Kako ne postati migrant

Kamel Daoud
Autor/ica 29.6.2018. u 15:03

Izdvajamo

  • Za mene nema rješenja: legitimno je bojati se, odbiti da taj strah bude „unovčen“ je zadatak, primiti je odgovornost svakog pojedinca. Mogu razumjeti razloge onih koji postavljaju pitanja u vezi sa obvezama prihvata, ali za mene je pitanje drugačije, a nije ni najvažnije, a ni najmanje važno: kako ne završiti kao migrant? Želio bih odgovoriti na pitanje - ali bez popuštanja, potražiti u meni elan solidarnosti, ali bez iluzija o samom sebi. To ne pomaže da se nađe odgovor, nego da se bude svjestan rizika da odgovor bude konforan.

Povezani članci

Kako ne postati migrant

Suočeni sa prilivom migranata, šta uraditi? Pisac prenosi svoja pitanja

Kamel Daoud, Le Point, 28.06.2018.

„Šta vi mislite o migrantima?“ To je pitanje kojeg sam se pribojavao. Ali to je pitanje stoljeća. To je aktualnost i potpisuje kraj jedne epohe: one u kojoj je migrant bio putnik, nomad, dekolonizirani u nevolji, žrtva ili avanturista, e da bi postao strahovi, krize, kavezi i izborni argumenti. Pitanje ispod tiha pretpostavlja jedno drugo, opasnije po savjest: šta bi trebalo uraditi sa migrantima kad dođu „kod nas“? Staviti ih u kaveze, odvojiti ih i tretirati kao kriminalce, odgovorio bi Trump. Ali vi? Ja? Šta reći? Pitanje uostalom nije uvijek samo „zapadno“, nego se postavlja svugdje, u Magrebu, blizu mene, u Oranu, i u ostatku svijeta: migranti ne dolaze samo u Europu ili u SAD, oni su i na ulicama Alžira, Maroka i Tunisa. I tamo se jednako reagira, odbacivanjem, rasizmom, strahom, nepovjerenjem, nesređenim čovjekoljubljem, negiranjem ili zanosom. Intelektualna tradicija  na Jugu voli optužiti Zapad i napraviti proces u ime „povjesno korektnog“, jer je Zapad bio kolonizator i inkarnacija  univerzalnog morala. Ali istina je da to vrijedi za sve: proces bi morao biti, da budeno potpuno čestiti, primijenjen na cijeli „arapski“ svijet. Svesti pitanje migracija na Trumpa i na njegove kaveze, to znači zaboraviti kamione za prisilni masovni i nehumani povratak subsaharskih migranata, koje su organizirali Alžir, rasizam u Maroku, i drugdje.

Ali da se vratimo na pitanje: zašto mi je teško odgovoriti na njega? Mogao bih potvrditi da je primiti obveza, ali jesam li ja sposoban primiti malijskog migranta, ja, u moj grad, u moju zemlje? Ne bojim li se ja toga jednako kao i drugi, da bih si dozvolio govoriti o prijetnji, delinkvenciji, invaziji? Riječi je jednostavno poredati kad ne inkarniraju nikoga, ali ako u moju analizu umiješam sigurnost moje imovine, moje djece, mog konfora, moje riječi postaju rascijepljene. Cijele su stranice u štampi sa Juga posvećene rasizmu i odbacivanju koje čini Zapad, ali masovna istjerivanja  „Afrikanaca“ – kao što je to naznačila islamistička štampa  u Alžiru – svedena su na rubrike o dnevnim događajima o borbi protiv „stranih bolesti, delinkvenciji i kriminalitetu“. Tako da ne mogu tražiti od Zapada  ono što neću zahtijevati od samog sebe: prijem i solidarnost. Ako odgovorim da je legitimno bojati se na Zapadu i u sebi, moj argument bi mogao poslužiti za zatvaranje vrata. Ali ako pozovem da se rašire ruke, moram to pretpostaviti i u mom vlastitom životu. Ako tražim od Zapada da podnese račune, moram to isto uraditi i sa Saudijskom Arabijom, Alžirom…

Pitanje se pretvara u jedno drugo, preciznije: šta raditi sa migrantom?  Primiti ga. Ali to izaziva strah kod svakoga. I taj se strah, jer je kriminaliziran i negiran, pretvara u prihvatanje u korist novih fašizama čistog soja, rase i sigurnosti. Taj strah je već eksploatiran  i mogao bi postati radikalizam koji će preuzeti moć i gurnuti nas u masakre. Od strahova danas se prave zločini sutrašnjice. Drugi odgovor je potvrditi da migranta treba staviti u kavez, ostaviti ga da umre. To je zločin, ubojstvo drugog i samog sebe.

 Za mene nema rješenja: legitimno je bojati se, odbiti da taj strah bude „unovčen“ je zadatak, primiti je odgovornost svakog pojedinca. Mogu razumjeti  razloge onih koji postavljaju pitanja u vezi sa obvezama prihvata, ali za mene je pitanje drugačije, a nije ni najvažnije, a ni najmanje važno: kako ne završiti kao migrant? Želio bih odgovoriti na pitanje – ali bez popuštanja, potražiti u meni elan solidarnosti, ali bez iluzija o samom sebi. To ne pomaže da se nađe odgovor, nego da se bude svjestan rizika da odgovor bude konforan.

Kamel Daoud
Autor/ica 29.6.2018. u 15:03