KAKO IZGLEDA SLOBODA OKUPLJANJA LGBT OSOBA U BIH: AKO MOŽE DOBROVOLJAČKA, ONDA MOŽE I PRAJD

tačno.net
Autor 6.1.2015. u 12:00

KAKO IZGLEDA SLOBODA OKUPLJANJA LGBT OSOBA U BIH: AKO MOŽE DOBROVOLJAČKA, ONDA MOŽE I PRAJD

Piše: Paulina Janusz

Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, upitano kakve uslove mora ispuniti eventualni organizator okupljanja LGBT zajednice u Sarajevu, odgovara kratko: “Sve potrebne informacije možete dobiti u Zakonu o javnom okupljanju Kantona Sarajevo.”

Tako stvari izgledaju u administrativnoj teoriji. Kakva je, pak, praksa, zna jedna od organizatorica Queer Sarajevo Festivala, brutalno rastjeranog 2008. godine, Slobodanka Dekić. “Ovaj Zakon je vrlo zanjimljiv”, kaže nam, “Na papiru sve je vrlo jednostavno. Međutim, kasnije se ispostavlja da sve zavisi od njihove procjene i volje da li će da reaguju ili neće, a to nije dovoljno za organizatore, koji bi trebali imati bezuslovno povjerenje u institucije. U postojećoj situaciji ispada da neko može, a neko ne može. Nekome ćemo poslati patrolu ili zaštitu, a nekome nećemo.”

Brojčana nadmoć nasilnika

“Mi smo išli sve po PS-u”, govori Dekić o organizaciji QSF-a, “Sve je bilo prijavljeno na vrijeme, bilo je angažovano privatno obezbjeđenje jer je obaveza organizatora da obijezbedi skup. Ja se tačno sjećam kad se Svetlana [Đurković, predsjednica Udruženja Q, organizatora QSF-a, prim. aut.] vratila s jednog od ovih sastanaka, da su joj rekli u policiji ‘Mi se spremamo za taj događaj kao da će oni preko puta Akademije da gađaju Akademiju zoljama’. Međutim, kad smo došli, mi smo vidjeli da to nije baš kao što smo mislili da će biti, jer su tu stajali lokalni policajci koji nisu čak ni imali problem što se protivnici događaja okupljaju ispred. Ali, bitno je bilo i to da smo vidjeli da tu nema dovoljno ljudi da te štiti, da napravi obruč oko tih ljudi koji dolaze na festival.”

Tog 28. septembra 2008. godine se ispred zgrade Akademije likovnih umjetnosti okupilo nekoliko desetina huligana i vehabija, koji su vrijeđali i pljuvali oko 300 posjetitelja izložbe planirane za otvaranje festivala. Neki od nasilnika počeli su da kamenuju zgradu da bi kasnije pratili pojedince prisutne na događaju i napadali ih. Povrijeđeno je najmanje osam osoba, a jednoj od njih, državljaninu Danske Andrejsu Viskochisu, hitno je operisano oko.

“Naredne godine smo organizovali festival virtuelno i nakon toga smo prestali sa radom. Bilo je jako teško nositi se sa svim tim, i individualno i kao tim”, dodaje Dekić.

Na sljedeći veliki LGBT događaj je Sarajevo moralo čekati čitavih šest godina. Početkom ove godine u Art Kinu Kriterion gostovao je Međunarodni festival queer filma Merlinka – i on prekinut zbog nasilnog upada u prostorije kina grupe maskiranih osoba.

Saša Gavrić iz Sarajevskog otvorenog centra, organizatora Merlinke, ovako opisuje pripreme za njegovo održavanje: “Mi smo 20 dana ranije bez ikakvh problema prijavili događaj. 31. januara je bilo otvaranje. Došla je i policija, ali samo dva policajca. I to je sve prošlo mirno. Sljedeći dan je krenula po društvenim mrežama priča kako će u Sarajevu za Prvi maj biti Prajd i kako to treba spriječiti. Osnovana je grupa na Facebooku i za jednu noć se njoj priključilo 4.500 ljudi. Mi smo to prijavili policiji, zatražili da policija dođe sat vremena prije početka programa. Policija je tada rekla da nema nikakvog problema, no niko nije došao ni sat prije početka ni na sam početak programa. Policija je došla pet minuta nakon napada.”

U međuvremenu, nekoliko osoba je lakše povrijeđeno, dok se većina napadnutih uspjela sakriti. Gavrić kaže: “Policajci su došli vrlo brzo nakon tog napada. Njihov pristup je na početku bio vrlo drzak. Pitali su nas jesmo li imali redare, iako su redari uslov samo u slučaju događaja na otvorenom. Ja mislim da je to bila odbrambena reakcija i da su oni pokušavali prebaciti odgovornost na nas.”

“Policija nije bila svjesna šta će se dogoditi”, smatra Slobodanka Dekić, “Oni su nas uvjeravali da će učiniti sve da ne dođe do tih incidenata.” Ovakvo nonšalantno ponašanje policije iznenadilo je organizatore s obzirom da je Udruženje Q već par sedmica prije održavanja QSF-a počelo da prijavljuje prijetnje, huškanje i različite oblike govora mržnje vezane za Festival, a koje su se u konačnici pokazale najavom nasilja.

Mržnja nije prioritet

“Nakon napada su policajci bili poprilično profesionalni”, nastavlja Saša Gavrić, “Rekli su nam da nastavimo s programom trećeg dana i to je prošlo bez problema. Tog dana nema gdje nije bilo policije, bili su čak ispred moje zgrade.”

No, pravi test za nadležne institucije i njihov odnos prema slobodi okupljanja došao je tek kasnije, kad se na dnevnom redu našlo kažnjavanje krivih za napade na QSF i Merlinku.

“Nikog nisu kaznili”, kaže Slobodanka Dekić, “Bilo je nekih osam prijavljenih slučajeva napada, ono što smo mi znali. Peđa Kojović je bio jedan od napadnutih. On je jedini povukao prijavu jer su uhvatili momka koji je napao njega i Emira Imamovića. Osim toga, nikog nisu priveli. Nijedna optužnica nije podignuta. Da ne govorim koliko prijava smo mi podnosile kao tim za prijetnje preko interneta, preko telefona, preko SMS-ova. Sve je to bilo prijavljivano uredno, čitava dokumentacija je otišla u PU Marijin Dvor. Ja vjerujem da su oni to predali Tužilaštvu, no Tužilaštvo se nikad nije oglasilo u vezi toga.”

Dekić dodaje: “I onda je 2011. upućena žalba Ustavnom sudu BiH da se preinači prijava, jer to nije bilo kršenje reda i mira, nego su ovi ljudi došli tamo s motivom i taj motiv je bio mržnja prema LGBT populaciji.”

Ustavni sud je tada odgovorio da ovaj predmet nije prioritet, čime je na neki način poslao poruku kakav je njegov odnos prema pravu LGBT populacije na okupljanje. Na završetak slučaja su organizatori QSF-a morali čekati sve do ove godine. “Ustavni sud je prije mjesec dana izdao saopštenje da je djelimično usvojena apelacija”, kaže Dekić, “Šta god to značilo, jer za sad je objavljeno samo saopštenje, a sadržaj presude još uvijek čekamo.”

Na nemar nadležnih organa gonjenja žali se i Saša Gavrić: “Problematično je da to nije procesuirano kao krivično djelo. Navodno se to vodi kao prekršajno, ali tu nema ništa napismeno. Mi smo sami podnijeli tužbu kod Tužilaštva, nismo čekali da to policija preda. Tužilaštvo nam je javilo nekad na jesen da još uvijek vrše predistražne radnje. Prijavili smo i policiju na internu kontrolu Ministarstva unutrašnjih poslova i tu isto nikad nismo dobili nikakav odgovor.”

Ipak, Gavrić tvrdi da ima određenih pomaka u saradnji s policijom. “Mi smo nakon toga ušli u program permanentne obuke za policajce i već preko 1.500 policajca je prošlo kroz to”, nabraja, “Dobili smo kontakt osobe u četiri gradske opštine za koje smo to i tražili. U biti, sve što smo tražili od policije smo dobili nakon toga. Jedino što nismo dobili je potpisivanje neke vrste memoranduma o razumijevanju, ali pretpostavljam da to rijetko kad rade.”

Pomaci su primjetni i u slučaju drugih institucija. Dok je događaje oko QSF-a popratio institucionalni muk, na nasilje u Kriterionu je reagovalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH koje je izrazilo žaljenje i osudilo “svaki oblik nasilja usmjeren na uskraćivanje i kršenje ljudskih prava, naročito prava manjinskih i marginaliziranih skupina građana”. Napad na Merlinku su osudili i Ombudsmani BiH koji su tom prilikom istakli da “nikom ne smije biti uskraćeno bilo koje pravo u svim oblastima privatnog i javnog života samo zbog toga što je drugačije seksualne orijentacije.”

Nelagoda političara

Govoriti o pristupu države i njenih organa okupljanjima LGBT populacije u Bosni i Hercegovini nije moguće bez osvrta na famoznu “političku volju”, odnosno pristup političara ovom problemu.

Vjerovatno za sad jedini politički lider koji se ove teme sjetio bez da ga iko pita je predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić. Prošle godine je on u intervjuu za Dnevni list rekao sljedeće: “Iskreno, najviše bih volio da u Ustavu BiH u Članu 1. piše da je Bosna i Hercegovina država građana. To znači da je svaki državljanin BiH građanin pa prema tome da ima sva prava i obaveze kao građanin bez obzira na nacionalnu, vjersku, spolnu, obrazovnu, rasnu, seksualnu i svaku drugu pripadnost i orijentaciju.”

Pitanje o pravima seksualnih manjina pojavilo se ove godine tokom jedne od predizbornih debata na BHT-u i izazvalo je, u najmanju ruku, nelagodu tada okupljenih u studiju Mirsada Džonlagića (SBB), Asima Sarajlića (SDA), Mladena Ivankovića Lijanovića (NSRZB), Zaima Backovića (BPS) i Mirka Sovilja (DNS). Umjesto odgovora, dobili smo od njih nekoliko slogana o ljudskim pravima i dijalogu bez ikakvih konkretnih deklaracija.

Nikakvih nedoumica oko statusa LGBT populacije nema, pak, Evropska unija. Andy McGuffie, portparol Delegacije EU u BiH, kaže nam: “Evropska unija potpuno podržava jednakost i nediskriminaciju pripadnika LGBTI zajednice. U zdravom demokratskom društvu, osnovna prava svih građana moraju biti poštivana i moraju potpadati pod zakone i pravila koja su na snazi, a to, naravno, podrazumijeva slobodu okupljanja i slobodu govora.”

Iz Delegacije ističu da “EU podržava razne aktivnosti u Bosni i Hercegovini koje promovišu prava LGBTI zajednice, uključujući projekte podizanja svijesti, obuku javnih službenika i zakonskog okvira. Projekat ‘Coming out: Zagovaranje i zaštita prava lezbijki, gej muškaraca, biseksualnih i transrodnih (LGBT) osoba’ finansira EU iz Instrumenta EU za demokratiju i ljudska prava (EIDHR). Surađujemo sa članovima LGBTI zajednice i sretni smo što su prava LGBTI osoba bila jedna od tema sastanka članova civilnog društva sa visokom predstavnicom i potpredsjednicom Evropske komisije Mogherini i komesarom Hahnom održanom tokom njihove nedavne posjete Bosni i Hercegovini.”

Događaja zaista ima puno, što potvrđuje Saša Gavrić: “Mi smo i zbog toga kad smo organizovali Merlinku bili nekako utopijski nastrojeni. Jer mi smo prije Merlinke napravili 30 javnih događaja, pokazivali smo filmove i nikad nije bilo nikakvih problema.”

No, kad govorimo o okupljanjima LGBT populacije u Bosni i Hercegovini još uvijek ne izlazimo iz okvira kulturnih manifestacija. Da li bi u Sarajevu, kao u Zagrebu, Beogradu i Podgorici, bilo moguće izaći na ulice?

Saša Gavrić je u tom pogledu umjereni optimista: “Ja mislim da u smislu političke volje iz perspektive naših političara Prajd nije toliko opasan koliko je to borba protiv korupcije ili promjena ustavnog poretka, jer to bi za njih značilo gubljenje vlasti i gubljenje novca.”

On podsjeća na riječi tadašnjeg poslanika u državnom Parlamentu, Bakira Izetbegovića, povodom QSF-a 2008.: “Nimalo nisam obradovan održavanjem Queer Festivala. Jedno podsjećanje na Sodomu i Gomoru u danu 27. noći, jedne plemenite noći koju muslimani očekuju, nimalo nisam obradovan time.” Prema našem sagovorniku, LGBT aktivisti će nailaziti na slične tome negativne komentare u javnosti, no iskustvo pokazuje da su i političari najradikalniji na riječima, na djelima u stanju “progutati” puno toga. “Za Bakira Izetbegovića najveći Prajd je Dobrovoljačka – šetnja srpskih političara i veterana u centru Sarajeva, koju obezbjeđuje kantonalna policija. Ako je to uspjelo onda sigurno može i Prajd”, zaključuje Gavrić.

Tekst je dio kampanje povodom 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava. Kampanju sprovode Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Mediacentar Sarajevo, uz podršku EIDHR i Fondacije ASTRAEA.

Pogledajte i video koji tematizira kršenje slobode okupljanja LGBT populacije u zemljama Balkana, te je urađen u sklopu kampanje povodom 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava. Autor videa je Ermin Kadić.

tačno.net
Autor 6.1.2015. u 12:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija