Isus u BiH

Ladislav Babić
Autor 2.3.2014. u 12:58

Isus u BiH

Nije stvar da se smišljaju i diskutiraju alternativne prošlosti (što bi se zbilo da je bilo ovako a ne onako), jer jedino budućnost ima alternative. A u njihovom izboru trebala bi pomoći “učiteljica života”, u koju se svi kunu nakon što je iznova siluju pred našim očima.

Piše: Ladislav Babić

Rasplakali se zabludjeli humanisti, pseudohumanisti – a hinjenom suzama plaču se pridružiše i provokatori – nad “huliganskim” nasiljem i paležom nešto zgrada, kao nečim što navodno derogira legitimnost narodnog bunta protiv vlasti koju je sam izabrao, pa sad istoj želi reći zbogom ti bog daj, ali se ona pravi da ne čuje ništa. Kao „Ne čujem(o) dobro“, pa joj to treba na jasnije načine signalizirati, dok cjelokupna povijest svjedoči o još direktnijim načinima davanja do znanja volje naroda, kojom se prilikom najčešće kotrljaju glave. Ako je svaki racionalni dijalog između demonstrana i onih protiv kojih protestiraju unaprijed osuđen na neuspjeh – kao što neki kažu – preostaju tek dva moguća scenarija. Šahovskim rječnikom, remi pozicija, no ne u smislu da svatko ode na svoju stranu zadovoljan sa pola boda, već očuvanje status quoa – situacije koja i jeste dovela do izlaska naroda na ulice. Ili nasilna promjena vladajuće garniture, ukoliko ne želi svojevoljno otići, uz obaveznu napomenu da se prostom zamjenom ljudi na dulji rok stvari neće značajnije promijeniti. Kad institucije sistema nisu sposobne vršiti svoju funkciju na korist naroda, onda je zalud od njih očekivati rješenje. Treba ih mijenjati! Ne ljude u institucijama – što se sugerira novim “demokratskim” izborima – već same institucije. Njihovu strukturu i djelatnost prilagoditi ljudima, uz efikasnu kontrolu od strane korisnika – građana. Treba u svijesti izvršiti inverziju shvaćanja čuvene izjave Luja XIV“Država to sam ja”, jer država je na neki način svaki njezin građanin. “Mi” smo “njih” birali, a nisu “oni” izabrali narod. Daklem, narod raspolaže pravom da, kad čelnici institucija uzurpiraju vlast a one postanu neoperativne, i jedne i druge zamijene. Ako drukčije ne ide, onda silom. Ili ćemo u žaru svog pseudohumanizma dovijeka očekivati neki deus ex machina da nam donese boljitak? Stvar je vrlo jednostavna, samo mnogi u strahu ili iz pragmatičnih, koristoljubivih razloga, izbjegavaju jasni odgovor. Jedni, bojeći se floskule o “govoru mržnje” – jer nije svaki poziv na upotrebu sile, niti je on u svako vrijeme govor mržnje. To treba znati raspoznati. Drugi pak, u strahu od gubljenja svojih privilegija koriste je kao preventivni zaštitni mehanizam – njih štiti, a druge kompromitira kao navodne nasilnike koji ne znaju moduse demokratskog ponašanja, kojih se oni u svom pljačkaškom vlastohljeplju kao drže! Istovremeno, kad zakažu takve psihološke mantre za smirivanje gnjeva masa, oni su spremni svaki čas posegnuti za nasiljem protiv onih koji isprva na sasvim demokratski i legitmni, zakonom regulirani način – mirnim protestima – zahtijevaju njihov odlazak.

I sociolozi – posebno oni koji vladaju suvremenijim istraživačkim aparatom – znaju da društveni procesi nisu kontinuirani. Sistem se rađa u previranjima, prolazi duže ili kraće razdoblje stabilnosti kad institucije sistema nesmetano funkcioniraju, a nakon izvjesnog vremena degradacije sustava urušavaju se njegove institucije; sistem kolabira i ruši se previranjima iste vrste iz kakvih je nastao. Iz pepela staroga rađa se novo. Svaki društveno politički sistem počiva na skupu izvjesnih pretpostavki koje bi trebale osigurati njegovo funkcioniranje. Društvo je, međutim, dinamički sustav, ono se neprestano mijenja, što u određenim razdobljima dovodi u pitanje smisao početnih pretpostavki (uvjeta) na kojima je građeno. Ukoliko su odstupanja mala, mogu se kompenzirati u hodu i društvo nastavlja naizgled nekonfliktni razvoj. Dešavaju se međutim situacije kada ta odstupanja (realizirana razvojem materijalne baze, proizvodnih odnosa i promijenjene društvene svijesti) postaju toliko znatna da ih institucije koje bi trebale osigurate funkcioniranje društva (zbog vlastite tromosti i korumpiranosti) kojima su suprotstavljeni zahtjevi većine stanovništva – koje će prvo na vlastitoj koži osjetiti promjenjene uvjete – više ne uspijevaju uskladiti. Tada se institucije – s vladajućom društvenom elitom čijim sve izrazitijim zastupnicima one postaju – i narod počinju sve više razilaziti. Iz determiniranog (predodređenog, predvidljivog) razvoja, temeljem jasno definiranih ali ne u potpunosti shvaćenih i previše statičkih početnih uvjeta temeljem kojeg se sustav počeo graditi, on prelazi u stanje determinističkog kaosa kada je nemoguće predvidjeti kako njegov daljnji razvoj, tako i djelovanja pojedinih članova i društvenih grupa. Društvo zapada u prolazno stanje anarhije, kada je tek moguće tvrditi da će i nasilni čini (skidanje glava, palež i uništavanje) postati sastavni načini djelovanja isprovocirani neprilagodljivošću vladajućih elita. Kako, već i prema (pred)antičkoj mitologiji, red nastaje iz kaosa, tako će se roditi i iz ovog stanja, doduše onaj nepredvidljivog tipa. Recimo, predvidivo je da će se ukrajinska “zbrka” kad tad stabilizirati, no još se ne može reći na koji način – secesijom jugoistočnih, proruskih dijelova, ili stabiliziranjem centralne vlasti te očuvanjem cjelovitosti zemlje, uz – u oba slučaja upitnu zagonetku o ekonomskom ustroju. Ako je za neke (CIA) raspad Jugoslavije i bio vjerojatan, teško je bilo predvidjeti hoće li i kada zaista do njega i doći, te na koji će se način odvijati, koji će fragmenti nastati, a da ne govorimo o broju žrtava i pljački stanovništva od novoformiranih društvenih elita. Ova dva slučaja su i primjeri – uz bezbroj inih – nasilnih mijena društvene stvarnosti, te bi zaista trebalo prestati liti krokodilske suze nad nečim što je vrlo izvjesno u danom trenutku za neko društvo. Nije stvar da se smišljaju i diskutiraju alternativne prošlosti (što bi se zbilo da je bilo ovako a ne onako), jer jedino budućnost ima alternative. A u njihovom izboru trebala bi pomoći “učiteljica života”, u koju se svi kunu nakon što je iznova siluju pred našim očima.

Da skratimo, nasilje možda i nije legitimirano zakonom, ali tim ne manje ono služi kao alat (najčešće iznuđeni) u društvenim promjenama. Mnogi se zaklinju u kršćansko “Ne ubij”, pa ubijaju svakodnevno, bilo u kriminalnim, bilo u društveno organiziranim poduhvatima – ratovima. Isus je često na usnama, a premalo u srcu. Pa kad smo već kod njega, evo i primjera kad on sam svojim vlastitim činom opravdava rušenje legalnih institucija sistema u času prestanka njihova služenja na korist građana, već se upravo obratno – koriste njima u svoje parcijalne, nadasve profiterske svrhe.

U jeruzalemskom hramu ljudi su prinosili žrtve bogu. Trgovci su počeli unutar hrama prodavati žrtvene životinje a svoju su dobit dijelili sa svećenstvom i poglavarima. Zamjena stranog novca za onaj hramski bila je prilika za prijevaru, te je ta sramotna trgovina postala i svećenicima izvor prihoda. Može se reći kako je ovdje bio uspostavljen institucionalizirani nemoral, direktno suprotstavljen svrhi hrama kao mjesta obraćanja bogu i širenju božje riječi. Profiterstvo upravljačke elite stajalo je direktno nasuprot tada vladajućeg morala. Kada je naišao Isus

“…nađe u hramu prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače novca gdje tamo sjede.. Napravi bič od užeta te ih sve istjera iz hrama skupa sa ovcama i volovima. Mjenjačima prosu novac i stolove isprevrta. A prodavačima golubova reče: ‘nosite to odavde! Ne pravite od kuće Oca moga prodavaonicu!’” (evanđelje po Ivanu, 2,14)

Na jednostavan način, koristeći silu, razriješio je dihotomiju između nemoralnog, licemjernog profiterstva i moralnog društvenog ustroja koji ima služiti narodu. Naravno, na kratko vrijeme, jer su ga vladajuće strukture u sprezi sa rimskim okupatorom pribile o križ – dobra paradigma ishoda mnogih revolucionarnih promjena. Ali je, ipak, svojim primjerom pokazao put! Kako ni ovo, uz sijaset povijesnih primjera koji su često po njih loše završili, nije podučilo farizejski deklarirane bogoljupce koji nastavljaju služiti Mamonu novca umjesto narodu, zar je čudno da ovaj u vremenima determiniranog društvenog kaosa ni ne znajući, instiktivno slijedi Isusov primjer? Ako li deklarirani bogoljupci – napose kršćanski – ne shvaćaju primjere iz svojih svetih knjiga, kako li će tek slijediti puteve humanističkog morala? On jeste čovjekoljubiv, stoga i nosi takvo ime, no kad se sva mirna, ljudska rješenja pokažu nedostana pred silom štićenim degeneriranim sustavom, valja se prisjetiti – dotrajale zgrade čovjek ruši, namjesto njih podižući nove. A naoko “nerješivi” problemi, još antička mudrost uči, lako postanu rješivi metodom presjecanja gordijskog čvora. Što nosi sa sobom, na žalost, odgovarajuće žrtve. Da li veće od onih koje uzrokuje izrođeni sistem što bi da traje vjekovima, svatko mora odgovoriti sam sebi.

Foto: Predrag Blagovčanin, tačno.net

Ladislav Babić
Autor 2.3.2014. u 12:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija