Evo kako izgleda podnošenje zahtjeva za prijavu prebivališta u Bratuncu…

tačno.net
Autor 31.5.2013. u 08:17

Evo kako izgleda podnošenje zahtjeva za prijavu prebivališta u Bratuncu…

Prvi mart je prije svega vježba iz građanskih sloboda i prava. Prije svega iz slobode kretanja. Brojne prilike su propuštene do sada. Ideja da je dio ove zemlje isključivo i samo srpski je toliko pustila korijenje, da je dobar dio i onih koji su preživjeli kapitulirao pred njom.

 Zato postoji Prvi mart. Niko, s obzirom na ishod rata nije ni mogao očekivati brzu i masovnu i ponovnu re-lokaciju stanovništva odmah nakon genocida. Suštinski, povratak u ovoj zemlji traje tek nešto više od deset godina. Iz razloga koje više ne vrijedi obrazlagati, sada smo u tački u kojoj se više ne borimo za povratak, nego na pravo na povratak.

Institucionalna i vaninstitucionalna represija protiv građana nesrpske nacionalnosti je poprimila masovne, sistemske i sistematske razmjere koje se mogu uporediti jedino sa aparthejdom. Mjera u kojoj su građani nesrpske nacionalnosti podređeni ciljanoj diskriminaciji i represiji ne ostavlja sumnje da je riječ o planiranim, izvedenim s predumišljajem i koordiniranim praksama i da se za provođenje ove politike odvajaju ionako nategnuti resursi Ministarstva unutrašnjih poslova i drugih vladinih organa i uprava. Dosljednost u represiji može se uporediti i sa sličnom situacijom sa vrhunca srebreničke genocidne operacije: iako je između kolone koja se povlačila prema Tuzli i Zvornika stajala jedna četa trećepozivaca koja je mogla biti pregažena u svakom trenutku, Ratko Mladić naredio je da elitne jedinica VRS-a nastave sa masovnim egzekucijama u Branjevu i Kozluku umjesto da ih prekomanduje.

Tako nekako izgleda i sada. Republika Srpska je na koljenima, prije svega zato što je pokradeno sve što se moglo pokrasti. Ljetos sam u Bratuncu u Robotovoj samousluzi  kupio pepeljaru. Okrenuo sam je sa vanjske strane vidio da je proizvedena u Kini. Sto metara od samousluge stajala je ljuštura bratunačkog „Kaolina“. Bila je to najveća fabrika keramike u Bosni i Hercegovini. Moja, manje-više cijela familija radila je u toj fabrici. Proizvodila je vjerovatno miliona tih pepeljara prije rata. Sada tamo više nije bilo nikoga.

Ali, i pored toga, vlasti Republike Srpske su posvećene svakodnevnom maltretiranju stanovnika ne-srpske nacionalnosti toliko da u vrijeme kada nema resursa ni za noćnog rada za policiju, nalaze resurse za takozvane terenske provjere povratnika. Evo kako izgleda podnošenje zahtjeva za prijavu prebivališta u Bratuncu, više kao ilustracija, nego kao dokaz.

Prvi put ulazim u šalter salu u srijedu. Došao sam sa uplatnicama za novu ličnu kartu i vozačku dozvolu i dokumentima, kao što je objašnjeno u instrukciji koje je Ministarstvo civilnih poslova uputilo svim policijskim stanicama u zemlji.

–       Dobar dan.

–       Izvolite.

–       Ja želim da podnesem zahtjev za prijavu prebivališta.

–       Možete podnijeti zahtjev, ali ne možete „odraditi“ ličnu kartu odmah, odgovara mi službenica nimalo navikla na to da „Muslimani“ imaju neki stav.

–       Molim? Zbog čega?

–       Pa, dok policija obavi provjeru?

–       Kakvu provjeru?

–       Pa, da vam dođe na adresu.

–       Izvinite, ali to je potpuno neregularno i nezakonito.

–       Mi tako radimo u posljednje vrijeme.

–       Možete li mi reći šta je pravni osnov za to?

Odmahuje ramenima.

–       Gospođo, ja imam zakonsko pravo da podnesem zahtjev za prijavu prebivališta, a Vi imate obavezu da ga prihvatite, da mi izdate potvrdu da ste prihvatili moj zahtjev ili da mi date potvrdu da niste mogli prihvatiti moj zahtjev i zašto ga niste mogli prihvatiti.

–       Pa, šta da ja radim?

–       Da nazovete svog nadređenog da dođe ovdje ili da mi Vi date dokument u kojem piše koji je pravni osnov za ovo što radite.

Nakon kraćeg razgovora sa nadređenom, spušta slušalicu i govori kolegici, sve odmahujući glavom: „Eto, kaže, razmišljala je ona o tome, i može tako.“

–       Treba Vam rodni list i uvjerenje u državljanstvu.

Uvjerenje o državljanstvu dobivam u Bratuncu, ali po rodni list moram u Novi Grad, gdje sam boravio odmah poslije rata.

–       Ništa, gospođo vidimo se za dva dana.

To je bila srijeda. Ponovo sam došao u petak. Ista službenica, na istom mjestu. I kao da se nismo sreli prije dva dana, ona ponovo započinje uvježbanu „rutinu“.

Nakon što sam predao dokumente koji su bili potrebni, počinje me pitati za imena prvih komšija. Zaustim da kažem, ali onda se zaustavim.

–       Zašto?

–       Pa, za provjeru. Navratite Vi u ponedjeljak da se slikate za ličnu.

Tu već malo gubim živaca. U jednu ruku sam impresioniran njenom drskošću.

–       Gospođo, to je potpuno nezakonito. Vi po zakonu morate prihvatiti moj zahtjev ili mi dati dokument da ne možete.

–       Ali, ja Vas mogu odjaviti iz Srebrenice, ali Vas ne mogu prijaviti ovdje.

–       Nisam ja nikakav kriminalac da me provjeravate…

–       Daleko bilo…

–       …ja sam građanin ove zemlje i došao sam ovdje da dobijem dokument na koji imam pravo.

–       Ali, moram Vas prvo odjaviti…

–       Kada ćete me odjaviti, to je Vaš problem. Vi po zakonu morate primiti moj zahtjev za prijavu prebivališta.

Ulazi i druga službenica.

–       Ne može Vas prijaviti, prije nego što Vas odjavi.

–       Gospođo, ovo je upravni postupak koji ja započinjem. Nije uslovljen nikakvim provjerama i Vi ga morate prihvatiti.

–       Nemojte galamiti, dekoncentrišete me!

Zamole me da se odmaknem od šaltera. I pričekam minut. Odmaknem se. Za šalter dolazi Srbijanac sa suprugom koji na čistoj ekavici i sa srbijanskim izgovorom preuzima ličnu kartu sa prijavljenim prebivalištem u Bratuncu.

Ponovo se vraćam za šalter i proces vađenja lične karte započinje. Izlazim iz policijske stanice sa dva dokumenta koja se podrazumijevaju tamo gdje ne vlada okupatorski režim Milorada Dodika. Ovdje moraš da se boriš za pravo na slobodu kretanja. Ovdje moraš da se boriš za slobodu.

vijesti.ba

tačno.net
Autor 31.5.2013. u 08:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija