Enver Kazaz: IZBORI U DIVLJEM DRUŠTVU

Enver Kazaz
Autor 9.10.2014. u 12:07

Enver Kazaz: IZBORI U DIVLJEM DRUŠTVU

Prošle četiri godine obilježene su krizom formiranja vlasti i stalnim koalicionim pretumbavanjima. Moglo bi se to desiti i u naredne četiri, zato je jedina ozbiljna alternativa ovdašnjoj lažnoj demokratiji građanski otpor. Samo on može koliko-toliko disciplinirati bahate političke oligarhije.

Ostala su još dva dana do izbora koje su neki novinari skloni pojedinim političkim partijama nazivali historijskim, jer se na njima tobože donosi odluka kuda će BiH ići – u propast ili ka Evropi. Nekoliko opozicionih političkih partija prihvatilo je takvu odrednicu pokušavajući mobilizirati inertno biračko tijelo da izađe na izbore i glasa protiv sadašnje vlasti, mada se pouzdano ne zna ko je vlast. Lagumdžija je u svom liderokratskom iracionalizmu potrošio protekle četiri godine razbuktavajući krizu vlasti u zemlji koja propada u ekonomskoj, ustavnoj, moralnoj, privrednoj, kulturnoj i političkoj krizi. Time je on uništio političku alternativu tzv. nacionalnim partijama, dezintegrirao lijevo usmjereno biračko tijelo i svojom bezmjernom političkom sujetom onemogućio formiranje multietničkog političkog bloka koji bi se mogao suprotstaviti nacionalnim političkim partijama koje su od multietničke BiH u postratnom dobu uspjele načiniti troetničku zemlju, sa tri odvojena etnička društva i maksimalnom međusobnom distancom. Bošnjakizirajući SDP i vodeći ga vrlo autoritarno, Lagumdžija je, sjetimo se, sklopio nakon prošlih izbora platformu sa jednom nacionalnom strankom, SDA, a drugu, HDZ, doveo u poziciju da internacionalizira tzv. hrvatsko nacionalno pitanje i time omogući međunarodni trijumf Čovićeve secesionističke politike. Istodobno Čović je sklopio savez sa Miloradom Dodikom i uspio otvoriti ustavnu krizu u Federaciji BiH, čime je omogućio daljnje podržavljenje Republike Srpske. A to znači da je Lagumdžija u svojoj liderokratskoj skučenosti zarad ličnog i partijskog interesa poništio interes zemlje u cjelini, pa je BiH čekajući od rata naovamo dolazak multietničke socijaldemokratije na vlast dobila najtežu političku krizu čiji je rezultat sve izraženiji bošnjačko-hrvatski politički sukob. Jačajući na taj način Čovića, koji je jedini sigurni etnički pobjednik izbora u nedjelju 12. oktobra, Lagumdžija je uništio SDP i od njega odbio većinu onih koji su gajili krhku nadu da će zemlju nakon dugogodišnje vladavine tzv. nacionalnih stranka spasiti multietnička socijaldemokratija. SDP je i definitivno postao bošnjačka politička partija Komšićevim izlaskom iz njega, pa ni kakav Tito na kojeg se sad poziva Lagumdžija ne može spasiti tu liderokratsku stranku. Pogotovu ne Lagumdžijn Bog na kojeg se poziva pred uspaljenom publikom, a kamo li nana koju Lagumdžija na predizbornom skupu zove da kaže da je SDP Titova politička partija.

Ako je HDZ siguran pobjednik izbora u hrvatskom etničkom biračkom tijelu, Lagumdžija je u bošnjačkom gotovo izvjesno siguran gubitnik. Samo je pitanje kome će otići oni glasovi koji su dosad išli SDP-u na poklon. Najvjerovatnije Komšićevom DF-u, koji kao nova socijaldemokratska stranka računa sa ugledom svoga lidera u masama, činjenicom da kao stranka nije bio na vlasti, osim nešto malo u sarajevskom kantonu, i naravno Komšićevom osmogodišnjem mjestu člana Predsjedništva BiH. Kao nova stranka, DF bi mogao privući znatan broj birača i donijeti osvježenje na političkoj sceni, ali uz uvjet da ne ponovi greške SDP-a, prije svega onu liderokratsku i pratitokratsku. Zato je pred tom strankom veliko iskušenje – odoljeti zovu Komšićevog ugleda u masama i činjenici da je on jedino veliko političko ime u njoj, ne računajući Emira Suljagića, koji je njen predsjednički kandidat.

Stravično demoniziran od strane SDP-a u ovoj izbornoj kampanji, DF može biti privlačan biračkom tijelu, pogotovu ako se ima u vidu da ga napada Lagumdžija koji je izgubio svaki politički kredibilitet. No, pitanje je može li Komšić nadrasti svoju političku ulogu koja mu je formatirana u SDP-u i povratiti povjerenje u multietnički sadržaj politike. Tim prije što je on važio kao Lagumdžijin instrument za majorizaciju Hrvata u BiH. Komšić, zapravo, polaže na ovim izborima najteži politički ispit – povratiti ugled socijaldemokratskoj političkoj opciji koji je uništio Lagumdžija i njegov SDP. Ali, da bi to učinio Komšić i njegov DF su morali graditi jači imidž stranke, a ne oslanjati se na ugled svog lidera u masama. Svjesno ili ne, imenovanjem partije DF- Željko Komšić, ta se stranka uklopila u liderokratski karakter ovdašnje političke scene. Istodobno, Komšić je morao javno i detaljno obrazložiti razloge svoga izlaska iz SDP-a, jer bi time zasigurno priskrbio veliki ugled svojoj stranci. Ali, bez obzira na to, DF na ovim izborima ima šansu da u nekoj koaliciji bude dio nove vlasti. Za razliku od SDP-a čiji je koalicioni kapacitet, zahvaljujući Lagumdžijonom narcizmu, sveden samo na SDA i Bakira Izetbegovića.

Dok je unutar tzv. lijeve političke opcije izborna kampanja obilježena Lagumdžijnom i SDP-ovom demonizacijom Komšića i SDP-a, na onoj nacionalnoj, desnoj, traje pravi politički rat između Izetbegovića i Radončića. Iracionalan do kraja, taj rat gotovo potpuno uništava mogućnost postizbornog koaliranja ove dvije stranke, a u njega je uključeno sve – obavještajne službe, tužiteljstvo, mediji, poslušni novinari, pa se stiče utisak da bi ova dvojica lidera najradije odmah uhapsili jedan drugoga. Radončić je liberalizirao svoju stranku, napustio njen raniji kleronacionalizam, oslobodio se arabo i trukofilije koje je isticao dok mu je glavna zvijezda bio bivši reis Cerić, a u liderokratskoj fantazmi nastoji se predstaviti kao novi lider Bošnjaka. Smijenivši ga sa mjesta ministra sigurnosti BiH, Izetbegović i Lagumdžija dali su mu sve argumente da igra ulogu opozicionog lidera i nekoga ko nije htio tući svoj narod.

U ratu sa Izetbegovićem, Radončić povlači najteže optužbe, koje idu od odgovornosti za ratne zločine do privatizacijske i pljačke doniranog novca tokom rata. Izetbegović ne ostaje dužan, pa Radončića optužuje da nije dobar musliman, da ne ide u džamiju, da nije nikad bio u Srebrenici i da se nalazi na optužnici protiv Keljemendija u kosovskom tužilaštvu. Takav politički rat razobličuje do kraja ovdašnju nacionalnu politiku, pogotovu onu bošnjačku i pokazuje šta je sve niklo u krilu SDA dok je njome upravljao Izetbegović stariji uz asistenciju svoga sina. Radikalizirajući SDA tokom Tihićeve bolesti, a pogotovu nakon njegove smrti, Izetbegović, zapravo, pokazuje ograničenost svoga političkog formata i nesposobnost da izgradi iole uvjerljivu političku viziju. Vrativši tu stranku u ideološki radikalizam, on uistinu dokazuje da nema nikakav politički potencijal osim simboličkog nasljeđa svoga oca. Radončić, pak, nastoji pokazati svoje umiveno političko lice, a SBB kao jedinog ozbiljnog konkurenta SDA-u. SDA destruirana iznutra Izetbegovićevim liderstvom, može računati samo na svoj provjereni klijentizam i silna radna mjesta koje je svojim ljudima priskrbila u raznorazanim javnim službama. Njeno glasačko tijelo je stabilno, a uspjeh sa prošlih lokalnih izbora, ostvaren propašću Lagumdžijne politike i Tihićevom vještom liberaliziranju te stranke, Izetbegovićeva SDA teško da može ponoviti. Rezultat SBB-a pak ovisi presudno od mobilizacije biračkog tijela, slično kao i rezultat DF-a.

O malim strankama ovdje neće biti riječi, jer je politička scena toliko usitnjena da je besmisleno analizirati kampanje partija čiji je doseg ovaj ili onaj kanton. No, jedno je sigurno, partneri SDP-a, Narodna stranka radom za boljitak i HSP su se gotovo potpuno raspali. Pogotovu kada se ima u vidu da je praktično cio vrh porodične stranke Lijanovića danas u zatvoru pod optužbom za veliki kriminal.

U Republici Srpskoj traje neizvjesna politička borba u kojoj ujedinjena opozicija nastoji srušiti Dodikov autokratski režim. Ali, u toj neizvjesnoj borbi, Dodik najavljuje moguću postizbornu krizu. Poturajući opoziciji da neće priznati rezultate izbora ako ih izgubi, Dodik u stvari poručuje da je spreman povući najradikalnije poteze ako padne s vlasti. A to znači da on vjerovatno neće priznati rezultate izbora i da će možda organizirati proteste na ulici. Time bi Dodik uveo Republiku Srpsku u najteži oblik političke krize i pokušao spasiti svoju političku glavu. Prema pisanju medija upetljan u različite vrste kriminala, on jedinu šansu za svoju sudbinu vidi u opstanku na vlasti. Šanse opozicije su uistinu velike, ali je pitanje da li će se Dodik spašavati izbornom krađom. Gotovo je izvjesno da hoće, baš kao i na prošlim izborima, pa je u predizbornoj kampanji otvorena dilema regularnosti izbora.

U slučaju da neka partija ne prizna rezultate izbora, BiH će ući u novu krizu vlasti. Radončić otvoreno najavljuje da neće priznati rezultate izbora, ako se ustanovi izborna krađa, i da će pokrenuti masovne demonstracije. A to znači da bi BiH odmah poslije izbora mogla ući u novu veliku političku krizu. Ako se u Republici Srpskoj dogodi nepriznavanje rezultata izbora, a isto to i u Federaciji BiH, onda će to biti potvrda da je BiH potpuno potonula u stanje divljeg društva. Naravno, ona je po karakteru vlasti to već odavno, pa bi nepriznavanje rezultata izbora samo razobličilo karakter ovdašnjeg surovog tranzicijskog kapitalizma.

No, bez obzira na takve crne mogućnosti, jedno je izvjesno – čeka nas novo dugotrajno formiranje vlasti nakon izbora. Prošle četiri godine obilježene su krizom formiranja vlasti i stalnim koalicionim pretumbavanjima. Moglo bi se to desiti i u naredne četiri, zato je jedina ozbiljna alternativa ovdašnjoj lažnoj demokratiji građanski otpor. Samo on može koliko-toliko disciplinirati bahate političke oligarhije.

Enver Kazaz
Autor 9.10.2014. u 12:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija