DIREKTOR, MEDIOKRITET, MOĆNIK

Enver Kazaz
Autor 4.3.2015. u 22:34

Izdvajamo

  • A kad ga u pismu ova učiteljica opomene na to da ne bi bilo baš pametno poslati je odmah u penziju, nego na kraju školske godine, jer su učenici navikli na nju, a njen razred pohađa i djevojčica čija majka je teško bolesna pa toj djevojčici treba posebno pristupiti, direktor jednostvano odgovori: „J… mi se, vodi je kući“. U tom njegovom psovačkom govoru sadržana je sva bahatost ovdašnjih elita, njihova gramzivost, bešćutnost, vampirska priroda njihovog upravljanja institucijama koje su im povjerene. To je ono skorojevićko mediokritetstvo u čiji kolektivni um je ugrađen predatorski čip, pa je sve nevažno, sve ljudske vrijednosti, čak i životi, pred njihovim interesom.

Povezani članci

DIREKTOR, MEDIOKRITET, MOĆNIK

Foto: šg

O nevidljivosti institucionalnog nasilja u obrazovanom sistemu BiH

Srednjoškolac je žrtva obrazovnog sistema, religijskih institucija, političkog poretka, javnog etnogetoizarnog prostora, a njegovi kreatori su osobe poput direktora Vučijaka.

Piše: Enver Kazaz

Zašto je propao obrazovni sistem u tranzicijskoj Bosni i Hercegovini i zbog čega se još dugo vremena neće moći oporaviti. Niko u BiH, ili gotovo niko ne analizira uzroke te propasti, a ona počinje bosti u oči učmalu javnost tek onda kada izbije neki skandal. Javnost koja reagira na skandale, a ne narušavanje principa bez obzira da li oni spadali u domen struke, etike, nauke, zakona ili čega drugog ne može računati na to da oformi demokratski društveni prostor jednakih prava za sve. Upravo suprotna takva javnost pogoduje održavanju postojećeg društvenog stanja u kojem vladajuće oligarhije politiziraju sve, svaki segment države i društva i na taj način vrše kapilarnu kontrolu nad svakom institucijom sistema. Etnički podijeljena BiH ima i tri javnosti, tri etnička mentalna geta u kojima su do kraja nestalni univerzalni humanistički principi i vrijednosti za račun onih lokalnih, a nacionalizam postaje prirodan pogled na društvenu stvarnost. Zato je onaj srednjoškolac iz Zapadnog Mostara koji je, svojim izjavama o drugačijoj boji kože i teksturi lica Bošnjaka, prije nekoliko dana izazvao burne reakcije u javnosti sklonoj skandalima – rezultat obrazovnog procesa kao mentalne tvornice nacionalizma. I ne samo rezultat obrazovnog procesa, nego i baš te i takve javnosti, njenog vrijednosnog sistema, ali i onih privatnih naracija u kojima su vladajuće ideologije uništile individualni za račun kolektivnog poretka vrijednosti. Taj srednjoškolac je otud mentalna nužnost, a ne izuzetak, otklon od norme.

 Ako je obrazovni sistem zasnovan tako da proizvodi idealne podanike moćnika na vlasti, onda je nužno vidjeti kako se politička moć neprestano reproducira u njemu. Prva instanca reprodukcije ideologije u obrazovanju jesu nastavni planovi i programi, prije svega oni iz oblasti društvenih i humanističkih nauka, a potom nadležna ministarstva, direktori, upravni odbori, različiti inspektori, sva, dakle, ona skupo plaćena birokratija kojoj je osnovni zadatak spriječiti svaki oblik proizvodnje kritičkog znanja i mišljenja u obrazovnom procesu. A to znači da su nastavnik/učitelj/ profesor i učenik pretvoreni u objekte moći, a ne subjekte proizvodnje i usvajanja znanja. Iz takvog stanja nije moguć izlaz bez korijenite reforme obrazovnog procesa koja ne smije biti vođena nalozima ideologije, već struke. Ali, da bi do toga došlo nužno je da obrazovanje izađe iz ralja političke kontrole i postane vođeno idealima i principima znanja. U zemlji u kojoj je ono etnički (tro)getoizirano i u kojoj je akademska zajednica, čast izuzecima, uglavnom slijepo poslušna moćnicima na vlasti – takva reforma nije moguća. Nasuprot tome, realno je očekivati da će školstvo biti stavljeno još više pod političku kontrolu zbog sve izraženije komercijalizacije znanja i poimanja nauke isključivo kao tržišne vrijednosti. Drugim riječima, škole i univerziteti ne trebaju proizvoditi znanje, nego prodavati usluge, a to znači da će pristup vrhunskom znanju imati samo oni bogati. Šta onda preostaje siromašnima osim to da ponavljaju onu narodnu: Sirotinjo i Bogu si teška, i da se dalje podjarmljuju osionim moćnicima.

Ali, ako je pomenuti srednjoškolac iz Mostara norma, a ne izuzetak, nužno je osvijetliti kapilarni rad moći u obrazovnom procesu. Nastavni planovi i programi iz društvenih i humanističkih nauka postavljeni su tako da one etničke, religijske, civilizacijske ili ma koje druge predstavljaju stereotipno s ciljem da se istaknu vlastite, a negiraju tuđe vrijednosti. Tu prije svega mislim na to kako su uređeni planovi i programi iz historije, nastave književnosti i jezika, ali i drugih znanosti. To je posredna, modelska kontrola uma, a potom dolazi ona izvršna, birokratski direktna, ministarska, direktorska, savjetnička, inspektorska. Ona je osiona, vlastodržačka, krajnje nehumana i pri tom samodopadno slijepa.

Evo jednog primjera u kojem se ovaj model zorno oslikava. Ministar Damir Marjanović pokuša u sarajevskom kantonu promijeniti užasno stanje obrazovnog sistema i suoči se sa vlašću koja ne želi ispusti iz ruku jednu od ključnih poluga svoje moći. Rezultat je ministrova ostavka i vlada kojoj ministar nije potreban, jer ima u ministarstvu svoje šrafove, savjetnike, pomoćnike, inspektore, one koji su izvježbani u kontroli obrazovanja kao mentalnoj dresuri.

Drugi primjer iz prakse vezan je za one koji tek počinju raditi. Njima škole i njihovi direktori nikad ne dozvoljavaju stalno zaposlenje, već ih drže pod kontrolom tako što ima daju stalno ugovore na određeno. Tako profesor ili nastavnik zna provesti više godina na poslu, a da ne zasnuje stalni radni odnos, sve dok direktor ne bude u poziciji da naplati svoju uslugu, tj. dok takvog profesora ili nastavnika efikasno ne ucjeni određenom svotom konvertibilnih maraka.

Treći primjer vezan je za direktorsku osionost. Oni na te pozicije, čast izuzecima, najčešće dolaze zarad političke podobnosti, pa onda štiteći sebe postaju veći katolici od pape, tj gori nego li njihovi ideološki nalogodavci. Tako nerijetko direktor naređuje nastavniku kako da predaje npr. ljubavnu pjesmu Mike Antića Plavi čuperak. Nemoj, kaže direktor nastavnici, to tumačiti kao ljubavnu pjesmu, nemoj govoriti o zaljubljenosti, već reci da je to bratska ljubav. Na toj osnovi se prekrasna pjesma o dječijoj zaljubljenosti pretvara u klerikalnu moralku, eda bi se očuvao zamišljeni klerikalni moral i djeca maksimalno obespolila, mentalno kastrirala.

Ili se direktorska moć provodi tako da se najbolji učitelji i učiteljice ekspresno, u pola školske godine otjeraju u penziju, bez obzira na uputu ministarstva da se to ne čini u interesu učenika. To su oni fini stari nastvanici, učitelji, nastavnice i učiteljice što svoj posao rade s krajnjom ljubavlju. E, oni su ključna smetnja direktorskoj moći da očuva školu kao mentalnu kaznionicu, a obrazovanje kao proces mentalne dresure. Tako npr. direktor Onsovne škole Isak Samokovlija, izvjesni Kenan Vučijak, tjera u pola školske godine učiteljicu četvrtog razreda u penziju, iako je ministar Marjanović uputio preporuku da se takvo nastavno osoblje ne penzioniše do kraj školske godine. Razlog Marjanovićevoj preporuci je jednostavan: tokom nastavnog procesa, pogotovu u nižim razredima osnovne škole, uspostavljaju se posebni odnosi povjerenja između nastavnog osoblja i djece. Prekinuti takve odnose u pola školske godine podrazumijeva rizik da će djeca biti izložena šoku i dugotrajnom navikavanju na novog učitelja ili učiteljicu. Razred i učitelj se u takvoj situaciji promatraju kao posbena emocionalna, psihološka i odgojno obrazovna cjelina. No, to direktora ne zanima. On je naučen da provodi svoju moć i učiteljicu šalje ekspresno u penziju, bezbeli zato što već ima planiranog nekog iz svoje političke partije, ili nečijeg babinog sina, odnosno kćerku. Navikao je direktor na to da upravlja školom kao partijskom i svojom prćijom. A kad ga u pismu ova učiteljica opomene na to da ne bi bilo baš pametno poslati je odmah u penziju, nego na kraju školske godine, jer su učenici navikli na nju, a njen razred pohađa i djevojčica čija majka je teško bolesna pa toj djevojčici treba posebno pristupiti, direktor jednostvano odgovori: „J… mi se, vodi je kući“. U tom njegovom psovačkom govoru sadržana je sva bahatost ovdašnjih elita, njihova gramzivost, bešćutnost, vampirska priroda njihovog upravljanja institucijama koje su im povjerene. To je ono skorojevićko mediokritetstvo u čiji kolektivni um je ugrađen predatorski čip, pa je sve nevažno, sve ljudske vrijednosti, čak i životi, pred njihovim interesom.

Naravno, neće direktor uslišiti ni zahtjev svih roditelja učenika u razredu da učiteljica vodi razred do kraja školske godine, uz to učiteljica čiji su učenici pobjeđivali na različitim takmičenjima, a ona je tokom svog rada dobivala različita priznanja. O učiteljici svi imaju jedino riječi hvale, a samo direktor i druga politička birokratija ne znaju to cijeniti, jer u svom životu nisu radili ništa drugo do provodili silu koju im je na raspolaganje dala politička moć.

 Vratimo se na kraju onom mostarskom srednjoškolcu nad čijim izjavama se zgražavala ovdašnja javnost, a pokornički ćuti o bezbroj primjera institucionalnog nasilja koje nad profesionalno odgovornim osobama kakva je ova učiteljica provode nadređeni uskogrudni birokrate. Srednjoškolac je žrtva obrazovnog sistema, religijskih institucija, političkog poretka, javnog etnogetoizarnog prostora, a njegovi kreatori su osobe poput direktora Vučijaka.

Enver Kazaz
Autor 4.3.2015. u 22:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija