Godina koja nas je obilježila

Radomir Lazić
Autor/ica 28.12.2016. u 23:32

Izdvajamo

  • Pa hajde da im se zahvalimo na prijateljstvu. Hajde da zamolimo konačno te koji su „ugroženi“ i koji bi da se odcijepljuju da to i urade. Što prije to bolje. Da ponesu sa sobom u dugove i prihode, nek prodaju hercegbosanci hrvatske proizvode u Hrvatskoj.

Povezani članci

Godina koja nas je obilježila

Je li to počelo onda kada su prioritet prolaza kroz ratni tunel imala junad na nosilima umjesto ranjenika ili još prije toga kad se branjeni grad sistematski pljačkao. Je li počelo sve možda i ranije kad su za odbranu voljene im domovine prodavali narodu kalašnjikove. Ko će znati jer čuvari svih tih tajni su tu, drže nam predavanja o ratnim strahotama mada se, u tada opkoljenom Sarajevu, na nekim mjestima pio viski i igrao poker u krupne sume i onako, u mamurluku, moglo nazvati nekoga na Palama i zamoliti da prestanu samo dok se ne odspava malo. I prestajali su.

Početi citatom bivšeg generala JNA, ma koliko častan čovjek bio, nije baš razuman potez za nekoga ko namjerava svesti račune na stranicama ovog portala, na kraju godine koja prolazi a ista ili gora počinje već sljedeći dan. Ne marim, kao i za mnogo šta drugo, tješeći sebe da sam eto, za razliku od drugih koji nisu, a naročito onih koji ta vremena nazivaju tamnicom, proživio dosta vremena u kojem je bilo, pa taman i deklarativno, onoga čega danas nema, onoga što je poništeno od strane nacional-šovinističke elite, u ovom aparthejdu u kome se teroroše i vlastiti i manjinski narod. Dakle, ta rečenica bi glasila: „Ratom razorena kuća može se obnoviti za mjesec, dva ili tri, ali za obnovu razorenog morala treba utrošiti decenije, možda i jedno stoljeće“.

Svodeći račune za ovu može se, nema nikakve razlike, vratiti i nekoliko, i desetine godina unazad, uzalud se pitajući kada, kako i zašto je toliki narod pobijen, raspamećen, opljačkan i rastjeran po cijelom svijetu.

Je li to počelo onda kada su prioritet prolaza kroz ratni tunel imala junad na nosilima umjesto ranjenika ili još prije toga kad se branjeni grad sistematski pljačkao. Je li počelo sve možda i ranije kad su za odbranu voljene im domovine prodavali narodu kalašnjikove. Ko će znati jer čuvari svih tih tajni su tu, drže nam predavanja o ratnim strahotama mada se, u tada opkoljenom Sarajevu, na nekim mjestima pio viski i igrao poker u krupne sume i onako, u mamurluku, moglo nazvati nekoga na Palama i zamoliti da prestanu samo dok se ne odspava malo. I prestajali su.

Grad heroj sa umjetničkom četom. Sve raditi samo da se puška ne dohvati. A ginula su djeca. Ne treba taj spomenik licemjerja na Kazanima jer mogao je Caco nastaviti i dalje raditi to što je radio samo da nije počeo odvoditi i one sa potvrdama da su važni. Ostali su važni i do danas.

Sve što se dešavalo poslije rata, sve što je opljačkano, vjerno nam prenosi već više od dvije decenije jedna novina. Novina, oslobođena od druge novine!

Ne, nemam namjeru praviti inventuru šta i koliko je pokradeno. Za to postoje institucije sistema u kojem je sjebano skoro sve što se moglo, a štednja u bankama dvostruko premašuje državni dug koji je napravljen da bi se sve skupa sjebalo. Čije su to pare, odakle im, kupuju li baš tim parama u bescijenje ono što je još ostalo. Danas fabriku duvana, lijekova, sutra Telekom i struju. Jebote hljeb da te jebo.

Smeta vam što psujem? Meni ne. Baš mi nešto došlo.

Gledati majmuna koji se kandiduje za predsjednika i televiziju koja ga zove da nam on to saopšti. Pa jebote zar smo na te grane spali. Gledati televiziju i još plaćati za to da nam još nešto pametno kaže Lagumdžija. Čitati naslove u novinama koje sudije su u bjekstvu, koji su osuđivani, koji tužioci i policajci su korumpirani a svi skupa od zla oca od gore matere.

Koji to imbecil daje povoda „ugroženima“ da uvođenjem par-nepar (pa nije kladionica jebote) baš na taj dan, ovoj južno hrvatskoj pokrajini, jezičkoj, ekonomskoj i političkoj, da povoda da maše i urla da je ovo zemlja terorista i ko je u svoj toj idiotariji veleizdajnik.

Kako to da Dodik naprasno dolazi u Sarajevo i ko mu je dao garanciju da neće biti uhapšen. Naši „prijatelji“ možda?

Pa hajde da im se zahvalimo na prijateljstvu. Hajde da zamolimo konačno te koji su „ugroženi“ i koji bi da se odcijepljuju da to i urade. Što prije to bolje. Da ponesu sa sobom i dugove i prihode, nek prodaju hercegbosanci hrvatske proizvode u Hrvatskoj.

Nek nosa Dušanka svoju guzu po Narodnoj skupštini za iste pare koje dobija ovdje. Jebeš Parlament u kojem sjedi Špirić i i čiji je Predsjednik Čavara. Jebeš državu koju predstavlja Čović.

Hajde da konačno državljanin ove države bude onaj koji ima samo njen pasoš i njeno državljanstvo.

Neće ići, neće moći jer sve je ovo samo jedna predstava u kojoj drama nastaje kad neko, nečim izazvan i zbog čega mu skidam kapu, predloži da se povedu ozbiljni razgovori između BiH i Srbije. Kako to napraviti kad su te razgovore imali „ugroženi“ još od 93. godine a ruku na srce i dobar dio Bošnjaka ima hrvatski pasoš, možda i prvi u Bošnjaka. A ostalo je i još nešto za ukrasti!

Šta poželjeti u Novoj njima? Zenicu!

Nama?

Sreću sigurno ne jer u sreću se uzda lud a pametan u svoj….

Zato:

Radomir Lazić
Autor/ica 28.12.2016. u 23:32