Dubravko Lovrenović: MEDIJEVALESKA – GROTESKA ZA PONAVLJAČE

Dubravko Lovrenović
Autor 23.9.2016. u 10:24

Dubravko Lovrenović: MEDIJEVALESKA – GROTESKA ZA PONAVLJAČE

  Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba                                       

 

    Sve što sam, nakon četiri godine, nijemo promatrajući kako medijevalistiku pretvara u medijevalesku napisao o Gorčinu Dizdaru – da je diletant, mitoman i revizionist, osim toga da je notorni lažov, ostalo da ne ponavljam – uspješno je svojim najnovijim tekstom potvrdio ovaj medijevalist u promašaju.[1] Malo je sve to pa je ponovo teatralan, tajnovit i kontradiktoran. Kaže: Umjesto polemike i onda – polemizira, a čini to tako što tvrdi da „odluku UNESCO-a o uvrštenju stećaka na listu svjetskog naslijeđa [nije] samu po sebi, ikada kritikovao“. A mogao je. On sam to ne radi, ali će rado sudjelovati u diskusijama punih izmišljenih konspirativnih detalja vezanih za nominaciju stećaka. I neće se protiv toga pobuniti. Kako bi i mogao, jer je prije toga sam proglasio „suptilnu debosnizaciju stećaka“, i preskočio citat iz Nominacije u kojem se stećci uspoređuju s hačkarima. Zatim me je optužio za „militarizam“ i „discplinarnost“ vezano za konferenciju o Bešlagiću, što sam, citirajući njega samoga, demantirao i pokazao da stvari stoje obratno. Odnosno da laže. Pa je onda piromanskom idejom medijevaleske „zarazio“ i znanstvenog kolekcionara funkcija Kodrića koji postavlja sklerotično pitanje: „A šta ako stećak više nije bosanski“?[2] To, biva, jer su i druge države, na čijim se područjima stećci također nalaze, a što i pored najbolje volje nije moguće zaobići, uključene u nominaciju za UNESCO. Ovako razmišljati mogu samo diletanti i opskurni ideolozi koji su strelovito prošli put od „čitača novina“ do „novinskih kolumnista“, o čemu sam već pisao.[3] Ostali, kao jaje jajetu slični primjeri, daleko od toga da su i jedini, sadržani su u mome tekstu.[4]

    Od Dizdarovih nebuloza ne treba bolji primjer senzacionalizma „u masovnim medijima [kao vrste] pristranog i kontroverznog izvještavanja pri kojem se pretjeruje u opisima određenih događaja i tema s ciljem povećanja gledanosti ili čitanosti. Neke od taktika senzacionalizma su kontroverzno izvještavanje i namjerno izostavljanje određenih činjenica i informacija, površnost u izvještavanju, igranje na kartu emocija kod gledalaca ili čitalaca, izostavljanje konteksta ili predstavljanje samo jedne strane nekog pitanja. Trivijalne informacije i događaji se ponekad preuveličavaju i predstavljaju kao važni ili značajni“.[5] Da se slično sličnom raduje potvrđuje Dizdar kada se upliće u diskusiju u kojoj staje na stranu Kodrića. Time istovremeno potvrđuje da je, zajedno s njim, znanje o stećcima odlučio svesti na razinu nižu od XIX. stoljeća. Obavezan pratilac senzacionalizma je misterija. Tako je jedna od sudionica okruglog stola održanog u Bošnjačkom institutu 15. IX. 2016. „slušaocima otkrila niz detalja o problemima koji su se pojavili u toku procesa nominacije stećaka za status UNESCO svjetskog naslijeđa“.[6] Uglavnom: „problemi“ su „otkriveni“, što bi značilo da su do sad bili „neotkriveni“. Treba li isticati da, slično Kodriću, broj bibliografskih jedinica uvažene gospođe posvećenih stećcima iznosi – nula. Dizdar je tu magičnu brojku istina nadišao, ali bi njegov znanstveni doprinos izučavanju ovog fenomena bio neusporedivo veći da nije pisao ništa. Jer ništa ne proizvodi ništa. Ili ipak proizvodi, imaju li se na umu prije spomenuti isljednici stećaka?

    Na okruglom stolu „dr. Gorčin Dizdar postavio je pitanje šireg konteksta interpretacije stećaka, sa posebnim osvrtom na UNESCO nominacijski dosije, u kojem su oni predstavljeni kao svjedoci kulture jugoistočne Evrope, definisane ispreplitanjem uticaja katoličkog zapada i pravoslavnog istoka“.[7] Hvale je vrijedno to što bi Dizdar proširio kontekst interpretacije stećaka, ali se tome protivi logika koju zastupa upravo on: da se najprije poništi postojeći evropski kontekst i porijeklo stećaka veže za Centralnu Aziju. U postavljanju kontradikcija zaista je nenadmašan: Kako se nešto može proširiti a to isto prethodno poništiti? Šta se onda „širi“? Ništa? Svašta, koješta ili bogzna šta?

    Ne treba zastraniti pa ne kazati da je Dizdaru ambicija jača strana, i to po svaku cijenu. Ambicija (lat.) znači: „Težnja za osobnim uzdizanjem, uspjehom, društvenim ugledom; častohleplje, častoljublje; općenito ono za čim netko teži. 2. revno (uporno) nastojanje, pregalaštvo“. Jedini problem je taj što ta ambicija ide daleko ispred njegovih skromnih mogućnosti, a to je krajnje problematičan spoj nespojivog. Zato sve završava u grotesci:  „karikaturalno-fantastičnoj i iskrivljenoj slici stvarnosti, koja ne izaziva komična, već zastrašujuća osjećanja“. Medijevaleska – Groteska sa „vizuelnim obratom“ koji bi da postavi novu paradigmu razumijevanja stećaka: „Što oči vide, to intervjui rade“. Umjesto evropskog interpretativnog konteksta stećaka, interpretativni kontekst Centralne Azije. Možda može i to, ko će znati, ali bi najprije primjereno, što znači znanstveno, trebalo sahraniti evropski interpretativni kontekst, a ne na brzinu, dok još daje znakove života, proglasiti ga mrtvim i odmah preći na – Aziju. U tom slučaju mrtav kontekst zaudara. Tu ne vrijedi bajka o „čizmama od sedam milja“. Možda za neke i vrijedi, ali za one „obdarene razumom“ sumnjam. Historija groteske pokazuje da je „naročito prisutna u epohama u kojima se razbija vera u racionalne i prirodne osnove na kojima je izgrađen svet i u kojima fantazija gradeći sliku raspadanja određene duhovne strukture prelazi sve granice prirodno mogućeg i racionalno prihvatljivog“.[8] Otuda senzacionalizam i znanstveno Djelo sabranih intervjua kao jedina „fusnota“. Ima osim Dizdara još sličnih „neimara“ na polju medijevaleske, međutim njemu će pripasti čast da je taj krivi pravac zvanično uveo u paraznanstveni diskurs. Ne može se reći da Kodrić i Dizdar kao vizionari znanstvenog nihilizma i povratka u predznanstveno stanje ljudske svijesti i povijesti nemaju uspjeha, kod malicioznih i lakovjernih naročito. Napredak je to, treba se samo prepustiti vođama na putu u sivu zonu humanistike.

    Trenutno Dizdarovo mjesto u medijevalistici, na koje se trijumfalno sam instalirao obilježeno je godinama 1869/70, što znači da je u zaostatku s gradivom nekih 150 godina. Hoće li znanstveno odrasti i odatle se ikad pomaknuti u smjeru kritičke historiografije nezahvalno je predviđati, ali mene što se tiče, krajnje sam skeptičan. Kao što sam skeptičan prema njegovom doktoratu, u kojem ne razlikuje osnovne terminološke odrednice – abecedu znanstvenog rada. Zato sa pogrešnim premisama završava u grotesci „preliminarnog zaključka“. Samo diletant od formata može sebi dozvoliti da jedan pravac u historiografiji o Crkvi bosanskoj nazove „šizmatičko-katoličkim“. Logika koju Dizdar nameće nešto je kao: Crni bijelac, francuski Englez, japanski Kinez, slani šećer, stolačka „Euro“ Azija i sl. Ako na to ne pristaneš uzme te „na zub“, iz cijele knjige izdvoji jedan pasus i s njegovim sadržajem diskutira po principu buvljaka – ko da više. I onda kaže: „Umjesto polemike“. Konfuzija i konfundacija, ležerno prelaženje preko očitih činjenica u svrhu sklapanja za njega poželjne slike – šta je to? Mene do sad (još) nije uvjerio da je u pitanju znanost. Sve to ukazuje na teško pojmljivu grandomaniju uz referiranje na svjetske eksperte.

    Naslušao sam se i nagledao u Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika BiH te groteske godinama, a sve je, uz pozivanje na svjetske standarde, brigu za državu i procedure, bilo praćeno najprizemnijim podvalama i trikovima. Istim se nečasnim sredstvima navedena gospođa služi i na okruglom stolu. Demantirati laži koje plasira bilo bi deplasirano, to je imaginacija koja sa teorijom zavjere prelazi zadnje granice mogućeg. Ako je na djelu zavjera, zašto se čekalo na uvrštenje stećaka na Listu svjetske kulturne baštine da bi se i otkrila? Zar ne bi bilo logičnije da je javnost s tom podlom namjerom bila upoznata ranije, a ne nakon sedam godina? Treba li nekog pozvati na odgovornost, jer je o tome sve vrijeme šutio? Zar ne bi bilo logično da se još tada, umjesto sad kako se to čini, izišlo s prijedlogom da „u idućem periodu [bude] organizovana i naučna konferencija [o stećcima] u kojoj bi učestvovao veći broj stručnjaka iz Bosne i Hercegovine i regiona“.[9] Ako treba i „najveći“ broj. Na taj način moglo se sve jednostavno razotkriti, nominacija diskreditirati i stećke ostaviti tu gdje jesu: na društvenoj margini dvoentitetske tabloidne svjetske javnosti, izložene rapidnom propadanju i devastaciji na što, brižan kakav već jest, upozorava i medijevalist-statist Kodrić – nakon Dizdara najbolje neupućen u tematiku kojom se inače „uže“ ne bavi. To društvo sada preispituje odluku Komiteta za svjetsku kulturnu baštinu UNESCO-a. Ovdje se samo mogu referirati na prijedloge koje sam Kodriću već dao kao svoj prilog skidanju stećaka sa Liste svjetske kulturne baštine UNESCO-a.[10] Da i to riješimo, da odahnemo, da nečija zloba bude zadovoljena (hoće li i tad?), da tragikomično neznanje dođe na svoje, pa da se u dokolici posvetimo i toj efemernoj pojavi koju neki slučajni prolaznik nazva životom.

    Prateći u stopu dekadenciju humanističkih nauka – i to je jedino na čemu Dizdaru treba odati zasluženo priznanje – „pod maskom modernog ‘naučnog jezika᾽ i pretencioznog baratanja beznačajnim“, ovaj „uzvišeno lakrdijaški poduhvat“ uspijeva svakom „ko vlada prosto proširenom rečenicom i jednim rječnikom (pošto je terminološka zbrka tek jedan aspekt manjka razumijevanja u koji će nasumice uplitati riječi koje zvuče stručno i veoma komplicirano“). Na djelu je udžbenički slučaj „nepoznavanja povijesti i filozofiranja bez iste“, sa „očiglednom težnjom da se kaže sve time što se ne govori ništa, da se izraze istine koje su svima poznate ili posve banalna opažanja koja se mogu čuti ispred svake omanje seoske prodavnice, do toga da se a priori obezbjedi zbjeg svojim opskurnim i pseudonaučnim jezikom koji dopušta povlačenje u interpretiranje“.[11] Ne mogu da ne zažalim što, pored svih ostalih, Dizdar uspješno prati samo ovaj trend. Tu mu se ne mogu prigovoriti rigidnost i nesuvremenost. Može mu se međutim prigovoriti „psihologija podvale“, kako Dvorniković imenuje ovu osobinu, koja je u određenim društvenim krugovima preimenovana u vrlinu i mudrost.[12] Ako dalje želi istraživati ovu devijantnu pojavu čitalac se o tome može uputiti na stranicama (827-833) na kojima autor opisuje „jugoslovenske varijetete fantasta, pustolova i hohštaplera“. Tu je nacrtan profil „našeg čoveka“ sa „pariskim, londonskim, bečkim, berlinskim itd kompleksom“. Ima tu još prostora i za neke druge komplekse.

    Sve je to, uz negiranje očiglednog, vrijedan doprinos ogrezlosti današnje BiH „u trojaku mitološku paradigmu“. „Dok se u svijetu lom sa mitom dogodio mnogo ranije, on ostaje snažan i neprikosnoven u divljoj pseudopovijesnoj konstrukciji prošlosti“.[13]

O svemu ovom kao pojavi koja se ciklično obnavlja i ponavlja, kojoj Dizdar daje nemjerljiv doprinos, može se pročitati u knjizi Tarika Haverića pod naslovom Kritika bosanskog uma s podnaslovom Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu (ECLD, Sarajevo, 2016). „Duboka kriza identiteta“ i „identitarni grč“ stanje je koje se neda prevladati vlastitim intelektualnim snagama. Naprotiv, imajući pred očima Dizdarov primjer, one su sposobne proizvesti samo dublju krizu. Ne popravi to ni Oxford ni York Univerzitet. Tom vrstom mentalne rezistentnosti, daleko prije stećaka, vrijedilo bi se pozabaviti.

    Ostavio sam ipak, svemu usprkos, otškrinuta vrata skromnoj mogućnosti o Dizdarovoj poučivosti, ali nisam to čestito ni napisao on se odmah potrudio da me demantira. Bio je uvjerljiv. Kad ga se, citirajući ono što piše, čime se u pravilu demantira sve ono što mi imputira, dovede pred zid on, prethodno se ogradivši od polemike, “‘odvaja žito od kukolja᾽: uvrede ignorira, u intrige ne ulazi, a na (polu)opravdane argumente kratko i decidno odgovara“. Ovaj čovjek je zaista virtouz i muzejski primjer(ak) vjerodostojnog laganja, bilo bi zato nedopustivo tu njegovu nesvakidašnju darovitost prepustiti anonimnosti smrtnika. Tu smo ponovo na području karakterologije, u njegovom slučaju opisanom u studiji  dr. Jane i Tima McGregora, koja govori o sustavnom nastojanju da se nagriza tuđa stvarnost. Ovaj sindrom nazvan ʻgaslightingʼ ime je dobio iz predstave i filma istog naziva u kojem ubojica nastoji navesti svoju suprugu da posumnja u vlastiti zdrav razum i navesti druge da joj ne vjeruju […] ʻGaslightingʼ je oblik psihičkog zlostavljanja u kojem je lažna informacija predstavljena na takav način da meta počne sumnjati u njegovo/njezino pamćenje i percepciju […] To bi moglo uključivati poricanje ili namještanje čudnih događaja.[14]

     Dizdar radi upravo to: bez dileme poriče očito, pri čemu druge nastoji kompromitirati i dovesti ih u dilemu, jer jedino tako, kršeći ustaljene znanstvene i etičke norme, može izgraditi kakvu-takvu vlastitu poziciju i dobiti neki značaj, za koga drugo je pitanje. Svemu tome unatoč još uvijek nisam počeo sumnjati u vlastito „pamćenje i percepciju“.  Neka zato, što bi on rekao, „koegzistiraju različita pa i oprečna mišljenja“.

    Da oživljena prahistorijska bogumilska groteska bude potpuna… na putu evropskih integracija.

 

[1] Gorčin Dizdar, Umjesto polemike. https://www.tacno.net/sarajevo/gorcin-dizdar-umjesto-polemike/. Pristupljeno 21. IX. 2016.

[2] Sanjin Kodrić, Kulturno koloniziranje i autokoloniziranje: A šta ako stećak više nije bosanski. http://www.faktor.ba/vijest/stav-kulturno-koloniziranje-i-autokoloniziranje-a-sta-ako-stecak-vise-nije-bosanski-211072. Pristupljeno 21. IX. 2016.

[3] Dubravko Lovrenović, Amaterizam i dekadansa, Oslobođenje, 29. VI. 2009.

[4] Dubravko Lovrenović Medijevaleska UNESCA. O historiografiji za vlastite potrebe i širu zloupotrebu. https://www.tacno.net/kultura/medijevaleska-unesca/. 11. IX. 2016.

[5] https://sh.wikipedia.org/wiki/Senzacionalizam. Pristupljeno 21. IX. 2016.

[6] http://makdizdar.ba/u-bosnjackom-institutu-odrzan-okrugli-sto-stecci-unesco-i-bosna-i-hercegovina/. Pristupljeno 22. IX. 2016.

[7] http://makdizdar.ba/u-bosnjackom-institutu-odrzan-okrugli-sto-stecci-unesco-i-bosna-i-hercegovina/. Pristupljeno 22. IX. 2016.

[8] https://sr.wikipedia.org/wiki/Groteska. Pristupljeno 22. IX. 2016.

[9] http://makdizdar.ba/u-bosnjackom-institutu-odrzan-okrugli-sto-stecci-unesco-i-bosna-i-hercegovina/. Pristupljeno 22. IX. 2016.

[10] Dubravko Lovrenović Historeska – Kodrićeska. „Statist-medijevalist“ u epizodi:  Stećci u raljama UNESCO-a. https://www.tacno.net/kultura/historeska-kodriceska/. 19. VIII. 2016.

[11] Edi Bokun, Intelekt u raljama pseudonauke. http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/intelekt-u-raljama-pseudonauke-2673. Pristupljeno 21. IX. 2016.

[12] Владимир Дворниковић, Карактерологија Југословена, Просвета, Београд-Ниш, 1990, стр. 824. и даље.

[13] Edi Bokun, Isto.

[14] http://cultureofempathy.com/References/Experts/others/Tim-McGregor.htm. Pristupljeno 21. IX. 2016.

Dubravko Lovrenović
Autor 23.9.2016. u 10:24