Hercegovački Aristotel i bosanska mržnja

Petar Jeleč
Autor 4.11.2013. u 08:29

Hercegovački Aristotel i bosanska mržnja

Piše: Petar Jeleč

Kontinuitet beščašća. Gostujući nedavno na međugorskoj radio-postaji Mir u emisiji „Agape“ koju uređuje fra Mario Knezović, Nino Raspudić taj „hercegovački Aristotel“ kako mu voli tepati Čovićev privatni bilten Večernji list, uspio je u samo nekoliko minuta pokazati širok spektar neznanja, zlobe i beščašća. Nakon što su Raspudić i voditelj emisije nahvalili „našeg dragog vladiku Grigorija“ i neka njegova imaginarna velika djela koja čini u Hercegovini, posvetili su se omiljenoj temi i onomu što ih zapravo ponajviše žulja. Naime, na voditeljev nagovor da komentira “napise prije svega fra Drage Bojića i fra Petra Jeleča“, Raspudiću je jaka jednostrana emocija, potaknuta voditeljevim pitanjem, proizvela logički košmar u glavi kojem je teško naći presedan. Na ponovljeni voditeljev poticaj: “Možete li nešto o tome?”, Raspudić odgovara: “Mogu – o tome kao i o svemu.” (sic!) U nastavku tako slušamo: „Tu se radi o jednoj žalosnoj pojavi koja ima neke svoje povijesne uzroke. Mi imamo jedan kontinuitet kvislinške politike od Ahdname do danas i o tome treba govoriti.“ Sve je prema Raspudiću dakle počelo s „kvislingom“ fra Anđelom Zvizdovićem, a razvijalo se kroz povijest sa svećeničkim udruženjem „Dobri pastir“ čijim je članovima, kako, ne trepnuvši, podvali Raspudić, „bio puno bliži Tito i jugoslavenski režim nego njihova braća stradalnici ili narod“. Tu je još čitav niz besmislenih tvrdnji, da ne mogu biti besmislenije, u kojima se stalno perpetuiraju optužbe o „kvislinškoj politici”,“nekom posebnom mentalitetu”, „nemoralnom i nepoštenom odnosu prema vlastitom narodu“, „tradiciji iz vremena komunizma“, “štokholmskom sindromu” od kojeg smo oboljeli pa smo zavoljeli svoje progonitelje, a to su kod Raspudića naravno uvijek i samo zli Bošnjaci kojima se inače opsesivno bavi u Dodikovim i Čovićevim medijima i prema kojima ne uspijeva sakriti svoju netrpeljivost i mržnju. Tako si je taj veliki „filozof“ umislio da bi se netko od bosanskih franjevaca trebao uvrijediti ako ga on ili njemu slični nazove „daidža“ i bude im jako krivo kada se takvo što ne dogodi. Raspudićeva besjeda na radio Međugorju završava sugestivnim riječima:  „…radi se o izrazitoj manjini i mislim da im čak ne treba davati previše pozornosti”. Čuvši početak i kraj, slušatelj tako ostaje potpuno zbunjen jer ne zna treba li govoriti o toj “izrazitoj manjini” ili se na nju ne treba osvrtati kako se i Raspudić inače nije osvrtao u toj radio emisiji kao i u Večernjem listu samo koji dan prije same emisije.

Sve ove optužbe, naravno, nisu nove niti je Raspudić njihov kreator. On je samo jedan u nizu klevetnika: dosad su to činili, a povremeno se još uvijek javljaju za riječ, obavještajci doškolovani za povjesničare poput Ive Lučića i zavičajni povjesničari sitnog interesa u službi tobože nacionalnoga/domoljubnoga osvješćivanja poput bivšeg svećenika-dominikanca Jure Krište koji je nedavno ukoričio svoj najnoviji neuspjeli pamfletić protiv franjevaca Bosne Srebrene nakon što mu je jasno dokazano da u potpunosti izmišlja događaje koji se nikada nisu zbili. Raspudić me inače u svojim javnim nastupima više puta prozivao, te sam mu jednom i odgovorio premda se ne volim baviti takvim ljudima. To ga je očito jako zasmetalo čim i dalje ima toliku potrebu da svako malo troši svoje „dragocjeno“ vrijeme i velike umne „sposobnosti“ na jednog tako „nebitnog i odnarođenog daidžu“. Odgovaram mu i sada prilično nerado, više zbog apsurdnosti iznesenih optužbi, nego iz neke volje da ulazim i u kakvu raspravu s njihovim autorom.

Ovdje su sadržaji navedenih optužbi mnogo zlokobniji od samih formulacija, koje su, sve redom, uključene u sintagmu “kontinuitet kvislinške politike”, pa o njoj treba reći barem ono najvažnije. Prvi član sintagme (kontinuitet) upućuje na neprekinutost postojanja i/ili djelovanja, pa možemo zaključiti da Raspudić smatra kako je neka politika protegnuta od fra Anđela Zvizdovića i Ahdname do danas, dakle, od 1463. do 2013. Ono međutim što Raspudić naziva politikom treba nazvati pravim imenom: umijeće preživljavanja. Drugo, to umijeće preživljavanja nema svoj kontinuitet, jer se pojavljuje samo u situacijama egzistencijalne ugroženosti, pa od Raspudićeva kontinuiteta ne ostaje ništa. Misli li se na duh Ahdname (na umijeće preživljavanja), a ne na njezino slovo, onda se može govoriti isključivo o memoriji jedne redovničke zajednice koja je za duhom Ahdname posegnula samo još jedanput, poslije Drugoga svjetskog rata, u doba kad se u drugoj Jugoslaviji nad katolike nadvila opasnost utjelovljena u novoj vlasti. Da bi svoje vjernike i svećenike spasili od progona i zatvora, od montiranih procesa i iznuđenih priznanja, od patnji na robiji i od vjerojatnoga odlaska iz svoje zemlje, nekoliko uglednih i mudrih članova Bosne Srebrene (među najpoznatijima Josip Markušić, Bono Ostojić, Karlo Karin) uspostavili su poslije rata udruženje “Dobri Pastir” kao jedini modus vivendi u danom povijesnom trenutku. Jednako je bilo i pet stoljeća prije toga. Da nije bilo takvog “kontinuiteta kvislinške politike”, upitno je bi li bilo i Nine Raspudića i njegovih bezbrojnih profiterskih nastupa u javnosti kao fanatičnog izrugivatelja svega što je bosansko. Za Raspudića i njemu slične u hrvatskim kleričkim krugovima izdajica i papučar je, tako, jedan fra Anđeo Zvizdović koji je nakon turskog osvajanja ostao sa svojim narodom, a nije pobjegao i sklonio se u sigurnu zavjetrinu preko Save. Za ljude Raspudićeva, Kriština i Lučićeva mentalnog sklopa izdajica je i veliki provincijal fra Josip Markušić koji je ostao sa svojim vjernicima i narodom, a nisu to oni biskupi i svećenici koji su 1945. pobjegli iz zemlje i ostavili svoj narod u potpunosti na cjedilu. No, usprkos neuspjelim pokušajima spomenutog trojca kojima su inače zadnjih godina bolesna opsesija postali upravo bosanski franjevci, povijest je dala za pravo Zvizdoviću i Markušiću ma koliko se oni trudili da nekoga uvjere u suprotno.

Raspudićev govor iz spomenute radioemisije ne bi bilo primjereno označiti kao “govor mržnje” jer time ne bi bilo rečeno sve što o njemu treba reći. Usporedbe ne treba tražiti predaleko: dovoljno je prisjetiti se huškačke retorike kojima je obilovao javni prostor početkom devedesetih godina ili, recimo, ono što u zadnje vrijeme piše Raspudićev veliki fan Rajko Vasić koji se u jednom svom tekstu hvalio zajedničkim ispijanjem kave na zagrebačkoj špici u društvu „hercegovačkog Aristotela“. U tom smislu, pored sve veće sličnosti s Rajkom Vasićem, Raspudićev govor čini mi se da je najbliži ratnoj i poratnoj retorici Vojislava Šešelja, pogotovo u slučajevima kad je ovaj prokazivao svoje protivnike kao strane plaćenike, što i Raspudić čini mrskim daidžama kad za njih tvrdi da ih favorizira i podržava dio međunarodne zajednice. Posebno je dirljiva Raspudićeva velika tuga kada s neskrivenim razočarenjem napominje kako su daidže postali miljenicima medija ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Hrvatskoj. Premda je Raspudić itekako prisutan u medijima, osobno smatram kako je to ipak nedovoljno za nekoga tko može bez po muke u svakoj prilici govoriti, kako sam kaže, o svemu. Apeliram stoga na sve medijske kuće da tome enciklopedistu naših dana još više otvore svoja vrata i frekvencije svojih radio i tv postaja. Mediji bi se isto tako trebali smilovati pa više vremena i prostora posvetiti i Raspudić-Lučićevoj zamrloj udruzi „Istina“ čiji se utjecaj na domaća i svjetska zbivanja ne bi smjeli tako olako zanemarivati i omalovažavati kao što to neki neupućeni zlobnici znaju činiti. Ipak su njezini osnivači ljudi „velikog intelektualnog kapaciteta“ i još većeg „ljudskog integriteta“, a ta se udruga pokazala vrlo važnim faktorom ne samo na Balkanu nego i znatno šire! Pojedini analitičari procjenjuju kako je imala presudan utjecaj i na sprječavanje američke intervencije u Siriji, jer je Barack Obama odlučio zaustaviti svoje već spremne bombardere B52 i tomahawke nakon što je uz kratki espresso pročitao jednu Raspudićevu kolumnu u Večernjaku koju mu je dostavio velečasni pater Ivan Tolj preko hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. A radiju Mir Međugorje želim još puno ovakvih emisija koje šire agape (ljubav) prema svojoj subraći u Bosni Srebrenoj, te još bolje odnose s „našim dragim“ Dodikovim vladikom Grigorijem. Pozdrav im svima od jednog kvisling-daidže oboljelog od štokholmskog sindroma!

Bosanska mržnja. Glavni i odgovorni urednik bh-izdanja Večernjeg lista u jednoj svojoj nedavnoj kolumni poručuje Hrvatima iz Hrvatske da ne skraćuju ime BiH samo na Bosna, objašnjavajući im da oni koji bh. Hrvate  pitaju “što ima u Bosni”, trebaju shvatiti kako „su tim pjesničkim izričajem nesvjesno bili dijelom opasnog projekta ‚Bosne‘ bez Hrvata!“. No, samo nekoliko tjedana kasnije, taj borac za ravnopravnu upotrebu termina „bosanski i hercegovački“ u svojoj kolumni „Tuđmanova salveta i meni je podvaljena kod Ashdowna“ – u kojoj se inače raspisao o umišljenoj vlastitoj važnosti i večerama s Ashdownom – poručuje kako je trebalo već odavno „osnovati institut koji bi izučavao bosansku mržnju“. Pavković zatim u jednom drugom pasusu nadodaje: „Objašnjavao sam Ashdownu da Bosna i Hercegovina leži na slojevima eksploziva, o ratovima koji se događaju svakih pola stoljeća. Spominjao sam Ivu Andrića koji je kao zloguki prorok najavljivao ratove koje će uvijek iznova pokretati bosanska mržnja“ (sic!). Ne znam gdje mu nestade drugi dio naziva države i zašto bi mržnja o kojoj zbori Pavković bila ograničena samo na Bosnu, a ne i na Hercegovinu. Pavkovićeve su novine inače zadnjih godina optuživale pojedine ljude kako navodno dijele Hrvate u BiH, a to nitko tako ustrajno ne čini kao upravo „dvorski“ novinari ovoga privatnog biltena Dragana Čovića. Budući da se groze svega što nosi atribut bosanski, počeli su tako koristiti besmislen termin Hrvati Bosne i Hrvati Hercegovine, jer prema njihovim suludim teorijama ne postoje nikakvi bosanski Hrvati i hercegovački Hrvati, kako su često pisali, budući da taj termin navodno sugerira sumnjivo izdvajanje bosansko-hercegovačkih Hrvata iz cjeline jedinstvenog hrvatskog naroda. Sva sreća pa je ta kovanica propala i nije zaživjela u javnosti jer je totalno nezgrapna, ahistorijska i besmislena. A gospodin Pavković koji optužuje ljude iz Hrvatske da pitanjem „što ima u Bosni“ postaju dio opasnog projekta Bosne bez Hrvata, trebao bi znati da taj projekt najbolje i najustrajnije razvija njegov šef Dragan Čović i novine koje oni zajedno uređuju, jer je stranka koju vodi mostarski sokol glavni krivac što je Bosna ostala i svaki dan ostaje bez toliko Hrvata. Zbog tolikih popljačkanih poduzeća i tvornica u sredinama u kojima vlada „stožerna stranka“ i zbog strahovlade koja je uspostavljena na tim područjima, udareni su sigurni temelji daljnjem osipanju Hrvata ne samo iz Bosne, nego i iz Hercegovine.

Tekst, uz dopuštenje autora, preuzet iz Svjetla riječi.

Petar Jeleč
Autor 4.11.2013. u 08:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija