Džemal SOKOLOVIĆ: Sarajevo vs. Bruxelles

tačno.net
Autor 12.12.2013. u 13:06

Džemal SOKOLOVIĆ: Sarajevo vs. Bruxelles

Foto: Jens Baumeister

Nakon jučerašnjeg priznanja šestorice vođa, i nakon beskrajno uzaludnih putovanja do Bruxellesa, Budimpešte i Praga, od gospode Pilava, Sejdića i Fincija bosanska javnost očekuje da podignu tužbu protiv EU. Budući da u ovo malo vjerujem, jer znam da im je svega dosta, preporučujem Tužilaštvu BiH, kao institiciji nadležnoj za pravnu zaštitu Države i građana BiH, da podnese tužbu Sudu u Strasbourgu protiv EU. Nije u pitanju (samo) onih nekoliko uskraćenih miliona; o Državi se radi. Sarajevo vs. Bruxelles: kako to dostojanstveno zvuči. Možda bi to podiglo samosvijest Bosne i Hercegovine, barem do onog nivoa do kojeg su to uspjeli izabranici Safeta Sušića.

Piše: Džemal Sokolović

Prošle su četiri duge godine. Presuda Suda u Strasbourgu u slučaju ”Sejdić-Finci” nije izvršena. Presuda u slučaju Dr Ilijasa Pilava nije ni donesena, iako je tužba podnesena dvije godine ranije. Međutim, čitavo ovo vrijeme Bruxelles insistira na izvršenju presude, a uporno šuti o impotentnosti vladavine međunarodnog (evropskog) prava u drugom slučaju. Ova dva – pravna, slučaja su, međutim, dio jednog jedinstvenog – političkog, slučaja: građanskih i ljudskih prava državljana BiH – svih, i onih koji žive u Bosni i onih koji žive van Bosne, i onih u većem i onih u manjem entitetu, i onih iz reda manjinskih narodnih grupa, i onih iz reda većinskih, tj. konstitutivnih naroda, i žena i muškaraca, zaposlenih i nezaposlenih, itd.

Da li je slučajno da Bruxelles insistira na prvom slučaju, i zbog toga čak kažnjava čitavu BiH i uslovljava njenu političku budućnost, a zanemaruje drugi slučaj? Naravno da nije. Baš kao što nije slučajno to što Sarajevo ne reagira na arogantno, neprincipijelno i represivno ponašanje Bruxellesa.

Čini se, zbog svega ovoga, neizbježnim, umjesto pitanja Bruxellesa Sarajevu zašto se presuda ne izvršava, postaviti dva pitanja u obrnutom smjeru.

Prvo, zašto Bruxelles toliko, do apsurda, insistira na slučaju ravnopravnosti dvije narodne manjine, u stanju opšte, političke, socijalne, spolne, etičke itd., neravnopravnosti svih u bosanskom društvu, s jedne, i stanju EU u kojoj jedna od njenih dugogodišnjih članica (Grčka) uopće ne priznaje postojanje narodnih manjina, s druge strane?

Drugo, zašto Bruxelles u ’pokušajima’ da nađe rješenje već mjesecima pregovara s neformalnom grupom bosanskih građana (sic!), sastavljenom od ’vođa’ šest političkih partija, umjesto sa Sarajevom, tj. metaforom Države Bosne i Hercegovine, njenim institucijama, a prije svega s Parlamentom te Države, kao nosiocem zakonodavne vlasti, dakle jedinim pravnim i legitimnim partnerom?

Neka ovo bude samo pokušaj odgovora na postavljena pitanja. Kažem pokušaj, jer je nemoguće shvatiti normalnom ljudskom umu šta stoji iza ponašanja onih koji imaju moć, vlast, silu, novac, i – licemjerje. Zato, neka mi Bog pomogne da dođem što bliže pravom odgovoru i neka mi oprosti ako se udaljim od tog odgovora.

1.

Ne mogu se oteti, sve manje utisku, a sve više uvjerenju, da Evropa uporno insistira na izvršenju presude u slučaju naša dva draga sugrađanina samo zato jer zna da ta presuda, u postojećoj konstelaciji političkih snaga, u stvari i ne može biti primjenjena. Ako je tako, dakle vrlo kondicionalno, znači li to da EU nije stalo da jedan Rom i jedan Jevrej dobiju pravo da se kandidiraju za Predsjedništvo BiH? Ne vjerujem! Ali ono što znatno manje rezolutno ne vjerujem, dakle ono što je, volens-nolens, moguće, jeste da Bruxellesu nije stalo da Država BiH bude funkcionalna, ili barem, u nešto većoj mjeri, da se ne približi kapijama EU.

Zašto sam toliko siguran da Bruxelles nema ništa protiv gospode Sejdića i Fincija? Ako ništa drugo, a ima i mnogo toga drugog, iz griže savjesti za sve ono što su i Romi  Jevreji doživljavali širom Evrope u posljednjih pet stoljeća, a naročito u prošlom. Razlog, dakle, treba tražiti na drugoj strani.

Preostaje da vjerujem, spekulirajuci, da EU nema pretjeranu želju da Država BiH bude funkcionalna država. Moje spekuliranje ima snažnu empirijsku podršku. Da je Evropska Unija zaista htjela poželjeti dobrodošlicu novonastaloj državi, bivšoj federalnoj jedinici jedne evropske države u nestajanju, mogla je to učiniti sprečavajuci rat, ili ga barem zaustavljajući u maju 1992., nakon iskustava sa Slovenijom i Hrvatskom. A nije, čak ni unatoč međunarodnom priznanju Države BiH i njenom prijemu u OUN. Mogla je to učiniti i bez Amerike, i prije Amerike. Umjesto toga, ’Evropa’ je, predvođena triumviratom, Vel. Britanijom, Francuskom i Njemačkom, izabrala ’politiku popustljivosti’ (’politics of appeasement’) i ’ne-intervencionizma’ (Brendan Simms). I još jednom se osramotila (”a dobila rat”) i pokazala da bez Amerike nije u stanju rješavati evropske probleme.

Ali zašto?

Zašto EU insistira samo, ili predominantno, na etničkom/nacionalnom principu? Ne poričući da je ravnopravnost narodnih grupa relevantna, ne prihvatam da je ravnopravnost ostalih socijalnih posebnosti irelevantna. Štaviše, s egzistencijalnog (J-P. Sartre) stanovišta mogu biti mnogo važnije. Dobro je dakle da se EU brine da Jevreji i Romi dobiju priliku da uđu u Predsjedništvo BiH. Ali nije dobro da se ne kaže ništa, ili ne dovoljno, da je spolna ravnopravnost također relevantna. A ja bih rekao i supstancijalna sa stanovišta “human capital”. Tačno je da ni Jevrej ni Rom do sada nisu bili članovi (daytonskog) Predsjedništva, niti će u ovakvoj pravno-političkoj džungli ikada biti. Ali, tačno je, napadno, da među dosadašnjim članovima Predsjedništva nije bilo ni jedne Bošnjakinje, ni jedne Srpkinje i ni jedne Hrvatice. Da o Jevrejki ili Romkinji i ne govorim. A spolna (gender) ravnopravnost je jedan od principa EU, za koji se eurocentrički kaže da je princip evropske političke kulture.

Zašto EU rješenje slučaja “Sejdić-Finci” postavlja kao uslov, a time u stvari kao prepreku, bilo kakvom koraku BiH ka Bruxellesu? Zato što se Evropa plaši rješenja tog pitanja i izvršenja sudske presude u Bosni. Kad bi Bosna ipak uspjela, a neće, da omogući g. Finciju i g. Sejdiću da se kandidiraju za Predsjednistvo BiH, bila bi to najveća prijetnja postojećem stanju u zemljama EU. Ako bi u Bosni predstavnik neke narodne manjine mogao postati šef države, nosilac suvereniteta svih njenih građana, onda bi to morao postati i u mnogim državama EU. Recimo: Makedonac u Grčkoj, Velšanin u Vel. Britaniji, Bask u Španiji, Bretonac u Francuskoj, Sami u Švedskoj itd. I tako redom. Podsjećam da je zemlja i država iz koje je proizašla, zajedno s još 5-6 drugih, država Bosna, Jugoslavija, bila jedina u Evropi u kojoj je predstavnik narodne manjine, albanske, bio šef države. Pa ipak je niko u Evropi nije htio spasiti. Bilo je to istina u vrijeme prije nego je uveden princip ravnopravnosti narodnih grupa. Bosna je jedino autohtono multietničko društvo bez većinske, pa prema tome i manjinskih grupa. To je jedina zemlja u Evropi za koju bi se s pravom moglo reći da je Evropa u malom, dakle autentično evropska, napravljena u skladu s evropskim, proklamiranim, principima i vrijednostima, čak i bez članstva u EU. Bila je to zemlja za koju čak i neki Evropljani kažu da je trebala biti uzor Evropi. Diversity (raznolikost), a o tome je riječ, je princip i vrijednost na koju Bosna ima copy-right, a ne Evropa. Princip “jedan narod, jedna partija, jedan vođa” je bio evropski a ne samo njemački princip. Evropa se i danas mora opredijeliti: da li je njen princip “jedinstvo u raznolikosti” ili Evropa “jednog glasa”, onog iz Bruxellesa. Što prije to bolje.

Ovom selektivnom kršenju vlastitih principa treba pridružiti i onaj najvažniji.

Zašto EU u slučaju Bosne krši i onaj princip političke kulture za koji politička filozofija građanskog društva kaže da je supstancijalan? Insistirajući samo ili predominantno, kao u Bosni, na principu etničke ravnopravnosti Evropa zanemaruje princip ravnopravnosti građana. Ljudima koji vode EU očito nedostaje politička filozofija iz koje je Evropa i nastala. Da im pokušam malo pomoći.

U svakoj političkoj tvorevini, državi naravno, ali i, još više, političkoj tvorevini više država, kakva je EU, ono opće je bitno. Ono posebno, recimo narodna grupa, je važno ali nije bitno. U društvu/državi sa više narodnih grupa interes jedne grupe ne može biti dominantan. Zato je njihova ravnopravnost, ravnopravnost onog posebnog nužna. Utoliko EU ima pravo kad kaže da u Bosni nisu ravnopravne sve narodne grupe, nego samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ali, da li će onaj opći, tj. bitni, interes biti postignut kad bi se ravnopravnost proširila na Jevreje i Rome, kao što insistira EU, pa čak i na sve narodne grupe koje u Bosni postoje, kao što insistiram ja? Ravnopravnost onih posebnih interesa je potrebna da bi se izbjegla dominacija jedne, ili više grupa, nad ostalim. Ali, da li se time, ravnopravnošću svih grupa, svih naroda u BiH, postiže ravnopravnost svih njenih građana pojedinačno? E tome Bruxelles, tj. ljudi koji vode EU, a možda i nas, ne znaju dovoljno.

Opći interes je svrha i države BiH i EU. ”Općenitost” je, kaže evropski politički Filozof, za razliku od političara EU, u odnosu na posebnost “moć nad njom i njena posljednja svrha”. Kao što svaka članica EU treba da se prema njoj odnosi kao svojoj svrsi, tako i svaki narod u Bosni mora Državu BiH, tj. ono opće, postaviti kao svoju svrhu i ne vući na neku drugu, ne-bosansku stranu. Da li je to postignuto u Bosni? Naravno da nije. Ali ne zato što među Bošnjake, Srbe i Hrvate nisu ugurani ostali, nego zato što ni ravnopravnost Srba, Hrvata i Bošnjaka ne postiže onu svoju bitnu svrhu – općenitost.

Šta je onda općenitost, ako nije postignuta ni raznopravnošću tri konstitutivna naroda, a ne bi bila ostvarena ni sa ravnopravnošću svih posebnih grupa? Država ili ono opće, je nešto mnogo ozbiljnije. Evo da pokažem zašto Bosna nije ozbiljna država i pored toga što su u njoj čak tri naroda ravnopravna. Upravo ta ravnopavnost, zasnovana na etničkoj ravnopravnosti, dovodi u pitanje ono bitno, opće, tj. ravnopravnost svih građana BiH. Uzmimo najeklatantniji primjer, a i zato što je najaktualniji. Predsjedništvo BiH i slučaj “Hrvata”. Kao ravnopravni narodi Hrvati i Bošnjaci imaju, garantirano, po jednog “svog” člana. Međutim, ne lezi vraže. Prema posljednjem službenom popisu stanovništva, onom iz 1991, u Bosni je bilo 17,3% (755.895) Hrvata i 43,7% (1.905.829) Bošnjaka (Muslimana). Iz ovoga slijedi da su Bošnjaci – kao građani, tj. uzeti pojedinačno, najneravnopravniji narod među konstitutivnima. Naime, svaki Hrvat ima 2,5 puta, i nešto više, ali da ne sitničarim, izgleda da bude član Predsjedništva nego ja kao Bošnjak. U ovoj zemlji je dakle najneravnopravniji pripanik najbrojnijeg naroda. Kolektivna ravnopravnost ne garantira ravnopravnost svih Hrvata, svih Bošnjaka i svih Srba. Samo nekih. Onih koji insistiraju na kolektivnoj ravnopravnosti, i kažu: Hrvati, to sam ja! Bošnjaci, to sam ja! Srbi, to sam ja! O tome, ni gospoda iz evropskog Bruxellesa, a ni gospoda na evropskim tračnicama ne razmišljaju.

O tome, srećom, razmišlja evropska politička filozofija. Ona ovako uči: “Umnost opstoji, apstraktno uzeto, uopće u jedinstvu općenitosti i pojedinačnosti.” Opći interes koji isključuje neki posebni interes, nije opći. Ali, ni opći interes koji isključuje pojedinačni interes, interes svakog pojedinca, svakog građanina, također nije opći. Ono pojedinačno, građanin, je ono što daje smisao općem, interesu građanskog društva. Zato on, politički Filozof, govori o “konkretnoj općenitosti”. Tek kada je svaki građanin kao pojedinac postavljen u isti položaj opći interes je postignut. Ovo ostalo, ravnopravnost tri naroda, pa čak i proširena na sve narode koji još nisu uključeni, je apstraktna ravnopravnost. Ravnopravnost Građanina je jedino što će ravnopravnost učiniti općom, a to znači i građana kao Roma, i građana kao žena, i građana kao homofila, i građana kao domaćica. Građanin je ono što čini Narod. Samo kao građani stanovnici BiH mogu reći da su “narodno veličanstvo”. A tako su demokratiju zamišljali nosioci novovjekovne ideje “suvereniteta naroda”, kršćanski teolozi, i katolički i protestantski, Molina, Bellarmin, Althusius…Na ovo konkretno opće zaboravila je današnja kršćanska Evropa, i, šta da kažem, kršćanska braća gospoda Čovic-Raguž.

Evropska gospoda, ona samoproklamirana i ona potencijalna, mora shvatiti da ravnopravnost posebnih grupa ne podrazumjeva opću ravnopravnost. Ali zato ravnopravnost pojedinaca podrazumjeva i ravnopravnost posebnih (uključujući i narodne) grupa, i samo obezbjeđuje opću, građansku ravnopravnost. Radi EU, kao i radi Bosne.

Da Evropa krši svoje vlastite, gore pomenute, principe u slučaju Bosne shvatljivo mi je. Radi se o teorijskim principima. Ali zašto krši čak i princip na kome počiva njena vlastita realnost – princip vladavine prava?

2.

Evropa u svom uzaludnom pokušaju da riješi slučaj ravnopravnosti naroda u Bosni, zanemaruje ne samo pravno-politički sistem BiH, što je i razumljivo, nego i pravni sistem koji zrači iz Strasbourga i na kome bi trebalo da počiva buduća Evropa.

Prvo, Bruxelles bira nelegalne partnere za svoje partnere. U Bosni, ipak, postoji vrhovno zakonodavno tijelo, koje se, kao i u ostalim evropskim državama, zove Parlament. To je jedini legalni partner koji može mijenjati zakon i implementirati presudu iz Strasbourga. Ergo, to je jedini legalni partner i za pregovarače iz Bruxellesa. EU ozbiljno dovodi u pitanje suverenitet Države BiH pregovarajući sa šestoricom šefova partija (među kojima, uzgred, nema ni jedne žene!). Time EU krši vlastiti elmentarni princip, onaj princip u skladu s kojim se svaki od EU političara mora da ponaša u vlastitoj zemlji, princip vladavine prava.

Drugo, važnije, bruxellski političari ne krše samo princip vladavine prava kao princip, nego krše i zakon, onaj evropski, za koji bismo svi htjeli da uskoro postane dio pravne realnosti čitave Evrope. Razgovarajući, pregovarajući, moleći, prijeteći, kao onomad u Münchenu, Bruxelles negira svoju obavezu da primjenjuje odluke međunarodnog prava iako se sama kroz instituciju Visokog predstavnika na to obavezala. Ako je odluka suda u Strasbourgu, dakle jednog ne-bosanskog suda, pravosnažna i na tlu BiH, onda je i primjena te odluke u nadležnosti evropske Institucije.

Zaključak (i recommendation): Nakon jučerašnjeg priznanja šestorice vođa, i nakon beskrajno uzaludnih putovanja do Bruxellesa, Budimpešte i Praga, od gospode Pilava, Sejdića i Fincija bosanska javnost očekuje da podignu tužbu protiv EU. Budući da u ovo malo vjerujem, jer znam da im je svega dosta, preporučujem Tužilaštvu BiH, kao institiciji nadležnoj za pravnu zaštitu Države i građana BiH, da podnese tužbu Sudu u Strasbourgu protiv EU. Nije u pitanju (samo) onih nekoliko uskraćenih miliona; o Državi se radi. Sarajevo vs. Bruxelles: kako to dostojanstveno zvuči. Možda bi to podiglo samosvijest Bosne i Hercegovine, barem do onog nivoa do kojeg su to uspjeli izabranici Safeta Sušića.

tačno.net
Autor 12.12.2013. u 13:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija