Enver Kazaz: Neretvanska deklaracija i rahitični, patuljasti nacionalizam

Autor/ica 👤Enver Kazaz 4.5.2016. u 08:42

Izdvajamo

Zato su se i zaputili sa svojim studentima na akademski hadžiluk po svetom južnom podneblju: malo obić' stećke, uzet' znanstveni abdest u tekiji na Buni, klanjat' naučno u Makovoj Hiži, profesorski se rashladit' u stolačkoj begovini i na kraju Deklarciju ezanit' u Mostaru. Takva je otprilike bila ruta za bošnjačke bosniste sa bihaćkog, sarajevskog, mostarskog i zeničkog univerziteta na ekskurziji koja se tretira kao bošnjačka univerzitetska vjeronauka u prirodi.

Povezani članci

Foto: Flickr

Nije prvi put u bosanskoj akademskoj praksi da profesori vode studente na kojekakve ekskurzije, ali je prvi put u povijesti svjetskog univerziteta ekskurzija praćena Deklaracijom, koja je marifetluk bez presedana čiji je stvarni cilj skrenuti pažnju javnosti na sopstvenu akademsku mizeriju i prikazati se kao stražar na granici nacionalnog identiteta. Naročito ako to dođe do nacionalnog vođe u centrali SDA i ako se Bakir-bej pohvalno izrazi o njihovom novom naučnom pregnuću.

Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku je još jedna potvrda da nacionalizam sržno živi od banalnosti i gluposti, te da je zauzeo centralna mjesta u akademskim institucijama. Tu on gradi savez sa akademskom moći i pokušava ukinuti granicu između sebe i nauke. Pretvarajući nauku u skup ideoloških naracija pomoću kojih provode mentalnu dresuru podanika vlasti, akademski nacionalisti su obrazovni sistem pretočili u fukoovski shvaćenu discplinsku instituciju kojom kapilarno kontrolišu mentalne procese u društvenom polju. Takav savez akademske institucije i nacionalističke ideologije na južnoslavenskom prostoru utemeljen je u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, a poslije krvavog raspada Jugoslavije prenio se u obrazovni sistem postjugoslovenskih zemalja. Na toj osnovi SANU je ustanovila paradigmatski model nacionalistički zasnovanih društvenih i humanističkih nauka, prije svega historiografije, lingvistike i povijesti književnosti, koji je u današnjem tranzicijskom nacionalizmu, pogotovu u BiH, prerastao u obrazovnu normu.

Najvećom pobjedom velikosrpske ideologije u ratu Pascal Bruckner smatrao je činjenicu da je ona mržnjom zarazila Hrvate i Bošnjake. Doda li se tome spoznaja da je ta ideologija proizvela modele društvenog i humanističkog znanja što su ih bošnjački i hrvatski akademski nacionalisti i ideološki moćnici prihvatili i nametnuli za normativni oblik obrazovanja, onda se može reći da Milošević i Karadžić trijumfuju poslije rata tamo gdje se to najmanje očekuje – u univerzitetskom prostoru. Neretvanska deklaracija dolazi upravo iz takvog tipa akademskog nacionalizma i do srži osvjetljava mediokritetstvo i banalnost današnje bosnistike. Nakon standardizacije jezika i kanonizacije bošnjačke književnosti, što ih je kao nedvojbene znanstvene fakte prihvatila međunarodna slavistička zajednica, pisati kojekakve deklaracije nije ništa drugo do lobotomni povratak unazad, u predmoderno stanje prije formiranja nacija, u primitivizam bošnjačkog begluka i njegove ideološke fantazme. Upravo to su učinili autori Neretvanske deklaracije Sanjin Kodrić, Dijana Hadžizukić i izvjesni Jasmin Hodžić. U ime Matičnog odbora Bošnjačke zajednice kulture Preporod, Odsjeka za bosanski jezik i književnost mostarskog Fakulteta humanističkih nauka, te nekakve Bosanske lingvističke akademije iz Stoca, njih troje su umislili da se javnosti obraćaju iz 19. stoljeća i da joj trebaju saopštiti nešto o kanonskim književnim vrijednostima u Bošnjaka, prije svega mjesta rođenja pojedinih pisaca.

Pri tom su Kodrić i Hadžizukićeva univerzitetski profesori, a Kodrić uz to i predsjednik nekakvog Matičnog odbora Preporoda, što podrazumijeva da njihovi javni istupi nose određenu akademsku težinu i da iza njih stoje i fakulteti na kojima predaju. Pogotovo takvu težinu nosi Sanjin Kodrić, šef Odsjeka za književnosti naroda BiH na sarajevskom Filozofskom fakultetu, voditelj Naučnoistraživačkog centra tog fakulteta, kako navodi u svojoj biografiji, te jedini profesor bošnjačke književnosti na svijetu, kako se taj lik voli predstavljati u akademskim krugovima. Pod Kodrićem je, baš kao nekada pod Maglajlićem, Preporod postao PROPOrod, a o Kodrićevoj pseudonauci svjedoči najbolje ono što on sam piše o bošnjačkoj književnosti svojim dozlaboga složenim rečenicama koje iznose po nekoliko stranica i više stotina riječi, a nemoguće ih logički iznutra povezati. Dijana Hadžizukić posebna je priča u bošnjačkoj akademskoj zajednici, jer je stalno u sjeni svojih šefova, pa radi ono što joj se naredi. Jednom joj naređuje Kodrić, drugi put neko drugi iz krugova SDA-ovih naučnika, a ona kao poslušna Bošnjakinja igra kako joj se kaže.

Elem, to dvoje univerzitetskih blena izjavljuju da postoji nekakvo južno podneblje u BiH. Pod tim oni podrazumijevaju Hercegovinu, a iz sadržaja njihove deklaracije ne može se znati da li isključivo bošnjačku, ili i hrvatsku i srpsku. E, tu, tvrde, posebno dobro uspijeva bosanski jezik, pogotovo bosanski istočnohercegovački dijalekt kao osnovica standardnog jezika i zato ga treba posebno njegovati i čuvati, a naročito njegov akcenatsko-prozodijski sistem kao jezičko blago i prepoznatljivost. Izjavljuju još u Deklaraciji da je i Karahasan, iako rođen u Duvnu, iz južnog podneblja u širem smislu, a bez tog ne bi vala u Bošnjaka bilo ni književnosti, ni jezika, ni pismenosti, ni bosanskohercegovačkih stećaka koji stoje kao simbol i bosanska prepoznatljivost u svjetskim okvirima. Jednom riječju, u južnom podneblju rođeno je sve važno bošnjačko, Muhsin Rizvić, oba bega Kapetanovića, više begova Rizvanbegovića, jedan beg Bašagić, jedna begovica Rizvanbegovićka, a u južnom podneblju začeo je svoju Ponornicu Skender Kulenović. S kim je začeo, ne kaže se u Deklaraciji, ali da je začeo nema sumnje. Još je nekolicina begova začela bošnjačku književnost u južnom podneblju, tvrde dvoje univerzitetskih blena uz pomoć izvjesnog magistra Hodžića, pa nam ostaje da im bespogovorno vjerujemo, jer nisu to male, već dokazane blene.

A u južnom podneblju, gdje su na nekakvu ekskurziju vodili svoje studente, njih oko dvije stotine, tepajući im da su to sve sami bosnisti, rođeno je još mnogo pisaca, kako se navodi u njihovoj Deklaraciji: braća Dizdar, Alija Isaković, oba Nametka, a meščini da je začeta i Hasanaginica, valahi bilahi i Ćatić je začinjao u Mostaru. U južno podneblje metnulo je i Zuku Džumhura, rame uz rame sa lingvistom Šatorom, Elbisom Ustamujić i Bošnjacima što su pisali na orijentalnim jezicima. Ima toga još u Deklaraciji, čak i Hamza Humo, pa i poneki Srbin i Hrvat, doduše kao ukras bošnjakluku, i k tomu još da prostiš ima i poneka bošnjačka institucija.

A kad se pročita taj niz imena i mjesta njihova rođenja u Kodrićevoj, Hadžizukićkinoj i Hodžićevoj Neretvanskoj deklaraciji o bosanskom jeziku, očiglednim postaje njen polupismeni temelj. Jer, to što su njih dvoje naveli, zna svaki iole pismeniji srednjoškolac, a kamoli univerzitetski pregalac zaljubljen u naciju. Zato su se i zaputili sa svojim studentima na akademski hadžiluk po svetom južnom podneblju: malo obić’ stećke, uzet’ znanstveni abdest u tekiji na Buni, klanjat’ naučno u Makovoj Hiži, profesorski se rashladit’ u stolačkoj begovini i na kraju Deklarciju ezanit’ u Mostaru. Takva je otprilike bila ruta za bošnjačke bosniste sa bihaćkog, sarajevskog, mostarskog i zeničkog univerziteta na ekskurziji koja se tretira kao bošnjačka univerzitetska vjeronauka u prirodi.

Poveli su, dakle, profesori svoje studente da bi im pokazali identitetske mnemotope, seirili o književnom kanonu južnopodnebaljskom, a bošnjačkom sasvim, ukazali na važnost čuvanja nacije i identiteta i na kraju obznanili Deklaraciju, koja govori o bosanskom jeziku u dolini Neretve i za cilj ima to da afirmira bosanskohercegovački jug kroz bosanski jezik, i obratno – bosanski jezik kroz bosanskohercegovački jug, te kako ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik.

A iz Deklaracije tukne jeftini trik patuljastog bošnjačkog nacionalizma začinjenog profesorskim mediokritetstvom. Na ekskurziji su prednjepomenuti i još neki profeso ri promovirali pred studentima svoje bosnističke knjige stare nekoliko godina i uvrštene u fakultetske silabuse, jer honorar se ne odbija, pogotovu ako daje federalna ministrica da se začne nešto novo, naravno bošnjačko skroz na skroz.

Neretvanska deklaracija pokazuje u kojoj mjeri je rahitičan i patuljast bošnjački akademski nacionalizam tipa Sanjin Kodrić i društvo.Taj nacionalizam svoj formativni obrazac prepisuje od velikosrpskog i velikohrvatskog, a zbog svog mediokritetstva i poluobrazovanosti nesposoban je da proizvede autentičnu interpretaciju bošnjačke kulture. Nadalje, on čezne da bude ofanzivan, a stalno se poziva na ugroženost i viktimizacijske ideologeme, pa zato i cvjeta u obrazovnim institucijama i širi se isključivo unutar bošnjačkog akademskog prostora, bez šanse da bude zamijećen u regionalnim, a kamoli međunarodnim okvirima. On arhaizira, getoizira i fobizira bošnjački identitet kako bi prikrio vlastitu nesposobnost da se suoči sa iskušenjima budućnosti, zato što ga zastupaju poluostvareni i neostvareni akademski radnici koji se udružuju na osnovu lične koristi i grade kadrovsku bazu za Izetbegovićevu SDA. Taj rahitični i patuljasti nacionalizam suštinski je autodestruktivan u svojoj zakašnjeloj etnoromantičarskoj osnovi, te zbog toga stalno tvrdi da je na nekakvom svom početku, baš kao da prije njega nije bilo ni Bošnjaka, ni bošnjačke povijesti, nikakve bošnjačke nauke i politike. A iza njega ostaje akademsko smeće iz kojeg zaudara lešina nauke.