ENVER KAZAZ: KARADŽIĆEV RATNOZLOČINAČKI SIMBOLIČKI KAPITAL

Enver Kazaz
Autor 25.3.2016. u 23:30

Izdvajamo

  • Na prostoru bivše Jugoslavije takva načela nisu primijenjena, nego je u startu individualizirana krivica i odgovornost za ratne zločine, pa je ideologija učinjena zakonski nevinom, baš kao i političke partije i institucije sistema koje su osmislile, planirale i ostvarile ratnozločinačke prakse. Tu leži ključ za legitimizaciju ratnozločinačkih ideologija u miru i pretvaranje ratnih zločinaca u etničke heroje i kolektivne moralne uzore. Namjesto društvenog suočenja sa ideološkom, političkom i institucionalnom odgovornošću i krivicom za ratne zločine, BiH je postala zemlja nedovršenog rata i stalne nedovršivosti države u kojoj je rat sa vojnog preseljen u političko polje. Gore od toga ne može ništa biti, pa se može slobodno reći da BiH sve više liči na zemlju odgođenog rata. A to znači da je nakon osuđenog Karadžića politički moguć novi.

Povezani članci

ENVER KAZAZ: KARADŽIĆEV RATNOZLOČINAČKI SIMBOLIČKI KAPITAL

Rasprave o ratnozločinačkim krivicama i presudama pretvaraju se u BiH u slavljenje ratnih zločinaca kao etničkih heroja, koji se potom smještaju u centar etničkih simboličkih imaginarija, odnosno u viktimizacijske naracije sa ideološkom instrumentalizacijom žrtava preko kojih političke elite cementiraju svoju moć u društvu.

Piše: Enver Kazaz

Ključno pitanje presude u Haškom sudu Radovanu Karadžiću nije visina kazne, čak ni  spisak njegovih krivica zbog kojih je osuđen na četrdesetogodišnji zatvor, nego je li tom presudom osuđena ideologija ovog ratnog zločinca, politički projekt i institucije sistema kojemu je on bio vrhovni autoritet i vođa. Haški tribunal individualizirao je krivicu za genocid u Srebrenici, praksu ratnih zločina u BiH i na prostoru Hrvatske i Kosova tokom raspada Jugoslavije i time svake odgovornosti i krivice lišio ideologiju, političke projekte, sistem i njegove institucije,  vojsku, policiju, paravojne formacije itd. Isto to učinjeno je i u Dejtonskom sporazumu, koji je na međunarodno političkom planu legitimirao Karadžićevu i Miloševićevu ideologiju i njihove političke projekte stvaranjem Republike Srpske. Baš zbog toga u Dejtonskom sporazumu nije predviđena zabrana djelovanje onih političkih partija i ideologija koje su odgovorne za rat, ratne zločine, genocid, urbicid, kulturocid, etničko čišćenje itd. A to znači da je BiH trajno izgubila mogućnost za provođenje modela političke restauracije društva kakva je provedena zahvaljujući denacifikacijskim zakonskim normama u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Individualizacija krivice i odgovornosti za rat i ratne zločine tamo je došla kao zadnja instanca čišćenja društva od Hitlerovog nacizma. Tek, dakle, poslije zabrana rada Hitlerove Nacionalsocijalističke partije i masovnog kažnjavanja njenih članova gubitkom građanskih prava. A to znači da je najprije kažnjena ideologija, politička organizacija, a potom cijeli sistem institucija uključenih u ratnu mašinu, te na koncu  pojedinci krivično odgovorni za različite oblike ratnog zla.

Na prostoru bivše Jugoslavije takva načela nisu primijenjena, nego je u startu individualizirana krivica i odgovornost za ratne zločine, pa je ideologija učinjena zakonski nevinom, baš kao i političke partije i institucije sistema koje su osmislile, planirale i ostvarile ratnozločinačke prakse. Tu leži ključ za legitimizaciju ratnozločinačkih ideologija u miru i pretvaranje ratnih zločinaca u etničke heroje i kolektivne moralne uzore. Namjesto društvenog suočenja sa ideološkom, političkom i institucionalnom odgovornošću i krivicom za ratne zločine, BiH je postala zemlja nedovršenog rata  i stalne nedovršivosti države  u kojoj je rat sa vojnog preseljen u političko polje. Gore od toga ne može ništa biti, pa se može slobodno reći da BiH sve više liči na zemlju odgođenog rata. A to znači da je nakon osuđenog Karadžića politički moguć novi. Uostalom, nije li to Dodik i simbolički, i politički, i ideološki u trenutku kad otvara Studentski dom na Palama sa Karadžićevim imenom. Smještanjem ovog ratnog zločina u etnički simbolički kanon u kojem on figurira kao novi etnički svetac, neka vrsta postmodernog Sv. Save, Dodik iznova legitimira ratnozločinačku ideologiju i pretvara je u etničku utopiju, u budućnosnu kategoriju koja čeka svoju konačnu realizaciju u društvenoj stvarnosti. A to znači da se mora u budućnosti pojaviti neko ko će završiti Karadžićev projekt i pretvoriti entitet u državu. Dodik sebe, dakle, poima kao sa kopču između ratnozločinačke prošlosti i državotvorne budućnosti. Jednostavno rečeno, on sebe vidi kao sadašnjeg ideološkog Karadžića, koji otvara prostor za onog budućeg što će dovršiti djelo svojih ideoloških predaka.

Zato sve rasprave o presudi Radovanu Karadžiću, ma kako bile intonirane, moraju uzeti u obzir ne samo djela zbog kojih je on osuđen, već i ideološke, političke, kulturološke, etičke i simboličke pozadine tih djela.  Moraju to, jer je Radovan Karadžić bio dvostruki vođa Republike Srpske, onaj politički i vojni, a i u faktičkom i u simboličkom smislu i njen osnivač. Drugim riječima, Radovan Karadžić je ključna simbolička ličnost ovog entiteta, pa presuda njemu podrazumijeva i uspostavljanje posrednog  pravnog odnosa pema simboličkom kapitalu  koji nosi u društvenom polju. Tek na toj osnovi moguće otkloniti konstruktivnu zabludu položenu i u Haški tribunal i u Dejtonski sporazum, prema kojoj se podrazumijeva da je pojedinac kriv za svaku vrstu ratnog zločina, pa i genocid, ali ne i sistem, ne i ideologija, ne politika koju je provodio. Otklanjanje te zablude ključ je ozdravljenja bosanskohercegovačkog društva i prevladavanja stanja rata i ratne traume u njemu. Svaki drugi oblik rasprave vodi ka cementiranju postojećeg stanja u kojemu se ratnozločinačka politika kao u spomenutom Dodikovom slučaju lako pretvara u utopijsku konfiguraciju i sisteme ideoloških fantazmi.

Takva rasprava o ratnom zločincu i njegovoj presudi ne bi smjela ostati samo na slučaju Karadžić, već bi morala biti proširena na sve ratne zločince. No, sudeći prema sadašnjem stanju bosanskohercegovačkog podijeljenog društva i trijumfa nacionalizma u ideološkom prostoru, to nije realno očekivati. Rasprave o ratnozločinačkim krivicama i presudama pretvaraju se u BiH u slavljenje ratnih zločinaca kao etničkih heroja, koji se potom smještaju u centar etničkih simboličkih imaginarija, odnosno u viktimizacijske naracije sa ideološkom instrumentalizacijom žrtava preko kojih političke elite cementiraju svoju moć u društvu.

No, vratimo se Karadžiću i njegovoj presudi. U simboličkom pogledu to je najveća presuda u Hagu, izuzimajući onu koja nije mogla biti izrečena Miloševiću zbog njegove smrti. Bez obzira na to što su do sada u Hagu presuđeni neki značajni politički funkcioneri Republike Srpske, npr. Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, te što se očekuje presuda Šešelju, Radovan Karadžić je u političkom pogledu najznačajniji haški osuđenik za ratne zločine.  Ako je on stvorio Republiku Srpsku, ako je bio njen predsjednik i vrhovni komandant oružanih snaga, onda je i taj entitet posredno odgovoran i kriv, ako ne pravno, a ono bez sumnje ideološki, politički, institucionalno i na koncu moralno. Također, ako su sve današnje političke partije u Republici Srpskoj saglasne da je 9. januar 1992. godine dan njenog osnivanja, onda je u svaku instituciju tog entiteta ugrađeno Karadžićevo ratno djelo. To znači da nema institucije u tom entitetu koja može izbjeći svoju odgovornost za genocid, etničko čišćenje, masovne ratne zločine, silovanja, urbicid, a neke od njih kao što su vojska i policija preko presude Karadžiću nasljeđuju i direktnu pravnu krivicu.

Sasvim je jasno da je Karadžić morao za svoja zlodjela dobiti doživotnu zatvorsku kaznu, a zašto je nije dobio u prvostepenoj presudi stvar je Haškog tribunala koji trenira moć nad Florens Hartman hapseći je pred vratima tribunala i pred televizijskim kamerama za tobožnje nepoštovanje ovog suda i odavanje njegovih tajni, dok Šešelju prašta gotovo sve pasjaluke i obećava da će mu presudu uručiti na ćirilici. Sudovi u konačnici i nisu ništa drugo do krajnji instrumenti ideološke i političke moći. Haški tribunal odraz je te moći na isti način na koji je to i Dejtonski sporazum. I tu se nema šta puno dodavati i oduzimati.

Izostanak takve zatvorske kazne Karadžiću, što ne znači da ona ne može biti izrečena ako  tužiteljstvo, koje je već izrazilo zadovoljstvo presudom, bude uložilo žalbu – omogućuje relativizaciju  zločinčeve odgovornosti. Ona je u Republici Srpskoj već otpočela, baš kao što je prije svega u bošnjačkom etničkom javnom prostoru iskazano nezadovoljstvo visinom kazne. Ma koliko važna, visina kazne ne bi smjela biti u prvom planu rasprave o presudi, nego njen simbolički, ideološki, politički, etički i kulturološki značaj.

Nakon ove presude nije više moguće izbjeći raspravu o tome da je Karadžićeva presuda bacila dodatno svjetlo na njegov djelo ugrađeno u temelje Republike Srpske. To ne može poreći ni elita gora rulje, kako Mirko Kovač određuje kulturni, politički, religijski i ideološki vrh u Miloševićevoj Srbiji i Karadžićevom entitetu. Ne može poreći, ali će sve uraditi da u maksimalnoj mjeri društveni prostor ovog entiteta i Srbije u cjelini izbjegne suočenje sa krvavom prošlošću i odgovornošću za ratne zločine i srebrenički genocid. Baš kao što će do kraja relativizirati te zločine. A to znači da se suštinski nakon ove presude neće u bitnoj mjeri promijeniti vertikala vrijednosti u ova dva društvena polja.

Neće se bitnije promijeniti ni vertikale vrijednosti u bošnjačkom i hrvatskom društvenom polju, kao ni unutrašnji politički odnosi u BiH. Republika Srpska kao Karadžićevo političko djelo međunarodno je pravno verificirana Dejtonskim sporazumom, te je prema tome ona međunarodna politička činjenica, a ne samo izraz velikosrpskog nacionalizma.

Ali, šta će se jedino promijeniti nakon ove presude? Promijenit će se simbolički kapital Republike Srpske, jer će ona u međunarodnu javnost ući kao administrativno-politička struktura čiji je osnivač, predsjednik i vrhovni komandant oružanih snaga osuđen za genocid i ratne zločine. Drugim riječima, stvarajući ovaj entitet na svoj ratnozločinački način, Karadžić ga je za ukupnu vječnost obilježio svojim ratnozločinačkim simboličkim kapitalom. Gore moralne osude Republike Srpske nema, niti je može biti od sada do vječnosti.

Enver Kazaz
Autor 25.3.2016. u 23:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija