Doboj: Priča o psima koji su sinoć plakali

Jelena Paunović
Autor 13.11.2014. u 11:23

Doboj: Priča o psima koji su sinoć plakali

Sinoć smo posjetili prihvatilište za pse u Doboju. Zbog nepredviđenih problema na putu, na Preslicu smo stigli tek u kasnim večernjim satima. Nikada ih prije nisam posjetila noću. Prihvatilište za pse na Preslici, 12 km udaljeno od Doboja, užasno djeluje i po danu. Noću je taj osjećaj strave i užasa ipak daleko gori.

 Piše: Jelena Paunović

Mrkla noć, šuma, odjeci ne laveža već bespomoćnih krikova zatočenih pasa odjekuju borovom šumom. Jedina mjesta na kojima ima svjetla su obližnji restoran i Centar za stare i invalide koji se tu nalaze. Prostor na kojem se nalazio zoo vrt i šinteraj pored njega su u mrklom mraku. Izlazimo iz auta, a u kosti se uvlači jeza. Baterijskom lampom osvjetljavamo kaveze u kojima su psi. Izbrojali smo njih deset siročića ostavljenih na milost i nemilost u zatočeništvu. Glavom mi prolaze stihovi narodne pjesme: „djevojka je svoje oči klela, čarne oči da ne bi gledale… a ondje će vas biti i mučiti i vaditi vaše oči čarne…“- kaže se u dva stiha te pjesme. Vozač koji je bio sa mnom objašnjava da nešto nalik velikom frižideru služi za klanje stoke. Prestravljena gledam u to veliko bijelo čudo koje se nalazi ispred kućice za radnike. Vapaji pasa se prolamaju šumom.

Prestravljen mali crni pas dolazi do mene. Stidljivo maše repom i bojažljivo mi se približava u strahu hoću li ga udariti ili pomaziti. Polako mu se približavam i mazim ga.

GEDSC DIGITAL CAMERA

GEDSC DIGITAL CAMERA

Iz auta uzimamo vreće hrane i sa lampama krećemo hraniti pse. U prvom boksu nalazimo isprestravljenog crnog psića. Do njega u kavezu je sam haski. Promuklim glasom ispušta zvuke koje bih mogla opisati kao nešto između zavijanja, promuklog laveža i zapomaganja da ga pustimo van i spasimo ga. Oba boksa su puna izmeta. Pse puštamo napolje. Hranu pokušavamo istresti u neke posude, a izgladnjeli psi hvataju bobice hrane u letu dok je istresamo u te zdjele.

GEDSC DIGITAL CAMERA

U donjem dijelu tog prokletog mjesta, gdje se nalaze još dva ograđena prostora i kojima je do juče bilo puno pasa, nismo zatekli niti jednog psa. Kućice u kojima su do juče bili psi su gotovo potpuno obrasle travom. Vraćamo se do zoo vrta iz kojeg dopiru krici tamo zatočenih pasa. Psi su tu zatočeni u prostor u kojem je prošle zime bila lisica, krokodil, divlje svinje. Cipele nam uranjaju u mješavinu blata i nagomilanih naslaga izmeta kojeg očito niko ne čisti. Psi skaču oko nas kao da dugo nisu vidjeli čovjeka. Presretni su i izgadnjeli, jedva čekaju da uđemo u svaki kavez i nahranimo ih i promijenjimo ustajalu i prljavu vodu.

GEDSC DIGITAL CAMERA

GEDSC DIGITAL CAMERA

Tužni, vidno umorni i po ko zna koji put razočarani odnosom vlasti prema bespomoćnim životinjama, odlazmo sa Preslice. Oprezno vozimo 40 km/h. Za nama trči mala crna kujica. Ado vozi oprezno da je ne zgazi, a ona trči koliko je šape nose i susdiže auto. Na glavnom putu vidimo mladog crnog labradora sa omčom oko vrata. Zustavljamo se da mu skinemo omču, dajemo mu vode i hrane. Vidno izgladnio i izbezumljen pas ne zna da li bi nas prije ljubio, mahao repom, pio vodu ili halapljivo gutao krekere. Teška srca opet ulazimo u auto i nastavljamo put Doboja. Crna kujica i naš novi prijatelj – mladi crni labrador trče za autom. Spasiti ih ne možemo jer ih nemamo gdje smjestiti. Nakon par pređenih kilometara, šapice ih izdaju, vapaji pasa zamiru u daljini…

GEDSC DIGITAL CAMERA

Aktivistica iz Doboja nam priča o Maksu, napuštenom psu koji je živio u njenom komšiluku i kojeg je hranila godinama. Priča nam kako je Max otrovan. Kaže da je satima povraćao sluz dok mu je iz anusa tekla krv. Takvog ga je kaže našla ispred svoje zgrade. Došao Max da sa jedinom osobom koja ga je volejla ispusti dušu na njenom pragu.

1452102_10205464962806274_7428597902952995256_n

Sa njom se rastajemo u centru Doboja. Na putu do Sarajeva, svako zadeveran svojim mislima, nas dvoje u autu više ni riječi nismo progovorili.

Pred zoru sam jedva zaspala. Probudio me strašan san. Sanjala sam pse koji znaju da govore. Svašta su mi ispričali, a poslije smo skupa plakali. Kad sam se probudila, nisam više znala da li je to uopšte bio san. Sjetih se da smo sinoć bili na Preslici.

Jelena Paunović
Autor 13.11.2014. u 11:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija