Drago Bojić: Danas je teže biti ateist, nego vjernik

Drago Bojić
Autor 29.1.2014. u 19:44

Drago Bojić: Danas je teže biti ateist, nego vjernik

Foto. Š.G.

U utorak 28. siječnja u MC Pavarotti u Mostaru, a u organizaciji Centra za kritičku misao i portala Tacno.net, gostovao je bosanskohercegovački teolog dr. fra Drago Bojić, donedavni profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, direktor IMIC-a (Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra) široj javnosti poznat i kao bivši glavni urednik mjesečnika Svijetlo riječi.

Iako je u Mostaru padala ledena kiša sa snijegom, dvorana u Pavarotti centru je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. O tome kakav je utisak na Mostarce ostavila  kritička i autentična misao Drage Bojića, svjedoči i činjenica  da  je veliki broj posjetitelja pažljivo slušao njegovo izlaganje više od  90 minuta.

Sa fra Dragom smo razgovarali o bosanskim franjevcima, o zlouporabi religije u dnevnopolitičke svrhe, ulozi Crkve u svijetu i u državama ex Jugoslavije, papi Franji,  ideji o sukobu civilizacija, islamofobiji, Sarajevu danas te njegovoj smjeni i sankcijama koje su potom uslijedile.

O svojoj smijeni s pozicije urednika Svijetla riječi, fra Drago Bojić otvoreno govori:

„Posve otvoreno govorim o tome jer smatram da to nisu stvari koje treba zataškavati. Kada sam preuzeo uredništvo Svijetla riječi od fra Ivana Šarčevića (za vrijeme čijeg uredništva sam vršio funkciju njegovog zamjenika), od mene se zahtijevalo da mijenjam koncept lista. Naravno, na to nisam htio pristati. Naprotiv, tada sam odgovornima u svojoj zajednici rekao da mi moramo održavati tu razinu, ali i pokušati podići letvicu više, u smislu da u ovom našem društvu koje je do kraja klerikalizirano trebamo u Svjetlu riječi dati što više prostora ljudima koji ne prakticiraju vjeru, koji se ne izjašnjavaju kao vjernici. Ovdje ću povući jednu paralelu: Čini mi se da je danas teže onim ljudima koji se ne ubrajaju u vjernike, nego što je bilo u prošlom sustavu onima koji su prakticirali svoju vjeru.

Iz broja u broj bilo je stalno prigovora i nezadovoljstva s mojim uređivanjem. Ja sam i otprije znao da će to biti tako i da je to nešto što pripada prirodi ovoga posla te da neće ići jednostavno s takvim konceptom, kao što nije ni u vrijeme prije mene, no nisam vjerovao da će se usuditi ići tako daleko i promijeniti koncept lista. Meni je žao zbog toga. Nakon svega što se dogodilo i nakon promjena u Svjetlu riječi, čini se ipak da je cilj bio promjena koncepta. Sadašnje Svijetlo riječi ima samo zajedničko ime, naziv lista sa onim Svijetlom riječi koje je bilo prije. To je sada sasvim drugi list, sasvim novi koncept i drugi ljudi u njemu pišu. Nitko od tih novih suradnika, uz sav respekt prema njima i njihovom ljudskom dostojanstvu, po kompetenciji ne bi mogao pisati u onome Svijetlu riječi. To je moj osobni stav i mogu ga argumentirati.“

O slobodi mišljenja i dijalogu u vjerskim zajednicama unutarnjem dijalogu, fra Drago je rekao:

„Samostalni kritički istupi su uvijek povezani s osobnim rizicima koji mogu biti i veliki. Treba imati na umu da pritom uvijek riskirate da vas se u vlastitoj zajednici proglasi unutarnjim neprijateljem. . . Nažalost, na ovim našim prostorima bivše Jugoslavije, čini se da je u vjerskim zajednicama bilo više slobode mišljenja i govora prije, nego danas kad živimo u demokratskim društvima, kako se to često voli kazati. Sve je veća želja da se sve iznutra standardizira, sve je veća napast da se sve pretvori u jednoumlje. Nisam siguran kako će sve dalje ići, ali nadam se da će uvijek biti ljudi koji će se odupirati takvoj logici života.  Dakle, nije nimalo jednostavno samostalno iznositi vlastito mišljenje, jer je suspendiran interni dijalog. Za mene je sasvim prihvatljivo i normalno da neki moj kolega, član moje zajednice može i treba imati drukčije mišljenje koje umije i može argumentirati. Za sve kolektive je vrlo važno da se dopusti razlika unutar njih samih, i da se dopusti dijalog mišljenja. Sve drugo vodi u jednoumlje, depersonalizaciju ljudi. Onda to više nije skup samostalnih, mislećih i zrelih pojedinaca, nego su to uniformirane zajednice – kolektivi koji sebi samima ne dopuštaju unutarnju dinamiku života koja, rekao bih, uključuje i zdrave konflikte. “

Za poznatu tezu o sukobu civilizacija, fra Drago kaže da je opasna i da se njome manipulira u političke svrhe:

„Teza o sukobu civilizacija je vrlo kompleksna i ona nažalost vrlo često pronalazi svoje zagovornike, što se dijelom može vidjeti i po sukobima na našim prostorima, ali i u svijetu – ona je nehumana, njome se manipulira i takvom tezom se mogu lako opravdati i etnička čišćenja, ubojstva. . . Evo jednog primjera za to: U posljednje vrijeme političko vezivanje Banja Luke i Mostara počiva dijelom na toj tezi, jer bi to trebao biti kao neki kršćanski, hrišćanski savez protiv muslimana-Bošnjaka. To je zastrašujuće. Pritom ne dovodim u pitanje mogućnost da političke stranke ulaze u koalicije kako oni to smatraju da je politički korisno i legitimno, ali kada se tome doda taj ideološki kontekst i okvir, onda je to zastrašujuće. Naravno, mi možemo nabrojati mnoštvo primjera takvih opasnih ideoloških konstrukta koji su više ili manje u dodiru s tom tezom. Kako god ta naša cjelovita povijest jest povijest sukoba, konflikata, pa i povijest „sukoba civilizacija“, ona ima i svoju drugu stranu – povijest susretanja, traženja kompromisa kako bi se moglo živjeti zajedno. . . Mi danas živimo u jednom pluralnome svijetu. Kako organizirati život ako se ta teza jedanput za svagda ne odbaci  kao opasni ideološki narativ i kao pogubna politička praksa? Jer onda naša budućnost nema druge alternative, nego uvijek i iznova ulaziti u nove konflikte.“

O sprezi religijskog i nacionalnog:

„Zaista nema veće negacije Boga i religijskih vrednota kada se one promatraju i svode na isključivu, usku nacionalnu čak i na nacionalističku razinu. To je naprosto u suprotnosti jedno s drugim. Svako vezivanje religije uz naciju je zapravo negacija te religije. U ovom kontekstu se otvara i kompleksno pitanje naših identiteta jer mi se ovdje mučimo s našim identitetima, ne znamo kako ih definirati, a najveću zbrku stvara odnos i sprega vjerskog i nacionalnog. Što su zapravo naši identiteti? Koliko u njima ima onog zajedničkog bosanskohercegovačkog? Koliko u tim našim uskim, suženim identitetima ima onih drugih, itd. Nažalost, tu su i politika i religija puno toga iskrivile što je teško ispraviti. Historiografija također. Badava je da se pojavi pet ili deset odličnih znanstvenih radova koji će srušiti sve bošnjačke, srpske ili hrvatske nacionalne mitove, kada je dovoljno da netko iz akademske zajednice, da neki fratar, pop ili hodža kaže suprotno – gotovo, padaju sve znanstvene teze. Bogdan Bogdanović je jednom prilikom govorio u kontekstu balkanskih naroda: Zastrašujuće je to da ljudi na ovim prostorima mnogo više vole mitove, nego stvarnost.

Na koncu: Kako god bili teški i kompleksni problemi u kojima se nalazi sadašnje bosansko-hercegovačko društvo, ja ipak vjerujem da postoji zajednička želja svih nas, s onu stranu i politike, i nacije, i vjere, da stvorimo funkcionalno i uređeno društvo u kojem ćemo se svi bolje i ljudskije osjećati. Tu zajedničku želju treba podržavati, a broj ljudi koji ju dijele okrupnjivati.“

 

Drago Bojić
Autor 29.1.2014. u 19:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija