državama na svijetu.

Saradnja između BiH i dijaspore mora se čvrsto ustanoviti kroz jasnu političku strategiju. Danas u svijetu živi preko milion ljudi iz BiH. Veliki broj je u susjednim državama, ali isto tako veliki broj, naročito mladih ljudi napušta zemlju.

Postoje navodi da dijaspora godišnje pošalje nazad u BiH oko 2 milijarde eura. I tu se sve završava. Postavlja se pitanje ima li vrijednosti u dijaspori koja bi tu sumu mogla multiplicirati?

Sve više je onih koji, zbog teške ekonomske i političke situacije u BiH, dolazak na godišnje odmore posmatraju kao odlazak kod zubara: neprijatno je, ali se mora uraditi.

Na primjeru fudbalske reprezentacije BiH može se vidjeti važnost uvezivanja matice i dijaspore. Nakon više od dvadeset godina postojanja, u dijaspori su se stvorile dvije grupe ljudi. Prva generacija stekla je izvjesnu ekonomsku moć, a mnogi i solidne kontakte unutar zemalja u kojima rade. Druga generacija stiče obrazovanje na kvalitetnim institucijama, a ima i različite radne navike, razvijene na sličan sistem kao u zapadnim državama. Drugim riječima, u svijetu se odgajaju nove generacije Nijemaca, Švajcaraca, Šveđana…. sa bosanskohercegovačkim korijenima.

Lako se upitati kakva je njihova veza sa maticom. U prvi mah bilo bi lako pomisliti da su se oni udaljili od BiH. U praksi je situcija drugačija. Dovoljno je otići na bilo koju utakmicu koju reprezentacija BiH (u bilo kojem sportu) igra u inostranstvu, i shvatiti odnos druge generacije prema BiH. Tribine su prepune mladih ljudi, koji uglavnom loše govore Bosanski (ili B/H/S, kako ko hoće). Iz toga je lako zaključiti da u toj grupi ljudi ima dosta onih koji iskreno žele doprinijeti nečim što ide u korist domovine svojih roditelja.

Ako pogledamo vrste obrazovanja koje druga generacija bira, teško je ne uvidjeti da i tu postoji kvalitet i potencijal koji je još uvijek neiskorišten. U Norveškoj, recimo, bh dijaspora je po skoro svim parametrima ispred državnog prosjeka. Bosanci i Hercegovci i njihova djeca učestvuju u većoj mjeri u visokom obrazovanju nego što je to slučaj sa domicilnim stanovništvom. Isti je slučaj i sa prosječnim primanjima, vlasništvom stanova i slično. Situacija, naravno, varira od države do države, ali je jedan zaključak neizbježan: ljudi iz BiH su vrijedni, radini i sposobni.

Program bilo koje vlade na teritoriji BiH trebao bi zbog toga sadržavati sljedeće stavke:

1. Intenzivna saradnja sa bh dijasporom na poljima nauke, privrede i diplomatije
2. Dovođenje kvalitetnih kadrova iz dijaspore u BiH na kraće i duže ugovore
3. Pomaganje uspostavljanje mreža u dijaspori. Formaliziranje saradnje i razmjene znanja. 
4. Pomagati stvaranje lobija koji će plasirati bh proizvode (bh proizvodima se vraćamo u jednoj od sljedećih tačaka

Jasna strategija sa ovim treba biti nautraliziranje negativnih posljedica dvadesetogodišnjeg lošeg vođenja društva u BiH, kao i negativnog uticaja brojnih inostranih faktora. U BiH danas imamo situaciju u kojoj su oni najgori na vlasti, i sustavno uništavaju sve, a naročito nauku i privredu, zdušno potpomognuti inim stranim faktorima (od OHR-a do NVO-a).

Danas u bh postoji solidan antagonizam prema dijaspori, koji ima malo veze sa objektivnim razlozima (jednostavna, ljudska ljubomora je dosta česta), a mnogo više veze sa poturanjem kukavičijeg  jajeta mržnje od strane onih kojima nije stalo do napretka.

Postojanje izuzetno jake dijaspore kompenzira negativne posljedice loše vlasti makar na polju obrazovanja.

Naravno, dijaspora sama ne može ništa više uraditi nego što zdrave snage bh društva mogu. Jačanje saradnje između te dvije kategorije značilo bi veliki iskorak u pravom smjeru, koji postojeće oligarhije ne bi mogle pratiti.