Dvije bolnice pod jednim krovom

Povezani članci

• Promocija knjige “Regata papirnih brodova” Marka Tomaša u Zvonu
• Bilježnica Robija K.: Evropsko ponašanje
• BALKAN DANCE PROJECT VOL. 3
• Od Gee do Galaksije
• Proglas istoričara povodom invazije na Ukrajinu
• Asim Mujkić: S onu stranu pravde i nepravde

Vijest o spajanju je u javnost plasirana iz vedra neba. Nije bilo javne rasprave, procedure su krajnje netransparentne i nema bilo čega što karakterizira demokratsko društvo ma kako ušminkano i lažno bilo. Nigdje nije ni spomenuta studija izvodljivosti. Ovim se demonstrirala politička bahatost – budimo pošteni – bošnjačke političke elite. Mi smo sjeli i odlučili da ugasimo bolnicu – gasimo bolnicu – kraj. Transparetnost – nula.

Mnogo je onih koji su se začudili, zabrinuli ili šokirali kada je objavljeno da će Opća bolnica dr. Abdulah Nakaš biti pripojena UKCS. Čini se da će neka pitanja ostati neodgovorena kao naprimjer ko je, kako i kada odlučio da do “spajanja” dođe. Spajanje dvije bolnice, izbor jedne od tri prve dame države na čelo dvije inšalah spojene bolnice, priča o tome da će se jedan od rijetkih objekata koji je izgrađen za to da bude bolnica pretvoriti u administrativnu prćiju za lakiranje noktiju, namještanje kravata i izdavanje debilnih saopćenja samo je kulminacija onoga što već dvadeset godina sustavno razara bh. zdravstvo.

Sve je počelo čarobnom simbiozom familijarnog i tenderskog. Na tenderima za vakcine, medicinske uređaje, sterilne gaze, kafe aparate, deterdžente, hranu, kancelarijski materijal i šta sve ne redovito su pobjeđivale firme bliske establišmentu. Da se ne lažemo, nije to nikakav naš raritet. Čak niti po toj činjenici nismo posebni. No, posebni smo po – izvedbi. Nigdje se uništavanje javnog zdravstva ne odigrava tako bešćutno i beskrupulozno kao kod nas. Svugdje su, barem malim dijelom, javno zdravstvo politički moćnici ostavili na raspolaganju građanima. Jer moćnici iz drugih zemalja, shit happens, nemaju Milorada Dodika da kad zaškripi s narodom spomene secesiju.

Ko se još sjeća priče o direktoru ZZO koji je, osim plata i dodataka, uzimao još i osam stotina maraka bijavši dio nekakve komisije za pelene? Zadatak ove humane komisije je bio da siromasima nazvanim socijalni slučajevi podijeli po mjesečno sledovanje pelena koje će koštati do nekih pedesetak maraka. Ko se još sjeća direktora JU DZ koji je ničim izazvan zaposlio šest stotina ljudi u sektorima gdje nisu potrebni dok mala djeca i penzioneri svaki dan satima čekaju u hodnicima dotrajalih objekata kako bi dobili osnovnu zdravstvenu skrb? Ko se još sjeća histerije s propisivanjem antibiotika koja je išla ovako “Dobar dan; šta vam je; malo me tu boli; aha evo antibiotik”? Ko se još sjeća kojekakvih MRSA i sličnih bakterija? Ko se još sjeća ispovijesti moje kolegice novinarke o tome kakav je pakao prolazila primajući hemoterapije u bolnici koja je uslovna koliko i Perhanova kuća u filmu Dom za vješanje?

Propast bh. zdravstvenog sektora je dug proces, to je saga koja nas svakim svojim nastavkom uzbudi da bi potom pognuli glavu i nastavili dalje. Jer se mora. I jer smo naučeni na život “ćuti i trpi jer se mora”. Jer smo naučeni da je onaj ko se ležeći u bolnici požali na nešto bundžija koji samo bezveze pravi frku i stoga je lakše dati kovertu nego li trpjeti. Jer smo naučeni da, kada nas doktor počasti pogrešnom dijagnozom, ne tužimo pošto bh. država funkcionira po sistemu spojenih posuda. Drugim riječima u sudu vjerovatno radi tetić od bratića ili amidžića doktora koji vam je dao krivu dijagnozu ili, pak, njegov stranački kolega.

Ipak, nestajanje Opće bolnice je veoma simptomatično iz više razloga. Jedna stvar je (ne)opravdanost ideje o spajanju. A druga način na koji je sve izvedeno.

Vijest o spajanju je u javnost plasirana iz vedra neba. Nije bilo javne rasprave, procedure su krajnje netransparentne i nema bilo čega što karakterizira demokratsko društvo ma kako ušminkano i lažno bilo. Nigdje nije ni spomenuta studija izvodljivosti. Ovim se demonstrirala politička bahatost – budimo pošteni – bošnjačke političke elite. Mi smo sjeli i odlučili da ugasimo bolnicu – gasimo bolnicu – kraj. Transparetnost – nula. Nevladin sektor se, čudno je, ne oglašava. Da nije pokojeg aktiviste moglo bi se reći da je bolnica šaptom pala. “Gašenje” Opće bolnice je jedan od najbahatijih političkih poteza u poslijeratnoj bh. politici i pljački. Odnosno politici pljačke. No, pljačkati u BiH i nije tako teško. Javnost je prethodna dva dana bila više orijentirana na to šta je u Banjoj Luci rekao Aleksandar Vučić nego kako je, ko i za čiji račun odlučio ugasiti ustanovu kakva je Opća bolnica. To je suludo. Pogotovo u uslovima kada se, građanima koji trebaju biti na bolničkom liječenju, redovno dešava da od kuće dolaze na terapiju iako su “zavedeni” da leže u bolnici. Razlog je u tome što su bolnički kapaciteti “slabi”. Statistike su tu da ušminkaju stvari. Nikome nije palo na pamet prebaciti najneuslovnije klinike s UKCS u zgradu Opće bolnice koja je uslovna, uredna i čista. Uredne zgrade su predviđene za administraciju i vlast. Neuslovne su za bolesnike koji su još uz to siromašni pa se umjesto skupoj austrijskoj klinici liječe u BiH i to u javnom zdravstvu. Doduše, ovo nije nebitan podatak, na UKCS postoji VIP klinika (doista se tako zove) na kojoj leže poznate (čitaj imućne) ličnosti. Ta klinika, iako smještena u glavnoj bolničkoj zgradi, ima posebne medicinske sestre i odvojeno osoblje. Ne svjedoči li ovo najbrutalnijoj podjeli ljudi u BiH? Ako ste teško bolesni, vaš će tretman zavisiti od toga jeste li ili niste VIP. Tranzicija iz javnog zdravstva u zdravstveni sektor je prelazak iz sistema u kojem je bitan ljekarski kadar u sistem u kojem će se po bolnicama i domovima zdravlja zapošljavti PR-ovi. A oni služe da vam, u prime time terminu, objasne kako je poslije saobraćajne nesreće u Ališpašinoj ulici pacijent inicijala A.B. primljen na KUM u 20 sati i 23 minute i kako ima povredu lijeve butne kosti te je smješten na kliniku za ortopediju. Ovo igranje transparentnosti je veoma smišljena strategija. Znat ćete da je poslije saobraćajne nesreće u Ališpašinoj ulici pacijent inicijala A.B. primljen na KUM u 20 sati i 23 minute i kako ima povredu lijeve butne kosti te je smješten na kliniku za ortopediju, ali nećete moći znati kako je, kada, ko, pod kojim uvjetima i u konačnici zašto odlučio da vam ugasi jednu od rijetkih uslovnih bolnica u državi. Off the record čitava sila PR-ova jeste tu da stvori privid transparentnosti, a zapravo da zaštiti institucije od javnosti. Sve ovo, da se vratimo tranziciji zdravstvenog sektora, znači prelazak javnog zdravstva u privatnu prćiju.

Rečeno malo boljim rječnikom, sve što se događa znači potpuni monopol na bolničko liječenje što je najgori oblik političke instrumentalizacije zdravstva.

Kad smo već kod javnosti, depresivniji je jedino način na koji se prati cijela stvar. Razmišljanje o uništenju vitalne bolnice situirano je između tabloidnih natpisa o tome koliko košta tašnica Sebije Izetbegović i videoklipova na kojima David Icke pučanstvu objašnjava kako je za sve loše u zdravstvu kriva zloglasna mašinerija malih zelenih ljudi iz druge galaksije i masona, njihovih ovodunjalučkih doušnika koji djeci kroz vakcine ubacuju mikročipove. Ako se ljudi pobune, pa smislit će se već nešto. Ili će Dodik nečim zaprijetiti ili ćemo zovnuti Torabija da nas malo “popravi”.