Dubravko Lovrenović: Trilogija zla (I) – (“WE ARE THE REASON”)

Dubravko Lovrenović
Autor 1.3.2016. u 18:52

Dubravko Lovrenović: Trilogija zla (I) – (“WE ARE THE REASON”)

“WE ARE THE REASON” – poruka je jednog od učenika Internacionalne škole datirana 17. XII. 2015. u 17: 26, četiri sata nakon Mahirove dženaze u Tuzli. Može li jasnije i eksplicitnije?

Iz obilja dokumentarnog materijala nastalog nakon tragične Mahirove smrti 14. XII. 2015. izdvojit ću tri detalja koji, dovedeni u međusobnu vezu, jasno upućuju na neke od neposrednih i posrednih vinovnika koji su dječaka, mog posinka, nakon sistematskog bullyinga, na koncu otjerali u smrt. Uvjeren sam da su argumenti na strani onih koji od početka tvrde da se glavni protagonisti tih brutalnih postupaka, kao i oni koji su sve znali a sistematski su prikrivali, nalaze na adresi Internacionalne škole u Sarajevu. I na nekim drugim sarajevskim adresama. Ima tu  više nego jasnih naznaka i dokaza koji upućuju na njihove saveznike i pomagače iz Tuzle angažirane odmah nakon Mahirove smrti, iz kojih motiva ostaje da utvrdi ozbiljna istraga.

Prije nego što počnem od datuma i događaja vezanih za njih, recimo najprije to da smo jučer (prijepodne 29. februara) moja supruga i ja, nakon dužeg čekanja i višekratnih urgencija što telefonskih što e-mailom, u Tužilaštvu Kantona Sarajevo dali naše dopunske iskaze. Da zanemarimo telefonske pozive na koje gotovo u pravilu niko nije odgovarao, ili je odgovarao tako što nas je sa jednog prebacivao na drugi ured Tužilaštva, zahtjev za davanje dopunskog iskaza moja supruga je, na e-mail adrese glavne tužiteljice Burzić i postupajuće tužiteljice Heljić, uputila 3. II. 2016. Zašto smo na davanje dopunskih iskaza morali čekati 26 dana – do 29. II. 2016? Istog dana, poslijepodne, iz Tužilaštva dolazi informacija da će u petak (4. III.) objaviti rezultate dvomjesečne istrage. Postavlja se logično pitanje: Da li su naši iskazi, koji sadrže nove spoznaje i dokumentirane činjenice, uopće uzeti u obzir?

Bilo kakva da bude, odluka Tužilaštva neće i ne može utjecati na sadržaj triju tekstova koje ću pod naslovom „Trilogija zla“ tokom narednog razdoblja sukcesivno objavljivati u medijima. Od samog početka mi smo u javnom prostoru iznosili naša saznanja iza kojih još uvijek u cijelosti stojimo, sada želim ponuditi i dopunsku argumentaciju koja je u međuvremenu isplivala na površinu.

Radi se o tri, kako se ispostavilo, međusobno tijesno povezana i smišljeno koordinirana događaja:

1.    Saopćenju Internacionalne škole iz Sarajeva datiranom 4. I. 2016.
2.    Pismu „zabrinutih roditelja“ 9B razreda objavljenom nakon sastanka sa upravom Internacionalne škole od 6. I. 2016. (Dnevni avaz, 7. januar/siječanj 2016, str. 5).
3.    Nastupu Muhameda Rakovca, biološkog oca rahmetli Mahira, na FACE TV Senada Hadžifejzovića 16. I. 2016.
Svakom od njih posvetit ću po jedan tekst. Da vidimo kako funkcionira ova mračna trijada. Započet ću iz škole, sa mjesta zlostavljanja.

Saopćenje Internacionalne škole iz Sarajeva, navodne članice ECIS-a (EVROPSKOG VIJEĆA ZA MEĐUNARODNU ŠKOLU), od 4. I. 2016.

Tek dvadesetijedan dan poslije Mahirove smrti, nakon što je taj događaj zauzeo jedno od centralnih mjesta ne samo bh. nego i medija susjednih zemalja, i to u vidu saopćenja (?!) – kao da se radi o izgubljenom školskom predmetu – oglasila se uprava Internacionalne škole. Saopćenje je datirano 4. I. 2016. Slučajno ili ne – samo dan ranije nego je (5. I.) Tužilaštvo Kantona Sarajevo pokrenulo istragu. Pitanja: zašto niko iz iste škole nije došao porodici izraziti saučešće, zašto su odmah stupili u kontakt s Mahirovim „biološkim ocem“ u Tuzli, s kojim do tada nikad nisu komunicirali, zašto se niko iz škole, za razliku od moje supruge i mene, dugo vremena nije usudio izići pred TV kamere, zašto su svi novinari u to vrijeme hladno vraćani sa ulaza škole već smo postavili. Neko će, nekad i negdje, na njih morati ponuditi suvisle odgovore.

U „Saopćenju“ se navodi:

Međunarodna osnovna škola Sarajevo izražava duboko žaljenje i dijeli bol roditelja Mahira Rakovca koji je tragično preminuo 14. decembra 2015. godine. Mahir je bio učenik naše škole osam godina, od čega šest godina u Tuzli i dvije godine u Sarajevu, zaključno sa junom 2015. godine i sjećamo ga se kao primjernog učenika. Tokom školovanja Uprava škole je imala redovnu i uobičajenu komunikaciju sa roditeljima. Tokom njegovog školovanja u Tuzli komuniciralo se sa oba roditelja, a tokom školovanja u Sarajevu samo sa majkom stradalog Mahira. Napominjemo da se pored održavanja redovnih roditeljskih sastanaka, komunikacija škole generalno sa roditeljima, pa tako i u ovom slučaju, obavlja i u vidu posjeta roditeljskom domu. U konkretnom slučaju za vrijeme školovanja u Sarajevu upriličene su dvije takve posjete, tokom kojih, od strane majke nije prijavljen nikakav vid pritužbi, a naročito ne u vidu eventualnog zlostavljanja djeteta.

Također ističemo da niko od učesnika odgojno-obrazovnog procesa nije upozoren niti upoznat od strane učenika ili roditelja da je Mahir tokom trajanja školovanja imao problema koji se mogu dovesti u vezu sa njegovom tragičnom smrću. O svemu navedenom svjedoči i email prepiska škole i majke iz koje se jasno vidi da se prepiska isključivo odnosila na ocjene i uspjeh učenika. Nastavnici naše škole su profesionalni pedagozi i stručnjaci iz svoje oblasti i niko od njih nikada ne bi nasilno ili u vidu provokacije nastupao prema niti jednom našem učeniku.

S obzirom da Škola nije imala nikakav kontakt sa Mahirom niti majkom od juna 2015. godine, smatramo da uzrok ovog nemilog događaja treba tražiti na drugom mjestu. Povodom cijelog slučaja, Međunarodna osnovna škola poziva sve relevantne državne organe da se aktivno i u što kraćem roku uključe u rasvjetljavanje svih aspekata ovog tragičnog događaja u čemu naš kolektiv, u cijelom svom kapacitetu, stoji na raspolaganju.

Bez obzira da li je Mahir naš ili učenik neke druge škole duboko se suosjećamo sa boli i patnjom njegove majke te razumijemo njenu reakciju kao roditelja.

Floskule, poluistine, laži i pedagoška zapuštenost uprave Internacionalne škole

Tako uprava Internacionalne škole koja se, nakon svih indicija i čvrstih dokaza u međuvremenu iznesenih u medijima o bullyngu koji se odigrao unutar zidove te škole, oglašava o samoubistvu svoga nekadašnjeg učenika.

Ne treba se dokumentima baviti profesionalno više od tri decenije da bi se uočila golema anomalija: saopćenje Internacionalne škole nema memoranduma, protokola, datuma, pečata i potpisa. Tako saopćenje ostaje fantomsko saopćenje koje to i jeste i nije. Prva je to od naznaka da sa Internacionalnom školom nešto nije kako treba. A ista škola na svojoj web stranici (https://www.bosnasema.ba.ba/i pristupljeno: 27. 2. 2016.) s ponosom ističe da je „član ECIS-a (EVROPSKO VIJEĆE ZA MEĐUNARODNU ŠKOLU), udruženja takvih i sličnih škola“, i da se „klasificira U VELIKU SVJETSKU PORODICU UČILIŠTA, koja obuhvata više od 350 takvih i sličnih škola širom svijeta“. „Međunarodna škola osnovana 1998. godine, „potpisala je PROTOKOL SA FEDERALNIM I KANTONALNIM MINISTARSTVIMA OBRAZOVANJA“ s ciljem da „daje puni doprinos harmonizaciji i usklađivanju bosanskohercegovačkog obrazovnog sistema sa evropskim standardima“. O kojim „evropskim standardima“, o kakvoj „harmonizaciji“ i kojem „usklađivanju“ je ovdje riječ ako je rukovodstvo škole toliko nepismeno da vlastite zvanične akte, i to povodom samoubistva njezinog doskorašnjeg učenika koje joj se stavlja na teret, izdaje bez ijednog pratećeg elementa koje takvo saopćenje po logici stvari mora sadržavati? To implicira sljedeće pitanje: Ko je i kada toj školi izdao odobrenje za rad?

To međutim više nije nikakvo iznenađenje. Baveći se do sada Internacionalnom školom ustanovio sam da njezina saopćenja kao i intervjui direktora, osim verbalne nepismenosti, ne predstavljaju ništa više od zbira općih mjesta, floskula, poluistina i – laži. Evo jednog primjera u kojem Internacionalna škola demantira samu sebe. Kaže se u saopćenju: „Također ističemo da niko od učesnika odgojno-obrazovnog procesa nije upozoren niti upoznat od strane učenika ili roditelja da je Mahir tokom trajanja školovanja imao problema koji se mogu dovesti u vezu sa njegovom tragičnom smrću“.

Samo tri dana nakon „Saopćenja“ Dnevni avaz (7 januar/siječanj, 2016, str. 4) prenosi izjavu jednog od direktora Internacionalne škole koji kaže: „Djecu smo pitali šta znaju o ovom slučaju, rekli su da su se u razredu šalili međusobno. Ono što se sada spominje da su vrijeđali Mahirovog očuha, toga je bilo. Spominjali su pogrdno njegovo ime. Razrednika smo pitali šta je radio povodom tih zezanja, rekao nam je da je, kada je primijetio da se nešto takvo dešava, pozvao Mahira i pitao smeta li mu to. Mahir je negirao i nije htio ništa po tom pitanju da se radi“.

Da po strani ostavimo sve krivične implikacije ove izjave koja se referira na izjavu mrtvog djeteta, ona nedvosmisleno pokazuje da su u Internacionalnoj školi znali za zlostavljanje. Nameće se pitanje: Zašto o tim zezanjima Internacionalna škola nije obavijestila Mahirovu majku i mene, konačno Mahirovog biološkog oca s kojim su nakon dženaze u Tuzli 17. XII. 2015. – i to prvi put – stupili u kontakt i razvili međusobnu suradnju. Koju i kakvu pokazat će se u daljnjim tekstovima. Zašto u svome iznuđenom “Saopćenju” Internacionalna škola saučešće izražava samo Mahirovoj majci, a ne i meni kao njegovom poočimu? Možda je to zbog “tih zezanja”? Da li to znači da su u školi procijenili da mene Mahirova smrt “ne boli” i da ja zbog toga “ne patim”? Kako sve to dovesti u vezu sa rečenicom iz „Saopćenja“: „Nastavnici naše škole su profesionalni pedagozi i stručnjaci iz svoje oblasti i niko od njih nikada ne bi nasilno ili u vidu provokacije nastupao prema niti jednom našem učeniku“. Ili verbalno zlostavljanje jednog adolescenta, sa svim elementima etnonacionalizma i vjerske isključivosti u Internacionalnoj školi tretiraju kao “zezanje”? Toliko o pedagoškim standardima koji se primjenjuju u istoj školi.

Imajući sve ovo u vidu sljedeća rečenica iz „Saopćenja“ ne predstavlja ništa više nego sirovu poluistinu s ciljem stvaranja dodatne smutnje: „Tokom njegovog školovanja u Tuzli komuniciralo se sa oba roditelja, a tokom školovanja u Sarajevu samo sa majkom stradalog Mahira“. Naime tokom Mahirovog školovanja u Tuzli biološki otac bio je prisutan na jednom ili dva roditeljska sastanka i to zajedno s majkom, tako da se 99% komunikacije odvijalo upravo sa Mahirovom majkom. To međutim otvara sljedeće pitanje: Zašto se iz Internacionalne škole uporno zaobilazi činjenica da sam ja bio Mahirov poočim, sa stanom 3 km udaljenim od iste škole, zašto nisam obaviješten od tim zezanjima kada se, kako kaže sam direktor, „pogrdno spominjalo ime Mahirovog očuha“? Zašto, konačno, o tome tada nije bio obavješten Mahirov biološki otac? Dalje: zašto iz Internacionalne škole zaobilaze činjenicu da sam u više navrata dolazio u školu i kontaktirao sa sekretaricom, da ne spominjem dolaske vezane za kupovinu školske odjeće. U jednom od tih navrata sreo sam svog bivšeg studenta zaposlenog u školi kao profesora historije. Izgleda da se upravo njegovo ime spominje na roditeljskom sastanku održanom 6. I. 2016, mada se ja nadam da to nije bio on. Jer – silno bi me razočarao.

O notornoj pedagoškoj zapuštenosti uprave Internacionalne škole govori sljedeća rečenica iz „Saopćenja“: „S obzirom da Škola nije imala nikakav kontakt sa Mahirom niti majkom od juna 2015. godine, smatramo da uzrok ovog nemilog događaja treba tražiti na drugom mjestu“. Da ovakav birokratizirani i nekultivirani stav, obično pod pesudonimima, izriču pojedinci na tzv. društvenim mrežama to ne bi trebalo čuditi, ali kada tako nešto govore pedagozi odani, kako sami kažu, evropskim odgojno-obrazovnim standardima, onda je to i više nego porazno. Jer gospoda iz uprave Internacionalne škole morala bi znati kako nastaje i kako funkcionira trauma. O tome u svojoj knjizi Trauma i oporavak. Struktura traumatskog doživljaja (Psihopolis institut, Novi Sad, 2012, str. 96) autorica Judith Lewis Herman navodi:

„Trumatizovani ljudi se osećaju potpuno napuštenim, potpuno samim, prognanim [ne samo] iz ljudskih i božanskih sistema nego i zaštite koji održavaju život. Posle toga, osećanje otuđenosti, prekid povezanosti s drugima prožima svaki odnos, od najintimnijih porodičnih odnosa do najapstraktnije povezanosti sa zajednicom i verom. Kada je poverenje izgubljeno, traumatizovani ljudi veruju da više pripadaju mrtvima nego živima.” Toliko o pedagozima odanim evropskim vrijednostima i njihovom razumijevanju traume! Važno je da nije kod nas, a sami govore o tome da je Mahir zlostavljan u njihovoj školi. Da li se ovdje radi o nekoj specifičnoj vrsti poremećaja? Je li moguće da ne vide – ili je riječ tek o bahatosti(?) – da gotovo sve svoje tvrdnje demantiraju sami sobom? Jesu li samo mentalno ograničeni ili (i) zli? Pitanjima nigdje kraja, jer upravu Internacionalne škole demantiraju i pojedini njihovi učenici.

“WE ARE THE REASON” – poruka je jednog od učenika Internacionalne škole datirana 17. XII. 2015. u 17: 26, četiri sata nakon Mahirove dženaze u Tuzli. Može li jasnije i eksplicitnije?

I dalje direktor: „Dok istraga traje, mi se nećemo više oglašavati. Dosta je laži izneseno, čak se pitaju gdje smo mi na dženazi. No, naše kolege išle su na dženazu. Biološki otac u Tuzli ispričao nam je da je bio u policiji i rekao im da naša škola nema nikakve veze sa ovim što se desilo, nego da se druge stvari time žele prekriti“.

Ponovo kombinacija poluistina i laži. „Kolege“ koje su „išle na dženazu“ zapravo je jedan jedini bivši Mahirov nastavnik Internacionalne škole iz Tuzle, koji nije bio ničiji zvanični predstavnik. Direktor Čingil kasnije će izjaviti – o tome smo već pisali – da su bezuspješno nastojali kontaktirati Mahirovu majku, ali da je ona odbijala njihove pozive. Sve laž do laži i to nije teško dokazati, ali se postavlja pitanje: Zašto ti ljudi lažu? Da li zato što nešto nastoje sakriti? Previše toga upućuje upravo na to.

Jer Mahirov biološki otac, koji tokom dvije i pol godine nikad nije došao posjetiti sina u stanu gdje je živio i koji za to vrijeme nije ostvario nijedan kontakt sa školom koju je njegov sin pohađao, isto tako sa mnom kao Mahirovim poočimom, on dakle 7. I. 2016 – tri sedmice nakon Mahirove smrti – zna i rezolutno tvrdi da „škola nema nikakve veze sa ovim što se desilo“.  Šta zna i kako to predstavlja javnosti kazat će sam sobom na FACE TV 16. I. 2016. I njemu i Internacionalnoj školi koju je jedan od učenika označio „razlogom“, odgovor je dao drugi učenik iste škole koji na navedenu poruku istog dana (17. XII. 2015.) reagira više nego precizno: „Nebi on ovo Sebi Sam uradio sigurno ga ovi debili u novu školu j……. u glavu j…. vam mater naćemo vas“. To samo potvrđuje da zlostavljanje nije prestalo ni nakon što smo juna 2015. Mahira ispisali iz Internacionalne škole. Potvrđuje i to da je krug onih koji su sve znali bio daleko širi nego se može i pretpostaviti.
Da sve bude morbidnije ova komunikacija između dvaju učenika Internacionalne škole popraćena je Mahirovom osmrtnicom sa slikom iz Oslobođenja i porukom koju mu je uputio dječak s njim zajedno zlostavljan u istoj školi, a koji se danas nalazi u teškom psihičkom stanju: “MAHIRU RAKOVCU. SMRT NE POSTOJI. LJUDI UMIRU TEK KAD IH SVI ZABORAVE. MAHIRE, JA TE NIKADA NEĆU ZABORAVITI. TVOJ DRUG …”

Sve ovo posredno potvrđuje video-zapis („commented on a video on YouTube. Shared publicaly“) upućen Mahiru 7. X. 2014. na koji on isti dan odgovara njemu potpuno nesvojstvenim rječnikom a koji jasno upućuje na jednog od zlostavljača: „J…. ti mater mrtvu neznaš napisat time cigane jedan debeli  mrš u tri ….. materine ….. ti nanu u usta ….. jedna debela!!!!!“ „Reply on You Tube“. Oni koji su poznavali Mahira, a dali su svoje iskaze Tužilaštvima u Tuzli i Sarajevu, mogu posvjedočiti da je ovakva reakcija mogla uslijediti samo na krajnje brutalne postupke kojima je sistematski bio izložen u Internacionalnoj školi. Mahira nikad i niko nije čuo da psuje, pogotovo ne na ovakav način. Sve je tu, još samo da saznamo sadržaj ove monstruozne poruke koja je dječaka tako razbjesnila. Postoje dvije pretpostavke, dilemu će riješiti naši ili, u krajnjoj liniji, neki drugi stručnjaci.  Mogu krenuti od naslova video-zapisa: „School starts toomorow I CRY EVERYTYME.“ U ovoj poruci sve je rečeno: zlostavljač zna da je za Mahira škola mjesto gdje on „plače“, što su znači svjesno radili. Krajnje nepismen engleski jezik, ponovljen kasnije u porukama kojima su zlostavljači punili Mahirove sveske o čemu sam već opširno pisao, također je važan putokaz za istražne radnje.

To je samo dio korpusa dokaza kojima mi raspolažemo, a koliko ih je u međuvremenu skupilo Tužilaštvo možemo samo zamisliti. Time i izjava ministra MUP-a Kantona Sarajevo, gospodina Ismira Juske, o tome da sve upućuje na vršnjačko nasilje dobiva svoju potvrdu. Zašto u svemu tome, u dva TV nastupa (FACE TV i Hayat), glavna tužiteljica Dalida Burzić, ističući da je Tužilaštvo neovisno, uporno insistira na maloljetničkoj zakonsko-krivičnoj neodgovornosti pitanje je na koje ne nalazim odgovor. Znam naime kakav je aktualni zakon, ali isto tako znam da itekako postoji krivična odgovornost škole i roditelja. Poznato je također da je Bosna i Hercegovina potpisnica odgovarajućih međunarodnih Povelja o pravima djeteta (a Mahiru su prekršena sva prava) koje samim tim dobivaju pravnu validnost. Gdje je tek zakonodavstvo Evropske unije… a podnijeli smo aplikaciju za članstvo. Da li to znači da ova zemlja još uvijek egzistira kao pravni (Goli) „otok“?

Saznat ćemo u petak 4. III. 2016.

Bilo kakva odluka Tužilaštva da bude svi oni koji to žele, osim Internacionalne škole, “zabrinutih roditelja” i Muhameda Rakovca, već znaju punu istinu koja glasi.

“WE ARE THE REASON”.

U sljedeća dva teksta “Trilogije zla” donosim dokumentirane dokaze o onima koji ovu smrtonosnu a eksplicitnu poruku upućenu iz Internacionalne škole uporno zaobilaze, pri tome smišljeno i zločinački prebacujući težište na “porodično nasilje”.
Naslov sljedećeg teksta je zapravo rečenica koju izgovara jedna od majki (!) prisutnih na roditeljskom sastanku 6. I. 2016:
„JAVNO PROGLASIMO PORODIČNO NASILJE, DA JAVNOST INTRIGIRAMO DA RAZMIŠLJAJU NA OVAJ NAČIN“.
A o ostalima koji su operacionalizirali ovu “lucidnu” ideju naše gospođe-majke, i o njihovim tehnikama laganja u sljedećim tekstovima.

Dubravko Lovrenović
Autor 1.3.2016. u 18:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija