Dubravko Lovrenović: Trilogija zla (II) – („Proglašenje porodičnog nasilja“)

Dubravko Lovrenović
Autor 3.3.2016. u 16:08

Dubravko Lovrenović: Trilogija zla (II) – („Proglašenje porodičnog nasilja“)

Monstruozna ideja o „porodičnom nasilju“ za srce je, tokom roditeljskog sastanka, prirasla jednoj gospođi (majci!) koja oduševljeno kaže: Molim vas, ovo se najviše tiče roditelja, slažete li se da javno proglasimo porodično nasilje, da javnost intrigiramo da razmišljaju na ovaj način. Znači roditelji se oglašavaju u par tih rečenica ali i da pomenemo, razmislite da li stojite iza toga. Znači da mi javno proglasimo pojam porodično nasilje i da se upita, ko je svjedok i da li taj svjedok laže“.          

                  

    Budući da Bosna Sema ima vrsne informatičare logično je pretpostaviti da prethodno navedene, ali i druge poruke upućivane Mahiru, nisu mogle ostati nepoznate njezinoj upravi. Dok sve to sistematski prešućuju i time vrijeđaju ne samo žrtvu nego i prosječnu inteligenciju, težište nasilja upravo se iz Internacionalne škole prebacuje na Mahirovu porodicu.

    Pod naslovom „Direktor tvrdi da je dječak bio zlostavljan u kući“ Dnevni avaz (7. januar/siječanj, 2016. str 4) dalje donosi: „Osoba koja je na sastanku [roditelja djece iz razreda 9B održanom 6. I. 2016.] predstavljena kao direktor škole iznijela je bezrezervnu tvrdnju da je “Mahir Rakovac bio žrtva porodičnog nasilja, a to je, kao je rekao ʻsaznao od biološkog oca Muhameda Rakovca kada ga je posjetioʼ“. Ako je vjerovati direktoru, idejni tvorac zavjere o “porodičnom nasilju” je Muhamed Rakovac.

    Monstruozna ideja o „porodičnom nasilju“ za srce je, tokom roditeljskog sastanka, prirasla jednoj gospođi (majci!) koja oduševljeno kaže: Molim vas, ovo se najviše tiče roditelja, slažete li se da javno proglasimo porodično nasilje, da javnost intrigiramo da razmišljaju na ovaj način. Znači roditelji se oglašavaju u par tih rečenica ali i da pomenemo, razmislite da li stojite iza toga. Znači da mi javno proglasimo pojam porodično nasilje i da se upita, ko je svjedok i da li taj svjedok laže“.

    Gospođa i majka dakle – i ona sasvim svjesno – tipuje na „porodično nasilje“ i ona bi time „da javnost intrigira“. Time potvrđuje ono na što stalno upozoravamo, naime da se Internacionalna škola skupa sa roditeljima spornih učenika i učenica bavi „intrigama“. Kako to izgleda tokom operacionalizacije ove monstruozne ideje na FACE TV (16. I. 2016) pročitat ćemo u sljedećem nastavku “Trilogije zla”.

    Prije toga jedan od roditelja u fokus cijele priče stavlja mene. Kaže roditelj: Ovo je moje mišljenje, ne mogu nikog ja optuživat, bože sačuvaj, bez obzira o raznim mišljenjima gospodina Dubravka Lovrenovića, poznavajući tog gospodina lično mislim da je, da, da, tu od njega stoji da je on namamio dječaka, de ispitaj hoće li bit anonimno, dječak govori da i mislim da iza svega toga stoji Dubravko Lovrenović. To je lično moje mišljenje, ne daj mi bože da pogriješim, ali mislim da stoji iza svega toga kao što postoji čitava kampanja prema ovoj školi. To je moje mišljenje“.

    Svemu ovome svjedočile su dvije novinarke Dnevnog avaza koje su, nakon teksta objavljenog u istim novinama, u međuvremenu dale svoje iskaze Tužilaštvu Kantona Sarajevo.

    Da li su svoje iskaze dale i dvije majke prisutne na roditeljskom sastanku ostaje da se utvrdi. Jedna od njih na roditeljskom sastanku je rekla sljedeće:

    „Mogu’l ja sad nešto reći, prvo vi trebate riješiti šta se desilo uopšte u razredu te djece, znači je’l se vi pitate. Moje dijete, moj […..] se druži sa tim dječacima, zato što je s njima od početka, od prvog razreda. Samo malo, moj [….. je primoran da gleda mnoge stvari što su se dešavale u školi, u razredu. Znači ja ne želim da moje dijete uopšte, znači on je odrasto, devet godina s tim nekim dječacima i gledo je ta neka iskustva. Meni je sinoć […..] reko: mama što jest, jest, […..] i […..] su ga snimali i on je moro govorit ja sam peder u kameru. To je za mene zlostavljanje. Moje dijete je zlostavljano što je to gledalo na kraju krajeva. Vi ne znate, trebate pitati dječake i djevojčice koji su bili i koji jesu u tom razredu pa da svako ispriča šta se dešavalo. Ja ne vjerujem da moje dijete laže, mislim što će lagati to. Samo to da se je radilo, da je moje dijete gledalo to je za mene zlostavljanje i treba. Zamislite, ti dječaci koji su pravili probleme i vi nastavnici znate koji su to dječaci koji su konstantno pravili probleme. Sutra moje dijete raste u toj bolesnoj sredini što će na kraju reći okej to je normalno, šta mama nismo mu ništa radili. Zašto, jer devet godina konstantno gleda kako neko nekog bije, tuče, govori da je peder. Prvo krenite od prve tačke, to je za mene strašno, oprostite, na stranu ja ne, nemojte me pogrešno shvatit. Ja sutra želim da moje dijete završi ovu školu i srednju školu. Ja imam namjeru da ga upišem ovdje. Ja sam s vama zadovoljna ovdje kao sve je okej, sve je super ali to što se dešava između njih, par dječaka koji su konstantno ugnjetovali drugu djecu a druga djeca su morala šutit i gledat, posmatrat sve to i to godinama, postaje normalno. Vas kad neko tuče, maltretira pa kontaš da je to normalno da to tako treba. Vi trebate uzeti tu djecu koja jesu maltretirala, a jesu maltretirala, pa s njima razgovarat. Ima snimak, mama [….] je a… […..] je snimo. Ja pitam, (…), kakav je to snimak, zar postoji snimak. Mama što jest, jest. […..] i [….] su snimali tog dječaka. Ja hoću da znam, možda se i desilo to, ja stvarno ne znam. Mislim, mene je strah i sama pomisao na to da se desilo silovanje, možda se i desilo, otkud mi znamo šta se desilo u 10 minuta u razredu”.

    Voditelj sastanka: Kad govorimo o tom konkretnom slučaju što se tiče te i take situacije, taj učenik […..], na kraju je zaključeno da zbog tih i sličnih problema koje pravi njega smo naprimjer izbacili iz škole.

Roditelj (mama od …..): “Izbacili prošle godine a šta se desilo u sedmom i osmom razredu“.

   O tome šta se desilo u sedmom i osmom razredu (!), rasprave nije bilo: šute kao zaliveni. Valjda se podrazumijeva.

    Druga majka akcent u svojoj diskusiji stavila je na pravnu stranu cijelog slučaja, odnosno na činjenicu da se vršnjačko nasilje, zapravo bullying, ne tretira kao krivično djelo. Ta gospođa (u monologu na lošem bosanskom jeziku) kaže:

    „Govorit ću na bosanskom jeziku jer to bolje odgovara…….. juče sam bila, obećala sam da ću zvati krivičnog advokata, što jesam, gospođa […] koja zastupa djecu kao maloljetnike, divna osoba. Mi smo mislili da nešto… međutim ona nam je sve lijepo objasnila, nema potrebe da se nešto. Ona se slaže da treba da nešto napišemo, nju je strah ako mi nešto više uradimo da će biti još više burna reakcija od majka od Mahir. Sad tu treba biti oprezno vjerovatno bi mogli joj pokazati čak naše izjave da ona vidi da li se slaže, da li ona vidi išta tu. Znači što se tiče samog postupak, ona me potsetila na neke stvari, inače ja radim projekat za pravdu djece, dođe djeca iz različitih sistema […], eto neke informacije samo da znate da djeca koja su ispod 14 godina nisu krivično odgovorni nikako, nikako, što god da radi da je ubistvo pitanje, eto samo da znate neke informacije. Što se tiče samoubistvo, da li ima dokaze o silovanje to zaista tačno ne znam, koje vrste krivične prijave i to. Jedino što znamo, što se tiče same istrage, opet kažem, ne znam u kojem je obimu taj krivične prijave. Ima novi zakon da stupi na snagu sad u februar što se tiče novi način kako da se ispita djece kao svjedoka…………. tako da je moguće da neće niko uzimati izjave od djece, tužilac može vršiti istragu šest mjeseci a kad je dijete u pitanju hitno. Lično sumnjam da će djeca biti pozvana kao svjedoci, to moje lično ali to može biti još. Jednostavno nemamo informacija o tome. Ali ako dječak ima ispod 14 godina jednostavno ne može ni doći do opcije…. Znači, slažem se da se može dati izjava ali vrlo, vrlo primjereno u akcenat na žalosno prema Mahir ali da je bitno da se ne stvara više žrtva od Mahira i da su svi djeca, nešto u tom smislu. Mislim da pitanje ovo vršnjačkog nasilja, potpuno drugo pitanje, to ne mora se ni vezivati sa samoubistvom Mahira. Nikad nije previše govoriti o vršnjačkom nasilju i mislim da mi kao škola…. suočavati se sa vršnjačkim nasiljem i odgovarati na to. Ima niz alata za sprečavanje vršnjačkog nasilja u škola od mentorstvo između djece pa dalje. Ti vrsti alata nisam vidila da škola primjenjuje a mogla bi, mislim uvijek se može nešto bolje, je li tako ali taj razgovor o vršnjačkom nasilju je za mene nešto odvojeno od samoubistva Mahira i naše djece ne smije osjetiti nizašto. Mi moramo biti njima podrška. Ja mislim da djeci treba dati osnovni savjet sada, mislim u ovaj mjesec januar, februar je već kasno, oni su 24 sati na fejsbuk. Znate šta se dešava, ovo je njima strašan pritisak. Meni je bilo lakše kad sam došla juče s vama, mogu mislit kako je djece. Šta vi mislite o tome, zaista bi voljela da čujem vaše“.

    To je znači najvažnije: „što god da radi da je ubistvo pitanje“ […], „ako dječak ima ispod 14 godina […], „jednostavno ne može ni doći do opcije“, djeca nisu krivično  odgovorna. A šta, pitam se, ako „do opcije“ ipak dođe, jer je Bosna i Hercegovina potpisnica Konvencije o pravima djeteta usvojene od Generalne skupštine UN-a 20. XI. 1989, koja samim tim činom postaje dio njezinog Ustava? U prvom Izvještaju Bosne i Hercegovine Komitetu za prava djeteta iz juna 2001, uz precizno definiranje svih prava djeteta, sadržan je i opis pravosudnih postupaka i ingerencija maloljetničkih sudova sa adekvatnim kaznenim mjerama protiv počinitelja (PRILOG 1).

    A gdje su tek drugi slični zakonodavni akti Evropske unije? Ne znam da li će to ohrabriti (ne)navedenu gospođu i ostale roditelje ali moju suprugu i mene hoće. Naime Oslobođenje (26. februar/veljača, 2016, str. 4) javlja da je „Vijeće ministara BiH utvrdilo prijedlog sporazuma o operativnoj i strateškoj saradnji između BiH i Ureda Evropske policije (EUROPOL). Na ovaj način uspostavlja se saradnja EUROPOL-a i BiH kako bi se podržale sve članice EU i BiH u sprečavanju i borbi protiv organiziranog kriminala, terorizma i drugih vidova međunarodnog kriminala, prvenstveno putem razmjene informacija“. Internacionalna škola, kao tvrdi, članica je ECIS-a (EVROPSKO VIJEĆE ZA MEĐUNARODNU ŠKOLU) i zalaže se za primjenu visokih standarda u obrazovanju slijedeći upravo evropske vrijednosti. Predali smo kredibilnu aplikaciju za članstvo u Evropskoj uniji, ni Internacionalna škola niti bilo ko od roditelja prisutnih na sastanku od 6. I. 2016. nisu se izjasnili protiv toga. Dakle, da sam na mjestu (ne)navedene gospođe, ne bih se baš sasvim pouzdao u opciju da neće doći „do opcije“. Uvažena gospođo, naučili smo već da je pravda spora, ali smo se osvjedočili i u to da je ipak dostižna! Skupa sa dijelom roditelja prisutnih na roditeljskom sastanku Vi nešto krijete, a šta to treba utvrditi Tužilaštvo. Mi ISTINU znamo, znaju je i hiljade onih koji to žele, još je „samo“ pitanje kako tu ISTINU (od koje Vi toliko zazirete) pretvoriti u SUDSKU ISTINU. Očito je da ste nervozni i uplašeni, mi, vidite, nismo, jesmo još uvijek u šoku ali mirno čekamo na odluku Tužilaštva ma kakva ona bila. Naš je moto: „Razočarani možda i do neke mjere možemo biti, izneneđani ne možemo i ne smijemo“. Zašto – pitat ćete se možda? Potrošli smo, uvažena gospođo, „kvotu“ naših iznenađenja i to još od 14. XII. 2015. kada su nas pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo, među kojima i jedna policajka, (možda majka!), brutalno i bez ikakve najave, izveli da ispred zgrade u kojoj živimo identificiramo Mahirovo mrtvo tijelo. Uvažena gospođo, ako to preživite, iznenađenja više nema i ne može ih biti! Zato ste, uvažena gospođo, i ne samo zbog Vašeg bosanskog jezika, i tragični i komični. Da ste i brutalni u to ne može biti sumnje, samo ste nešto više inteligentni od ostalih „zabrinutih roditelja“. Ostaje da se vidi koliko će Vam taj „višak“ inteligencije pomoći na Sudu.

    Vas je, kao i Vaše advokatice, s razlogom je „strah […] od majka od Mahir“. Čega se plašite gospođo ako je Vaše dijete nevino u svome tome? Možda teksta „Pismo majkama 9B“ koje je napisala „majka od Mahir“?! Pismo je javno, objavljeno je davno, zašto nema odgovora? Računate li na „zavjeru šutnje?“

 

    Pismo „zabrinutih roditelja“

 

    Farsa se nastavlja pismom „zabrinutih roditelja“ čiji faksimil, nakon roditeljskog sastanka, također prenosi Dnevni avaz (7. I. 2016, str. 5). Slučajno ili ne: Roditeljski sastanak održan je 6. I. 2016. – samo dan nakon što je Tužilaštvo Kantona Sarajevo zvanično pokrenulo istragu vezanu za Mahirovo samoubistvo.

    Kažu „zabrinuti roditelji“:

    Poštovani,

  Prije svega želimo da izrazimo svoju duboku sućut majci koja je izgubila svoje voljeno dijete. Sve do sada nismo željeli da reagujemo na optužbe majke, iz dubokog poštovanja prema majci i očuhu, jer smo mislili da u svojoj boli i očaju nisu u stanju da trezveno i svjesno rezonuju pojave, te su zbog svega toga optužili sve oko sebe za smrt svog djeteta. Međutim, sada nam je jasno da su vrlo svjesni svega što izjavljuju i da teže bezuvjetnoj osveti, a sve manje pozivaju na odgovornost. Nažalost, u toj borbi, ti roditelji nanose štetu našoj djeci i trajno uništavaju djetinjstvo nevine djece koja nisu kriva ni za što, jer su sticajem okolnosti dijelili školske klupe sa dječakom Mahirom. Kao visoko obrazovani ljudi i pri tom vrlo utjecajni, sa kojima kao roditelji duboko suosjećamo, digli su medijsku hajku da unište ne samo živote naše djece, nego i da ostave neizbrisiv trag na ugled čitave porodice.

   Ovdje se radi o maloljetnoj i nevinoj DJECI , koju nazivaju monstrumima bez ikakvih dokaza da se to zlo zaista i desilo, bez pedagoškog osjećaja na koji se konstantno pozivaju, a smatraju se također vrlo stručnim prosvjetnim radnicima. Naša djeca su odgajana sa puno ljubavi da poštuju druge i drugačije. Javno linčovanje i obraćanje djeci putem medija prijetnjama, iznošenje takvih strašnih navoda i detalja za koje se nije dokazalo da su istiniti, je nehumano i nedopustivo. Oprostite, ali ovo je javni linč izvršen prije bilo kakve konačne presude Suda i Zakona. Gdin Lovrenović, očuh dječaka Mahira, je uz punu podršku javnosti već donio presudu našoj djeci. A sa kojim pravom? „Čestitamo” tom visoko obrazovanom čovjeku i uglednom profesoru, kako ga još zovu, što veoma hrabro i sa puno samopouzdanja iznosi neosnovane laži na djecu i školu i to u medijima, a sve to manipulirajući našu djecu koju su na tom putu nemilosrdno zgazili, nazivajući ih monstrumima i neosnovano ih blateći i unistavajući im djetinjstvo. Svaka priča ima dvije strane medalje pa tako i ova. Da li se iko pita šta je zaista istina i gdje leži puna odgovornost. Kao roditelji i kao humani ljudi smo uvijek na strani pravde i istine i želimo da se sve eventualne radnje dokažu na sudu. Mi kao civilizovani ljudi imamo pravo da sačekamo ishod istrage i podnesemo građansku tužbu protiv gdina Lovrenovića?

     Ponavljamo, ovdje se radi o DJECI koja imaju svoja prava i koji moraju biti zaštićeni u svakom pogledu. Gdin Lovrenović se našao u ulozi „kadije” koji uz punu podršku medija željnih senzacije, koje on tako perfidno koristi, te smišljeno zadržava svakodnevnu pažnju i gledanost, danas je poslao na roditeljski sastanak dvije osobe, koje su se lažno predstavile i da su tu u ime bivšeg učenika škole, koji je izbačen iz škole prije dva mjeseca. Poslije roditeljskog sastanka te osobe prijavljene su Policijskoj upravi Ilidža, gdje su u toku ispitivanja priznale da su došle po nalogu gdin-a Lovrenovića, o čemu postoji i njihova izjava u policijskom zapisniku.

    Na društvenoj mreži osnovana je grupa „Pravda za Mahira” koja, kako kažu, ima za cilj da se dođe do istine, mijenjaju zakoni, zaštite maloljetnici, ali nažalost postala je instrument za javni linč djece, roditelja i nastavnika Međunarodne osnovne škole. Molimo javnost da upotrijebi razum. Nama roditeljima, a vjerujemo i velikom broju vas, razum nalaže da ne može biti ispravno, bez ikakvih dokaza u procesu istraživanja slučaja i utvrđivanja činjenica, davati ovakve izjave u javnost! To su strašne optužbe koje ne ostavljaju nikog ravnodušnim. Zamislite da neko javno vas i vaše dijete naziva monstrumima, što se nama u ovom trenutku i dešava. Ovim pismom apeliramo na nadležne organe i na medije da zaustave ovu pokrenutu hajku koja je već prešla granice humanosti i zdravog razuma te predstavlja ozbiljan prekršaj i krivično djelo kojim se nadležni organi također trebaju pozabaviti. Povezivanje naše djece sa tragičnim samoubistvom nije dokazana, a nepopravljiva šteta i jaka duševna bol je već nanesena.

    Smatramo da je vrlo bitno da čujemo i mišljenje biološkog oca dječaka Mahira, koje je nužno u rasvjetljavanju cijelog slučaja.

  Tražimo istinu i pravdu za Mahira, svoju djecu i svu ostalu djecu u istoj ili sličnoj situaciji, a istovremeno učinit ćemo sve da zastitimo djecu i školu od bilo kakvog javnog i neosnovanog osuđivanja.

  Zabrinuti roditelji

  Stilski i sadržajno ovo pismo odgovara saopćenju Internacionalne škole, zapravo kao da ih je pisala ista ruka. Ostavljajući po strani floskule kojima pismo vrvi, osvrnut ću se samo na dva detalja: jednu notornu laž i jednu insinuaciju. To pak da svoju sućut „kao civilizovani ljudi“ „zabrinuti roditelji“ upućuju samo Mahirovoj majci a ne i meni kao njegovom poočimu (ne)zaslužuje poseban komentar.

    Laž je naime da sam na roditeljski sastanak poslao (a i zašto bih, uostalom za to nisam ni znao), „dvije osobe, koje su se lažno predstavile i da su tu u ime bivšeg učenika škole, koji je izbačen iz škole prije dva mjeseca“. Ista takva laž sadržana je u tvrdnji povezanoj s njihovom navodnom izjavom datom u „Policijskoj upravi Ilidža“. Koliko se ovdje radi o providnoj laži govore imena „dviju osoba“ i sve ono što su doživjele kada ih je razjarena uprave Internacionalne škole „otkrila“ kao nepozvane. Riječ je, osim toga, o osobama ispod 30 godina koje ni teoretski ne mogu biti majke četrnaestgodišnjaka. To govori o tome da su u Internacionalnoj školi bili u tolikom behutu da to nisu ni primijetili, govori također koliko se roditelji djece međusobno poznaju. A šta tek kazati o reakciji uprave Internacionalne škole kada je, nakon što je jedna od novinarki počela praviti fotografije prisutnih, istim osobama nasilno otela mobitele? Da dalje ne proizvodim duševnu bol „zabrinutim roditeljima“, ostavit ću to za Sud.

    Tu se međutim javlja dodatni problem. Naime pismo „zabrinutih roditelja“ potpisalo je, i to toliko nečitko da će i najboljeg grafologa od toga zaboliti glava, samo devet roditelja. Odgovor na to intrigantno pitanje ponovo, sami sobom, daju „zabrinuti roditelji“.

    Uz „porodično nasilje“, jer je to ipak klimavo i neuvjerljivo, sada se izmišlja „politička pozadina“ sa mnom kao glavnim akterom.

    Neko od roditelja:Ovu školu treba da ugase jer je naređeno“.

    Drugi roditelj: „Tako je, tako je, ma jasna stvar ba“.

    Prethodni roditelj: „Ja sam imao tu informaciju prije šest mjeseci. Politićka pozadina svega toga“.

    Dobro – „politićka pozadina“, gospodin je znao još „prije šest mjeseci“, još samo da ponudi dokaze Tužilaštvu i Sudu. Čudi samo jedno: Gospodin i roditelj je, kako kaže, imao informaciju još prije šest mjeseci, a nikog, ni MUP ni upravu Internacionalne škole, nije obavijestio o (mojim) opasnim namjerama. Neće mi, nadam se zamjeriti, ako upitam: Zašto je i na koga je čekao? Ja odgovor mogu pretpostaviti, biće zanimljivo kakav će odgovor dati u Tužilaštvu i na Sudu.

    Neko od roditelja (muškarac): „Ja predlažem da roditelji koji su relevantni, kojih se ovo tiče da zajedno sjednemo nas, kolʼko nas ima, petnaest, dvadeset, trideset, kolʼko nas ima, da sročimo pet, deset rečenica.

    Neko od roditelja (žena): „Nećemo da kažemo MI, nama je stvarno žao Mahira ali meni je žao mog djeteta koje plače“.

     Dakle: diferencijacija među redovima. I sjedoše „zabrinuti roditelji“, „kolʼko ih ima“ i „kojih se ovo tiče“, te „sročiše, pet, deset rečenica“. Ostali roditelji, „petnaest, dvadeset, trideset“ ne sročiše ništa, i ne potpisaše se (nečitko). Očito je da nisu bili „relevantni“. Ovo je više nego indikativno za Tužilaštvo.

   Sljedeće pitanje vezano je za očekivanja „relevantnih“ i „zabrinutih roditelja“ koji kažu: „Smatramo da je vrlo bitno da čujemo i mišljenje biološkog oca dječaka Mahira, koje je nužno u rasvjetljavanju cijelog slučaja“. Oca, koji od Mahirovog dolaska u Sarajevo u ljeto 2013. sve do njegovog tragičnog kraja 14. XII. 2015. sa školom i sa „relevantnim“ i „zabrinutim roditeljima“ nije ostvario niti jedan jedini kontakt, osim kad je kasnio sa plaćanjem upisnine, a kasnio je često. Objašnjenje, ponovo sami sobom, daju „zabrinuti roditelji“: „JAVNO PROGLASIMO PORODIČNO NASILJE, DA JAVNOST INTRIGIRAMO DA RAZMIŠLJAJU NA OVAJ NAČIN“. Ko je bacio tu udicu, gospodin Rakovac ili direktor Internacionalne škole? Ja bih tipovao na Rakovca, a na njima je da se „dogovore“, na Tužilaštvu je da ovo očito prebacivanje krivnje na Mahirovu porodicu utvrdi a na Sudu je da je sankcionira. Gotovo bih rekao da je u pitanju udruženi zločinački poduhvat, rekao bih ali neću reći. Suzdržat ću se.

    Ima i dodatak. Neko od roditelja (žena): „Svi smo mi od nas pričali s djecom, zašto mi ne bismo rekli da su naša djeca spremna da idu da daju iskaz i da su naša djeca spremna da svjedoče koje je porodično nasilje bilo u toj kući. Molim vas i to jer niko nikad nije spomenuo porodično nasilje u toj kući“.

    I „nevina djeca“ su dakle spremna da daju iskaz da „je porodično nasilje bilo u toj kući“. Nikad došli, nikad vidjeli, nikad bili „u toj kući“ a spremna su svjedočiti. Ništa manje nego o „porodičnom nasilju“. Čestitam „nevina“ djeco! Stručnom terminologijom rečeno „zabrinuti roditelji“ nastoje nam nametnuti kompleks krivnje preživjelog i natovariti nam vlastitu krivičnu odgovornost.

    Uskoro slijedi treći dio morbidnog zavjereničkog scenarija. Vidjeli smo i čuli, da pročitamo i transkript.

    PRILOG 1:

    PRAVOSUĐE I MALOLJETNIČKI SUDOVI (Član 40.)

    Pojam i značaj maloljetničke delinkvencije

    Pojam maloljetničke delinkvencije uzeli smo u njegovom užem smislu, podrazumijevajući pod tim samo ona ponašanja maloljetnika koja se sastoje u kršenju krivično-pravnih odredaba, zanemarujući, pri tome, jer su manjeg značaja, djela maloljetnika koja imaju za posljedicu njihovu prekršajnu i drugu odgovornost. Iako krivična djela maloljetnika uglavnom nisu djela koja su praćena najtežim posljedicama, njihovo kriminalno ponašanje je od posebnog značaja. Razlog tome je što se iz redova maloljetnih prestupnika kasnije najčešće regrutuju punoljetni izvršioci krivičnih djela.

    Osim toga, kroz proučavanje obima, strukture i dinamike maloljetničke delinkvencije može se sagledati i uspješnost sprovođenja društvene brige o mladim uopšte, a posebno prema maloljetnim izvršiocima krivičnih djela s obzirom da su u pitanju mlade i još neformirane ličnosti.

  1. Kriminalitet maloljetnih lica ima niz zajedničkih karakteristika sa kriminalitetom punoljetnih lica. Zbog mnogih specifičnosti, prije svega u kriminološko-sociološkom pogledu, izdvaja se u posebnu kategoriju i zahtijeva posebno tretiranje maloljetnika u kaznenom pravu. Da bi se izrekla kaznena sankcija maloljetniku, nužni su dodatni uslovi koji se odnose na poznavanje njegove ličnosti, duševne razvijenosti, psihičkih svojstava, ličnih okolnosti, zdravstvenog stanja, životne sredine i dr. Utvrđivanje činjenica, osnovna je aktivnost svih organa koji učestvuju u kaznenom postupku prema maloljetniku.
  2. Na temelju odredbi kaznenih zakona, osobe mlađe od 14 godina, smatraju se djetetom i protiv njih se ne mogu primjenjivati kaznene sankcije. Kada se u postupku utvrdi, da maloljetnik u vrijeme izvršenja kaznenog djela, nije navršio 14 godina, kazneni postupak se obustavlja i o tome izvještava organ staratelja. Prema maloljetnom počinitelju kaznenog djela mogu se izreći: disciplinske mjere (sudski ukor ili upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike), mjere pojačanog nadzora (od strane roditelja, usvojitelja ili staratelja, u drugoj porodici ili od strane nadležnog organa socijalne zaštite), zavodske mjere (upućivanje u vaspitnu ustanovu, vaspitno-popravni dom ili drugu ustanovu za osposobljavanje), kao i mjere zaštitnog nadzora uz uslovnu osudu (liječenje u odgovarajićoj zdravstvenoj ustanovi, uzdržavanje od upotrebe alkoholnih pića ili opojnih droga, posjećivanje određenih zdravstvenih i drugih savjetovališta itd.).
  3. Poteškoće oko izvršavanja odgojnih mjera, velike su u oba bh. entiteta. To zbog toga, što još uvijek nisu stvoreni potrebni uslovi da se ove mjere mogu stručno i kvalitetno izvršavati u objektima koji su zbog rata u više slučajeva devastirani ili su služili za vojne i druge potrebe.
  4. 219. Na temelju odredaba KZ Federacije Bosna i Hercegovina osoba ispod 14 godina smatra se djetetom i protiv nje se ne mogu primjenjivati kaznene sankcije. Kada se u toku postupka utvrdi da malodobnik u vrijeme izvršenja kaznenog djela nije navršio 14 godina, kazneni postupak će se obustaviti i o tome izvijestiti organ starateljstva.

    Prema malodobnom počinitelju kaznenog djela mogu se izreći:

    – disciplinske mjere (sudski ukor ili upućivanje u disciplinski centar za malodobnike);

    – mjere pojačanog nadzora (od strane roditelja, usvojitelja ili staratelja, u drugoj obitelji ili od strane nadležnog organa socijalne zaštite);

    – zavodske mjere (upućivanje u odgojnu ustanovu, odgojno-popravni dom ili drugu ustanovu za osposobljavanje);

    – kao i mjere zaštitnog nadzora izrečene uz uvjetnu osudu (liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, uzdržavanje od upotrebe alkoholnih pića ili opojnih droga, posjećivanje određenih zdravstvenih i drugih savjetovališta itd.)

    Izuzetno se malodobnim počiniteljima kaznenih djela može izreći i kazna zatvora. Kazniti se može samo kazneno odgovoran stariji malodobnik koji je počinio kazneno djelo za koje je zakonom propisana kazna teža od pet godina zatvora, a zbog teških posljedica djela i visokog stepena kaznene odgovornosti ne bi bilo opravdano izreći odgojnu mjeru.

  1. Poseban sud za malodobnike ne postoji, ali u svim sudovima na području Federacije Bosne i Hercegovine postoje vijeća za malodobnike, a u prvostepenim sudovima suci za malodobnike (to su stalni suci tog suda kojima je povjerena ova dužnost).

    Vijeće za malodobnike u prvostepenom postupku sastavljeno je od tri člana – suca za malodobnike i dvojice sudaca porotnika koji treba da budu iz reda profesora, učitelja, psihologa, odgojitelja i drugih osoba koja imaju iskustva u odgoju malodobnika, a u drugostepenom postupku od dvojice sudaca i tri suca porotnika. Malodobniku se ne može suditi u odsustvu, a pri preduzimanju radnji kojima je prisutan malodobnik, organi koji učestvuju u postupku dužni su postupati obazrivo, vodeći računa o njegovoj duševnoj razvijenosti, osjetljivosti i ličnim svojstvima. Ukoliko je za utvrđivanje zdravstvenog stanja malodobnika, njegovih psihičkih svojstava, duševne razvijenosti ili sklonosti to potrebno, svoj sud daju liječnici, pedagozi, psihijatri, a ovakva ispitivanja mogu se izvršiti i u zdravstvenoj, odnosno drugoj ustanovi. Kada se sudi malodobniku, uvijek je isključena javnost.

    Kazneni postupak prema malodobniku pokreće se za sva kaznena djela samo na zahtjev javnog tužitelja. O svakom pokretanju postupka obavještava se organ starateljstva.

    Branitelj malodobnika može biti samo advokat i niko ne može biti oslobođen dužnosti svjedočenja o okolnostima potrebnim za ocjenu duševne razvijenosti, upoznavanje njegove osobe i prilika u kojima malodobnik živi. Malodobnik se poziva preko roditelja, odnosno zakonskog zastupnika. Bez dozvole suda ne smije se objaviti tok kaznenog postupka, niti odluka donesena u tom postupku.

  1. Kaznu malodobničkog zatvora malodobnici izdržavaju u posebnim kaznenopopravnim domovima ili u posebnim odjeljenjima za malodobnike u kaznenopopravnim domovima u kojima mogu ostati do navršene 23. godine života. Ako do tada ne budu izdržali kaznu upućuju se u kazneno-popravni dom u kojem punoljetne osobe izdržavaju kaznu zatvora. U kazneno-popravnom domu za malodobnike odnosno u kazneno-popravnom domu u kojem se nalazi posebno odjeljenje za malodobnike osnivaju se škole za osnovno obrazovanje odraslih i škola za srednje obrazovanje i odgajanje ili se u saradnji s drugim odgojno-obrazovnim organizacijama osigurava osnovno i srednje obrazovanje i odgajanje osuđenih malodobnih osoba. Ukoliko u kaznenopopravnom domu ne postoji određena vrsta škole, osuđene malodobne osobe mogu izuzetno pod nadzorom odgojitelja zbog završetka započetog školovanja, pohađati takvu školu izvan doma.

    Osuđenim malodobnicima osigurava se u kazneno-popravnom domu bavljenje fizičkom kulturom. Istim se ne može ograničiti dopisivanje s roditeljima i drugim bliskim srodnicima.

    Malodobnicima se dopust može odobriti najviše dva puta u toku godine i može trajati svaki put do 14 dana.

    U toku izvršenja odgojne mjere, ustanova, odnosno organ socijalne zaštite kod kojih se izvršava odgojna mjera dužni su da svoja zapažnja o ponašanju malodobnika, načinu izvršenja mjere i o odnosu malodobnika i roditelja odnosno njegovog usvojitelja ili staratelja prema izvršenju odgojne mjere unose u propisanu evidenciju.

  1. U odgojno-poravnom domu malodobniku dnevno pripada tri obroka hrane, a

omogućava ime se da u prodavaonici odgojno-popravnog doma za vlastiti novac mogu nabavljati prehrambene artikle, pribor za održavanje osobne higijene, novine i druge potrebne predmete za svakodnevnu potrošnju.

    U slučaju težeg oboljenja malodobnika, odgojno-popravni dom upućuje istog na liječenje i o tome obavještava suca za malodobnike, roditelje, usvojitelja ili staratelja. Oboljeli malodobnik za čije liječenje ne postoje uvjeti u odgojnopopravnom domu upućuje se na bolničko liječenje u posebno odjeljenje kaznenopopravnog doma – bolnice, a u hitnim slučajevima u najbližu zdravstvenu organizaciju.

    Na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine trenutno ne postoji nijedna ustanova u kojoj bi se malodobne počinitelje kaznenih djela mogla izvršavati zavodska mjera upućivanja u odgojno-popravni dom. (Do rata na Bosnu i Hercegovinu, zavodska mjera upućivanja u odgojno-popravni dom izvršavala se u Vaspitno-popravnom domu za muške maloljetne osobe u Banjaoj Luci, koji sada pripada drugom entitetu).

  1. Iz podataka dobivenih od sudova s područja Federacije Bosne i Hercegovine, evidentno je da su kaznena djela u kojima se kao izvršitelji pojavljuju malodobnici u velikom porastu. U vremenu od 1992. do 1996. godine primljeno je 2.657 predmeta u kojima su 3.743 malodobna učinitelja kaznenih djela. Najbrojnija su kaznena djela protiv imovine i djela protiv života i tijela, a podjednako su zastupljeni mlađi i stariji malodobnici. Zabrinjava činjenica da među maloljetnim počiniteljima kaznenih djela ima značajan broj povratnika (recidivista) što stvara trajnu naviku i sklonost vršenju kaznenih djela i ukazuje na povećanu društvenu opasnost.

    Zbog nepostojanja mogućnosti da se izrečene mjere upućivanja u odgojnopopravni dom izvrše, sudovi su u prethodnom četverogodišnjem periodu izbjegavali izricitai ove mjere. Izrečeno je svega oko 30 mjera, ali niti jedna nije izvršena. Otuda ne čudi tendencija povećanja broja povratnika među malodobnima izvršiteljima kaznenih djela. Ako se ovome dodaju i okolnosti koje su pogodovale vršenju kaznenih djela od strane malodobnika (ratno stanje, gubitak roditelja) onda se može zaključiti da je stanje u ovoj oblasti vrlo nepovoljno.

    Zbog svega iznesenog u nastojanju da se zaustavi ovako nepovoljan trend u povećanju kaznenih djela koja vrše malodobnici nužno bi bilo uz provođenje drugih mjera osnovati zavod za preodgoj malodobnika na području Federacije Bosne i Hercegovine.

    Izvršavanje odgojne mjere “upućivanje u odgojnu ustanovu” sada se također ne izvršava, a prije rata na Bosnu i Hercegovinu ova se mjera izvršavala u Zavodu za vaspitanje u Humu – Sarajevo za malodobnike, a u Zavodu za odgoj u Ljubuškom za malodobnice.

    Još uvijek nisu stvoreni potrebni uvjeti da se ova mjera može izvršavati i u ovim objektima koji su ili devastirani ili su služili za vojne potrebe.

 

Dubravko Lovrenović
Autor 3.3.2016. u 16:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija