Jasmin Džemiđić: Najveće barijere su one u ljudskim glavama

tačno.net
Autor 8.4.2015. u 10:49

Jasmin Džemiđić: Najveće barijere su one u ljudskim glavama

Jasmin Džemiđić, sarajevski ‘sit-down’ komičar, rođen je sa dječijom paralizom. Uprkos tome, jedan je od najpopularnijih izvođača u Magacinu Kabare. U svojim nastupima ne propušta priliku da skrene pažnju javnosti o položaju OSI.

D.: „Sit down“ komičar je sada već svojevrsni brend, kako je sve počelo? 

J.Dž.: Počelo je slučajno, izašao je oglas na internetu i televiziji za stand up komičara amatera. Uvijek sam nasmijavao raju oko sebe na svoj račun. Odlučio sam da se prijavim, jer oduvijek sam volio scenu, želja mi je bila i glumu da upišem. Interesantno je to bilo kada sam se prijavio, odmah sam ljudima rekao,  budući da nisam znao gdje je caffe-klub „Gogo“, da ukoliko ima puno stepenica neka zanemare prijavu. Nisam želio nikog maltretirati pošto sam ja u kolicima. Rekli su da ima jedna stepenica i da neće biti problem. Ljudi su mislili da se zezam, nisu vjerovali da sam u kolicima dok se nisam pojavio. Kada sam došao zaista im je drago bilo. Raja je tako dobra bila da smo se odmah svi uklopili. Tu noć sam osvojio drugo mjesto. Tako je počela ta zainteresovanost Magacin Kabarea za stand up komediju. Kod nas su to pokrenuli Filip Andronik i Peđa Bajović. To je bilo takmičenje u aprilu, a te iste godine u septembru 2013. je počelo takmičenje „Šeret“ Magacin Kabarea na koje smo pozvani svi mi koji smo ranije učestvovali. Mi smo u međuvremenu imali već i neke nastupe i bili smo na nekim radionicama. Na tom takmičenju bio sam u finalu i završio sam kao peti. Jedna od nagrada na „Šeretu“ bio je i angažman u Magacin Kabareu, i tako sam od 2013. godine zvanično u MK.

D.: Koliko se Vaš život promijenio otkad nastupate?

J.Dž.: Dosta se stvari promijenilo, dosta sam ljudi upoznao. Imali smo turneju na kojoj smo obišli deset gradova. Bilo je super, publika je dobro prihvatala šale. Sada imam neku vrstu moći da ljudima ukažem na probleme osoba sa invaliditetom. To je za mene ogromna promjena.

D.:Šta Vam je važno da prenesete publici? 

J.Dž.: Meni je jako bitno da, pored toga što na prvom mjestu mora biti smiješno, ti nastupi moraju imati i neke poruke. Želim da se na neki način usmjeri pažnja na osobe sa invaliditetom. Kada nastupam i kada govorim o tome najmanje sam ja tu bitan. Pokušavam promovirati tu grupu ljudi na najbolji mogući način koji ja znam. Sada, da li je to dovoljno ili ne, da li to neko smatra šprdačinom, ne znam. Ja pokušavam zaista kroz komediju doprinijeti makar tome da ljudi pozitivnije gledaju na osobe sa invaliditetom. Doduše, ja sam jedini trenutno koji se bavi scenskom umjetnošću iz te populacije, ali nadam se da će se naći još neko ko je zainteresovan. U tome i jeste poenta, ukoliko ja uspijem svojim primjerom „izvući“ nekoga iz kuće da radi nešto, to će biti super.

D.: Nastup započinješ šalom da kasniš zbog stepenica uz koje si morao nositi kolica. Koliko je zapravo svakodnevno kretanje problem za OSI?  

J.Dž.: Spominjao sam maloprije turneju na kojoj smo obišli razne gradove. Ideja za turneju je nastala tako što je Emir Kapetanović pozvao mene u Kamerni teatar na svoju predstavu „Bajka koju idiot priča“. Svi znamo da je Kamerni teatar potpuno nepristupačan za osobe sa invaliditetom. Tako smo odlučili nešto uraditi da ukažemo na taj problem. Onda je Magacin Kabare aplicirao Ambasadi SAD-a, u smislu projekta, i to je „prošlo“. Uspjeli smo dogovoriti turneju u devet gradova, i u Sarajevu. Išli smo namjerno u ustanove koje nisu pristupačne. Tačnije, išli smo u kulturne centre i centre za omladinu u tim gradovima. Recimo, u Tuzli smo imali najmanje tri-četiri mjesta gdje smo mogli bez problema ući. Međutim, otišli smo u ustanovu koja je neprilagođena za OSI. Ljudima nije bilo jasno, zašto smo to izabrali kada smo imali adekvatne prostorije na drugim mjestima. Nije poenta ukazivati na nešto što je ok napravljeno, jer to treba biti normalno, već na ono što nije – kako bi se i to riješilo. Od devet gradova u osam nije bilo prilagođen prilaz za kolica. U Bijeljini, u Domu kulture, je sve bilo pristupačno, od ulaza u salu do ulaza na binu. I mi smo ustvari više htjeli ukazati na to da je bina nepristupačna, nego same ustanove. Ipak osobe sa invaliditetom mogu biti eventualno posmatrači, ali ne mogu učestvovati na sceni. Suština je bila da pokažemo ljudima da i ja imam šta ponuditi na toj bini.

D.: Kakve prepreke osoba sa invaliditetom u BiH mora preći da bi ostvarila neki svoj cilj?

J.Dž.: Imaš ti fizičkih prepreka poput stepenica, ali ja potenciram te barijere u ljudskim glavama. Da bi se bavio bilo čim moraš imati volju i moraš biti spreman na nekih hiljadu stvari. Ne mogu reći da ima samo negativnih stvari. Međutim, ljudi u našem društvu razmišljaju na način: „On je osoba sa invaliditetom – on ne može ništa.“ Ja sam želio tu sliku promijeniti. Bilo je jako puno prepreka, ali sam zaista imao sreće. Ljudima u Magacin Kabareu nije bilo bitno to što sam ja u kolicima. Oni su vidjeli taj neki kvalitet koji ja imam, jednostavno su mi pružili priliku. Također, opet krećem i od nas, osoba sa invaliditetom, mi se moramo aktivirati. Da ja nisam izašao iz svog doma, ne bi niko došao meni na vrata i rekao mi da pokušam ovo. Zar je teško poslati neki mejl, negdje otići, popiti vani kafu? Kod nas je tako generalno, prođite kroz grad, rijetko ćete vidjeti osobu sa invaliditetom. Znači, problem je i u nama, moramo biti aktivni na bilo koji način.

diskriminacija.ba

tačno.net
Autor 8.4.2015. u 10:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija