Gojko Berić: Pokrovitelji zločina

tačno.net
Autor 27.6.2014. u 17:43

Gojko Berić: Pokrovitelji zločina

Hrvatska ima više nego dovoljno ekstremnih desničara, raspoloženih da se, kad god zatreba, okupe u slavu najopskurnijih tipova, kakav je Dario Kordić, ratni zločinac koji se ovih dana vratio s robije duge skoro 17 godina. Kordiću je nekoliko stotina šovinista, u dekoru hadezeovskog hrvatstva, priredilo svečani doček na zagrebačkom aerodromu Pleso, uz Thompsonovu muziku, ovacije i uzvike “Za dom spremni!”

Piše: Gojko Berić, oslobodjenje.ba

Izgubljen u ushićenoj gomili, jedan čovjek je povikao: “Sotono!” i “Ubico!” Od linča su ga spasila četvorica policajaca. Policija nije mogla da zaštiti dr. Slavu Kukića, kojeg je, dan kasnije, navodno pripit batinaš napao i pretukao bejzbol-palicom u njegovom kabinetu na mostarskom Sveučilištu. Batinaš je bivši pripadnik HVO-a i ratni vojni invalid, a profesora Kukića je pretukao zbog njegove izjave o tom istom Dariju Kordiću. Reći, dakle, da se “normalan narod ne smije ponositi osobama kao što je Dario Kordić”, opasno je po život. Tu se više ne radi o pravu na “različito mišljenje”, već o kriterijumima koji u civiliziranom svijetu moraju važiti za sve. A prema tim kriterijumima, ratni zločinac je ratni zločinac, fašizam je fašizam, a šovinizam je šovinizam.

U Busovači, svom rodnom mjestu, Kordić je naišao na masovan doček svojih pristalica. Teško je reći šta je zajedničko gomili koja sa nacionalističkim žarom veliča jednog ratnog zločinca, koji se njima i samo njima ukazuje kao tobožnji heroj i koji ne pokazuje nimalo kajanja za svoju ulogu u ratu. I sve se to dešava pred lokalnom crkvom, kako bi nakazni ritual priskrbio pokroviteljstvo samog Boga. Rođen 1960, u vrlo religioznoj obitelji, Kordić odrasta i školuje se u tom mjestu. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i jedno vrijeme bio novinar. U ratu se uspio nametnuti kao jedan od najvećih autoriteta famozne “Herceg-Bosne”, neostvarenog, ali ne i napuštenog cilja hadezeovske prvoboračke garde. Kordić je za svoje pristalice paćenik i heroj, u oba slučaja čovjek sa “posebnim zaslugama” za hrvatski narod. Poput svih političara izleglih iz populističkog gnijezda, i Kordić se voli poistovjećivati sa “svojim narodom”, pa na Plesu, “blijed ali ekstatičan”, kaže: “Ovo je pobjeda hrvatskog naroda.”

Kordićeve pristalice ne zanima zločin u Ahmićima, kada je brutalno pobijeno 116 bošnjačkih muškaraca, žena i djece. A i sam Kordić se ponaša tako kao da s tim nema nikakve veze. Ista šovinistička mržnja snažno povezuje dželate ahmićkih Bošnjaka, u psihologiji dobro poznata mržnja prema vlastitim žrtvama. Negdje u ljeto 2004. godine, kada je iz Haaga stigla vijest da će general HVO-a Tihomir Blaškić biti pušten na slobodu, kroz Ahmiće su iste noći orgijale kolone automobila sa hrvatskim zastavama, uz ustašku himnu: “Evo zore, evo dana…” Blaškić je bio prvooptuženi za zločin u Ahmićima, izrečena mu je kazna od 45 godina zatvora, ali je pravosnažna presuda glasila – devet godina. U Kiseljaku su mu priređene stadionske ovacije, a posebnu počast ukazala mu je potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, koja je Blaškića i njegovu obitelj primila u svom kabinetu. Posve je, dakle, u skladu s ovdašnjim društvenim običajima da se ratnim zločincima, pošto se vrate s robije, priređuje svečani doček, pa prisustvo Dragana Čovića u Busovači nije nikakvo iznenađenje. Politika je na svim stranama bila i ostala prećutni pokrovitelj i ratnih zločina i ratnih zločinaca.

Tog običaja se drži i Crkva, pa je logično što su se na Plesu našli katolički svećenici, časne sestre i sisački biskup Vlado Košić. “Ne vjerujem da je Kordić ratni zločinac, bez obzira na presudu. Ne, on je moralna veličina jer je na sebe preuzeo teret krivnje koja nije utemeljena na činjenicama. Presuda Dariju Kordiću je presuda Hrvatima u BiH”, kaže Košić. Evidentno je da je politika ušla u Crkvu, a Crkva se ugodno smjestila u prostoru svakodnevne politike. “Nijedan politički skup ne prolazi bez religijskih obreda, a gotovo nijedan religijski obred bez nacionalnih političara, nacionalnih simbola pa i nacionalističke estradizacije i profanizacije svetoga. Na komemoracijama svojim žrtvama nema spomena na vlastito zlo, nema poziva na odgovornost za budućnost novih generacija koje sa zlom prošlosti nemaju puno veze. Štoviše, vlastito se nasilje sakralizira prešućivanjem, odobravanjem ili čak heroizacijom, iz sjećanja, a i stvarno, brišu se tuđe žrtve i spomenici… U svakom slučaju, ništa se u povijesti čovječanstva nije pokazalo izopačenije od političke religije, jer se njezina nasilnička mimikrija skriva u srcu religijskih institucija koje se smatraju vlasnicima nedodirljivog i svetog”, piše Ivan Šarčević u eseju “Politička religija”.

Oliver Frljić, jedan od najatraktivnijih mladih redatelja u Hrvatskoj, važi za žestokog kritičara Katoličke crkve. Frljić, recimo, tvrdi da je vjeronauk u školama izvor šovinizma u Hrvatskoj. “Reakcionarno-konzervativno-šovinistički sustav vrijednosti koji se njime reproducira odgojio je generacije koje sada imaju pravo glasa. Formirani u okviru te ideološke matrice, logično je da se kroz njihov glas sada artikulira mržnja, netolerancija i diskriminacija”, smatra Frljić, poznat po predstavama “Aleksandra Zec” i “Ubistvo Zorana Đinđića”.

Sve je, dakle, politika, pa je smiješno kad zastupnik u federalnom Parlamentu Marinko Čavara upozorava javnost da slučaj profesora Slave Kukića ne treba politizirati i zloupotrebljavati u predizborne svrhe. Kao da razbojništvo nad profesorom Kukićem nije politika par exellance.

tačno.net
Autor 27.6.2014. u 17:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija