Ja i moj drug popišivač

Predrag Blagovčanin
Autor 5.10.2013. u 11:46

Ja i moj drug popišivač

Foto: Lee Smith

Oni dolaze kad ih najmanje očekuješ. Pozvone, pokucaju i kažu: mi došli. Da vas popišemo.

Piše: Predrag Blagovčanin

Selam alejkum, pomoz bog, hvaljen Isus i Marija, vazda bila ili eventualno onaj arhaični Dobar dan, apsolutno je nebitno, odgovaraju na sve pozdrave. Kafu ili sok ne piju, baklava ili kolač ne dolazi u obzir, nema se vremena  Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih spremnih za popisivanje je toliko da se ni cigara ne može zapaliti.

Imaš li vode, struje, kakvo ti je grijanje, kolika ti je bogati ova kuhinja, šta si od škole završio gdje ti je žena, šta od djece imaš?  Jebo to. Nije to toliko interesantno. Barem moj popisivač tako tvrdi. „Nego da mi pređemo na stvar, ko si, šta si, kojem bogu se moliš i kojim jezikom pričaš?“

Neuzubillah. Dočeka me lik nespremnog. Mislim spremao sam se za ova egzistencijalna pitanja al’ očigledno nisam dovoljno.

Nešto mislim  mogao bi biti Bošnjak, što da ne. Nakon intenzivne medijske kampanje, Senadina Lavića i Sejfudina Tokića koji samo što nisu prekidali utakmice Lige prvaka da nam objasne koliko je bitno biti Bošnjak i pogotovo onog malog „brote“ sa podvrnutim tolama sa interneta čak je i komšija Michael, inače Englez u komšiluku poznat kao Miki, shvatio  da je Bošnjak. Kaže da je siguran da bi  profesor Lavić samo kada bi želio, pronašao genetsku vezu između Elizabete II i Stjepana Tomaševića. Svaka čast Mikiju odnosno Michaelu, al’ nešto mislim Bošnjaka je najviše, šta ću im ja još prisjedati na muku. Uostalom, mislim da me i pored moje dobre volje ne bi primili u taj ekskluzivni klub.

Idemo dalje, idemo dalje, nema se vremena. Srbin. Srbi nisu imali nikakvih dilema, ne treba im niko govoriti kako će se izjasniti. Zna se ko su, šta su, ponosno navijaju za Srbiju, a Republiku Srpsku ne daju, ako treba odcijepit će se sutra, a branit će je do posljednjeg  maloljetnog junaka. Sa parolom ako može Kosovo možemo i mi dočekali su ovaj popis stanovništva. Za budućnost i mjesta u državnom parlamentu ne brinu se. Milorad ih vodi ka boljoj i svjetlijoj budućnosti, a sad kada se i otac slavne Republike Srpske vratio nakon odslužene zatvorske kazne iz Haga srce im je na mjestu, a bogami i lakše se diše.  Pošto se ne ložim na istoriju, bitke, hladno oružje, a i gusle mi nisu drage, izgleda da sam ispao i iz ovog  fola. Nikad od mene pravog Srbina.

Mogao bih vala biti Hrvat, što da ne. Najmanjenje ih ima, a koliko sam ja to shvatio, vazda im biraju predsjednika što ruku na srce nije fer. Pa gdje će Željko Komšić bit hrvatski član Predsjedništva kraj jednog dobrog, finog i poštenog katolika sa članskom kartom nekadašnjeg saveza komunista poput Dragana Čovića? Niđe veze. Kontam, Hrvati su majorizirani pa bi im barem još jedan veliki Hrvat poput mene dobro došao. Uostalom, ima li išta ljepše nego sjediti u Međugorju ispod vinove loze, slušati Matu Bulića sa kompilacijom hitova poput one Gori gora, gori borovina, cugati domaće vino i  šmekati Talijanke ispred fluorescentnog kipa. Privlačno zar ne? A vala garant bi se i uhljebio negdje u kakvoj državnoj firmi. S obzirom da ih je najmanje sva su im vrata otvorena, a i svi ih tetoše. Mogao bih vala biti Hrvat al’ bojim se provalili bi me. Ime mi ne valja, prezime pogotovo,  a i crkve samo turistički obilazim. Ćorak, propadoše mi i Hrvati. „Ne da se usranom do potoka“ kaže bošnjačko-srpsko-hrvatska narodna poslovica.

I šta mi ostaje? Ostali ili zaostali pitanje je sad? Sa smiješkom bi citirao Shakespearea tačnije Safurudina (profesor Lavić će najvjerovatnije do kraja popisa informisati javnost kako je Safurudin ustvari bio istinski Bošnjak iz Glavatičeva koji je sticajem historijskih okolnosti ime promijenio u Shakespeare) svaki papak čiji se intelektualni kapacitet ogleda u čitanju deklaracija sa šampona dok obavlja veliku nuždu. Ima tu svega, bivših komunjara, jugonostalgičara, polutanere, odnosno kako bi to naš nekadašnji reis imenovao: kopiladi iz miješanih brakova, vanzemaljaca, kućnih pomoćnica, marsovaca, Bosanaca, Hercegovaca, Čeha, Arapa, Sandžaklija, neopredijeljenih, metalaca, rokera, narodnjaka, narkomana i tu su smjestili i gospodina Fincija i njegovog kolegu Sejdića.

„Pa jarane odluči se već jednom“, prekide me popisivač. „Sjedim ovdje već 15 minuta. Znaš li ti bolan koliko ja posla imam?“ Dobro, rekoh, sabura druže, sabura.

Hajmo sad. Šta si? Emigrant.

Kojim jezikom govoriš? Najvjerovatnije njemačkim.

U šta vjeruješ: Ma jarane piši šta god hoćeš.

Haj’ potpiši se ovdje.

Prijatno, doviđenja i zapamti: Pušenje ubija, Pušenje ubija i Пушење убија.

 

 

Predrag Blagovčanin
Autor 5.10.2013. u 11:46