Ličnost godine 2014 – Esad Bajtal: „Intelektualac je moralni pojam – raditi i ponašati se u skladu sa savješću“

Amer Tikveša
Autor/ica 30.12.2014. u 09:12

Izdvajamo

  • Stao je uz demonstrante i bodrio ih. Govorio im je da je njihova pobuna „ljudsko i demokratsko pravo i civilizacijsko dostignuće“, vlast je okarakterisao kao diktatorsku na vrijeme ukazujući na njihove strategije gušenja pobune kakva je prozivanje demonstranata „gomilom narkomana“. Ukazivao je i na to kako političari skidaju odgovornost sa sebe, na njihove retoričke zamke, naprimjer, kad govore u trećem licu: „političari su krivi...“ Mnogi su od njih željeli u tom trenutku biti „narod“, a Bajtal je ukazivao na njihovo odnarođenje, bez njihove dehumanizacije i bez poziva na nasilje. Naprotiv, pozivao je na gandijevski otpor, na nenasilje koje kao jednu od strategija ima i rehumanizaciju onog protiv koga se borimo. Ponekad neprijatelj samog sebe dehumanizira na način da se izdigne iznad ljudskog, a političari su to učinili prije svega prekomjernim bogaćenjem kroz „politički kriminal i kriminalizaciju politike“, da se poslužim Bajtalovom konstrukcijom. Potrebno ih je vratiti među ljude iz kojih su se svojevoljno ispisali. Biti čovjekom znači raditi za dobrobit ljudi a na to se naši političari mogu natjerati samo pritiskom.

Povezani članci

Ličnost godine 2014 – Esad Bajtal: „Intelektualac je moralni pojam – raditi i ponašati se u skladu sa savješću“

foto: š.g.

Apatija je normalno psihološko stanje u bezizlazju u kojem se ovi ljudi nalaze. Jedan socijalni autizam, ljudi su se zatvorili u sebe, imaju ta sedamstogodišnja iskustva straha koja su, ja se bojim, postala neki mentalni čip. U tom pretpolitičkom stanju, sa svim iskustvima prošlosti, naprosto postoji jedan refleks – šuti, trpi i čekaj šta će biti. U takvom stanju zavlada apatija, pati se i šuti. Za mene je to: „ili su zadovoljni ili se bore“ retorička dilema, na koju svak zna odgovor, evo i ja ću ga sad prvi put izgovoriti – istina je da zadovoljnih nema a nezadovoljstvo izraziti ne smiju. A ako niko ne smije pisnuti, onda priča o demokratiji prestaje i mi, znači, imamo demokraturu.

Redakcija portala Tačno.net, kao dio Centra za kritičko mišljenje, izabrala je kao ličnost i 2014. godine angažiranog intelektualca. Podsjetimo se, ličnost 2013. bio je Drago Bojić. Ove godine to je dr. sci. Esad Bajtal.

Povod ovom odabiru je Bajtalovo stajanje uz građane za vrijeme februarskih protesta te artikulacija cjelokupne situacije u vezi s istima.

bajtalzejn

Esad Bajtal na JMBG protestima sa sinom Zejnom u Sarajevu

Mali je broj intelektualaca stajao s narodom, a još manji uzeo megafon u ruke i obratio mu se, eksponirajući se uz svijest da će malo ili nimalo time doprinijeti promjeni. Jedan od njih bio je Esad Bajtal. Jedan od razloga zašto je to tako je i taj što nema puno izgubiti. Naime, Esad Bajtal nema stalni radni odnos. Da li bi se tako ponašao da je profesor na nekom od brojnih bh. univerziteta ili šef nekog odsjeka ili dekan, teško je reći. Međutim, sigurno da ništa kompromitujuće nije uradio niti je svoje znanje stavio u službu bilo koje političke partije kako bi bilo šta od navedenog postao. Dosljednost u nepripadanju centrima moći potvrdio je i ovog puta.

maxresdefault

Esad Bajtal na februarskim protestima u Sarajevu

Stao je uz demonstrante i bodrio ih. Govorio im je da je njihova pobuna „ljudsko i demokratsko pravo i civilizacijsko dostignuće“, vlast je okarakterisao kao diktatorsku na vrijeme ukazujući na njihove strategije gušenja pobune kakva je prozivanje demonstranata „gomilom narkomana“. Ukazivao je i na to kako političari skidaju odgovornost sa sebe, na njihove retoričke zamke, naprimjer, kad govore u trećem licu: „političari su krivi…“ Mnogi su od njih željeli u tom trenutku biti „narod“, a Bajtal je ukazivao na njihovo odnarođenje, bez njihove dehumanizacije i bez poziva na nasilje. Naprotiv, pozivao je na gandijevski otpor, na nenasilje koje kao jednu od strategija ima i rehumanizaciju onog protiv koga se borimo. Ponekad neprijatelj samog sebe dehumanizira na način da se izdigne iznad ljudskog, a političari su to učinili prije svega prekomjernim bogaćenjem kroz „politički kriminal i kriminalizaciju politike“, da se poslužim Bajtalovom konstrukcijom. Potrebno ih je vratiti među ljude iz kojih su se svojevoljno ispisali. Biti čovjekom znači raditi za dobrobit ljudi a na to se naši političari mogu natjerati samo pritiskom.

Kritiku je uputio i akademskoj zajednici BiH, kojoj formalno pripada, ali suštinski ne. Razlog je taj što je naša akademska zajednica u institucionalnom smislu antiintelektualna i konformistička. Na pitanje zašto mali broj intelektualaca otvoreno podržava proteste, naveo je primjer profesora iz Brčkog koji drži preko pedeset predmeta na različitim fakultetima diljem BiH. Moglo bi se reći da ti ljudi nemaju vremena za proteste, a radi se, ustvari, o uzurpaciji akademske moći. Ona ne pogoduje samo punjenju džepova određenih profesora već i širenju njihovog uticaja, prvenstveno na ideološko oblikovanje budućih akademskih građana. Bajtalu, pak, ostaje ulica za širenje vlastitog uticaja s koje će promjena, neminovno je, krenuti.

Obraćanje Esada Bajtala prosvjednicima u Mostaru, 1. svibnja 2014.

Esad Bajtal na prvomajskim protestima u Mostaru

Ono što je još važno napomenuti je i to da prisustvo Esada Bajtala na bilo kojim protestima tim protestima daje građanski predznak. On zna dobro prepoznati etnonacionalna grupisanja za različite ciljeve i još bolje ih izbjeći. Ne spori on nikom pravo da sebe etnički određuje, ali ciljevi za koje se taj neko zalaže moraju se ticati dobrobiti svakog pojedinca ili bar nikome ne ići na štetu.

Nakon protesta (Da li jednim dijelom zahvaljujući baš njima?) došlo je do snažnog porasta Bajtalove medijske popularnosti. Naravno, to samo po sebi nije ni dobro ni loše, ali ono što je vrijedno pomena u njegovom slučaju jest činjenica da u svom svakom medijskom nastupu od februara do danas, on duh protesta pokušava održati živim.

Međutim, osim povoda, razlog za odabir Esada Bajtala kao ličnost godine je i cjelokupan njegov intelektualni angažman o kojem govori on sam. Ovaj razgovor se vodio uz kafu, spontano i nije autorizovan. Prenosimo ga u cijelosti.

Razgovarao: Amer Tikveša

Esad Bajtal dočekao nas je pred svojom kućom u Brezi. Kaže da idemo autom do ugostiteljskog objekta u kojem nikad niko ne sjedi. Brezom od kraja rata nije nogom kročio, a sa sugrađanima se susreće koliko nužda nalaže. Pošto stanje u Brezi nije daleko od cjelokupnog bh. stanja pitam ga zašto ne pokuša život u inostranstvu.

Ja nikad nisam razmišljao o inostranstvu. Ja sam mislio da u svojoj zemlji legalno i po svim moralnim uzusima imam legitimno pravo da imam ono što mi pripada. Uoči rata sam imao ponude da odem, mogao sam otići, nisam, ostao sam. Nisam smatrao da je moja obaveza da branim kuću, ja sam smatrao da je to moje pravo. I kad su mene pokupili ovi Alijini i odveli me u rov, očekivali su da ću sad da se „vadim“. Ja sam, međutim, rekao: „Da, moje je pravo da branim i ja ću to pravo iskoristiti, nemojte misliti da me šaljete po nekoj obavezi.“ To nije stav koji se često sreće i sad ga prvi put iznosim. Ja sam iskoristio svoje pravo da branim ovu zemlju. Dobar dio njih je iskoristio svoje pravo da pobjegne iz ove zemlje pa da se vrati i da danas vlada. To je to. Ja sam se s tom vlašću sudario na svom probosanskom stavu. Šta ću ja sad po kafićima. Niti imam novca niti imam želje da se tamo nalazim. S kim svoje stavove da razmjenjujem. Ako je religija opijum za narod, sad se vraćam Marxu, oni su uspjeli taj opijum da prošire. Ja se sad mogu samo naći u situaciji sukoba, vječnog, permanentnog sukoba s omađijanim ljudima, kojima bi puno bolje bilo da žive po konceptu koji zagovaram, ali su oni omađijani i znaju da se meni treba opirati. Oni samo znaju da ja nisam u pravu jer su tako čuli u crkvi i u džamiji.

Nisu Vas u startu mobilisali. Jeste imali neku radnu obavezu?

Nije Breza nikad imala radio, ali napravili smo ga u ratu. Ja sam vodio taj radio. Dobijao sam često pisma i uvijek je pisalo: „Civilizirani Radio Breza“, tako ga je narod zvao. Tako nisu zvali susjedni radio u Ilijašu niti susjedni radio u Kiseljaku… To je bio jedini radio koji je nastao u ratu i tad je tako od naroda prozvan. S njega ću biti otjeran od onih koji su u ratu imali vlast i imaju je i dan-danas.

Zašto su Vas otjerali?

Smetao im je moj probosanski stav. Dakle, njihov javni stav, koji sam ja branio, njima je zasmetao, jer je kod njih on bio lažan. Oni su ovu zemlju branili bošnjački i islamski. Ja sam mislio da svi mi građani BiH tu zemlju trebamo braniti građanski, bosanski, jer se na Bosnu napalo. Ja sam zbog tog platio cijenu i danas je plaćam. Plaćam je ne onima koji su otvoreno protiv BiH, nisam u njihovom okruženju. Ja sam u okruženju ovih koji licemjerno govore da su za BiH, a ustvari jedva čekaju okolnosti koje će ih prisliti da kažu: „Evo, mi dalje ne možemo, moramo ovo podijeliti.“ SDA licemjerno priča o cjelovitoj BiH, SDA laže i narod i samu sebe. Bosance ovdje nazivaju pogrdno: „ostali“. Kad nabrajamo, krenemo od najvažnijih stvari i onda na kraju imamo ono „ostalo“, to je otpad. Oni nas u našem jeziku nazivaju i smatraju nas đubretom.

esad bajtal

Međutim, imali su priliku i socijaldemokrati da kreiraju nešto bolje. A ima i drugih, mi imamo čak i liberale, ali niko ne prelazi etnoteritorijalne granice, ne traži birače u drugom stadu…

Problematizirate činjenicu da su se oni uklopili u jedan etnomozaik, da su oni svoj kamenčić fino uglavili. Prema tome, oni su prihvatili svu logiku protiv koje bi s ideološkog stanovišta morali da se bore. Dakle, oni nisu spremni da budu manjina, tu je problem, u borbi za gomilu. Lijeva ideja je uvijek bila u otporu i lijeva ideja se uvijek izgrađivala upornošću godinama i decenijama. Na kraju krajeva, ovdje više niko nema opravdanje poslije Mesića, jer Mesić nam je praktično na djelu pokazao i ovih godina da se na antifašizmu i na socijalnoj ideji mogu dobiti izbori. Poslije njega, jalova je svaka priča i šutnja o tome. Dakle, mogu se dobiti izbori ako vam je ideja zdrava i ako je iskreno slijedite, kad-tad većina će je prihvatiti. Praksa je ovih koji su na vlasti takva da jednom mora pobijediti nešto što je bila manjina.

Vratimo se još malo Vašem životu. Vi ste kao doktor nauka bez stalnog zaposlenja. Zašto?

Razlog je to što jesam. Za nekog ima 72 katedre, za nekog 56, za nekog 12, gomila onih sa pet, sedam i 10, oni s tri se više i ne spominju, a imamo priču kako nema profesorskog kadra, jer je ona neophodna da bi pojedinci mogli držati toliko katedri.

Jeste li ikad igdje aplicirali za posao?

Ja sam bio na jednom univerzitetu, ali su me prevarili. Nikad mi ništa nije plaćeno, osim puta. Poslije toga sam imao nekoliko pokušaja, zapravo sam bio pod nekom vrstom presije moje okoline, društva, ukućana, da ne ispadne kako neću ništa i da se ne trudim, prijavljivao sam se na neke konkurse znajući unaprijed da neće ništa biti. I nakon tih pokušaja, kad su opet primani ljudi koji imaju katedre, meni su prestali i prigovarati i nagovarati me.

Možete li nekog od njih imenovati?

Ne bih nikog da imenujem. Čak je na jednom mjestu bio i jedan moj drug. Na njegovom mjestu, ja bih se povukao. Međutim, neću, inače ne pravim od toga priču. Nisam mogao ući ni u upravni odbor, i na takva mjesta sam se prijavljivao. I tu su, međutim, ljudi koji su već u nekim upravnim odborima ili negdje rade. Čak sam u dva navrata, pod presijom vlastitog iskustva, predlagao da bi trebali zakonski, nekim amandmanom usloviti u vrijeme ove opšte nezaposlenosti i siromaštva da u upravne odbore mogu ići samo ljudi koji nemaju posao uz uslov da imaju odgovarajuće kvalifikacije. Time bi se siromaštvo malo smanjilo i nešto bi se postiglo u moralnoj oblasti društvene pravde. Taj prijedlog, međutim, niko nije uzeo u obzir.

Unatoč Vašem iskustvu s Brezom, Vi ipak imate potrebu da pristupite narodu u kriznim situacijama. Bili ste jedan od rijetkih intelektualaca koji su otvoreno stali uz protestante u februaru ove godine.

Ljudi imaju potrebu za tom vrstom podrške, za intelektualnim rasvjetljavanjem stvari, postavljanjem stvari na svoje mjesto. Ja sam tu među malobrojnima, a ta malobrojnost je sasvim dovoljna ovima koji su na vlasti da održavaju iluziju demokratije: „Samo vi govorite, ništa mi vama nećemo.“ I pušta te da govoriš. U podtekstu je: „Ne dirajte nam u pare, u bogatstvo…“ 70 posto ljudi u ovoj zemlji je nezadovoljno, na ivici ili ispod ivice siromaštva, i dođu izbori, oni nađu 54 posto neku izlaznost koja kao njima produžava vlast jer se za njih glasalo. Znate šta su izbori, izbori su poput ankete. 1500 vi ispitate i dobijete na uzorku otprilike kakvo je stanje u društvu. Ovdje smo imali uzorak od milion i nešto preko. Dakle, uzorak onih koji u izašli na izbore odražava strukturu skupa. Kakav god da je bio ovaj uzorak od 54 posto, 70 posto je u njemu moralo biti nezadovoljnih. Kako su oni sa 70 posto onih koji su protiv njih dobili rezultate koji su za njih? Zato ja i prije i poslije izbora ponavljam da ovo nisu regularni izbori. Oni su se našli u poziciji da ove izbore ne mogu dobiti, jer su upropastili zemlju, ne mogu ih dobiti regularno, a ne smiju ih izgubiti iz istih razloga, jer bi svaka normalna vlast morala preispitati kako je došlo do ovakvog stanja i kako su oni došli do svog bogatstva. Između toga – ne mogu ih regularno dobiti i ne smijem izgubiti – šta je ostalo? Pa samo prevara.

bajtal01

Uprkos toj političkoj bagri, spremnoj na sve, Vi podržavate narod u demonstracijama i to na način da mu preporučujete gandijevski otpor. Šta on po Vama tačno podrazumijeva?

To je jedan tipičan gandijevski odnos koji se postiže jednim pasivnim odnosom ignorisanja svih zahtjeva. Kad bi sad svi, na jedno sedam dana, govorim o idealno-tipskoj situaciji, da ne idemo na posao. Da napravimo jedan generalni štrajk… To je Gandi proveo u djelo. Policija je znala ići sa konjicom na Gandijeve ljude koji sjede na tlu. Konji bi se zaustavljali kad dođu do prvih redova. Nikad niko konjem nije zgažen. Podrazumijevam tu vrstu apsolutnog otpora svakom otporu. Njih treba slomiti pasivnošću, kao što su oni nas, građane BiH, slomili svojim bezobrazlukom. Bogata zemlja, koja sve ima: šume, rude, evo i naftu, hidro i druge potencijale, oni su to sve opljačkali i svrnuli sebi u džepove, krajnjim bezobrazlukom, ne pitajući nikoga ništa. E, mi bismo se trebali braniti krajnjim otporom svakom otporu. Ja sam za gandijevski otpor jer se radi o pasivnosti koja bi njih slomila, jednostavno sve bi stalo. Treba sve zaustaviti kao što su oni sve ljudsko odbacili. Idu, kradu, varaju, pričaju svoje etnoprevarantske priče na kojima su izgradili karijere, na kojima su oteli stanove, automobile, vikendice, bazenčine, avione, helikoptere, čime se sve ne vozaju.

Taj narod, međutim, koji podržavate, on zna iskazati svoje nezadovoljstvo, ali ga ne zna politički artikulisati. Pretpolitičan je, šta s njim, kuda ga povesti?

Pa, naravno, jako je teško, to je ta pretpolitična svijest koja o demokratiji ne zna ništa osim što je čula za taj pojam. Ne znaju ni oni koji je kao zagovaraju. Čak i kad bi iskreno htjeli da je provode, oni to ne bi znali, jer oni NE ZNAJU. Na vlasti su sve ljudi koji su s koca i konopca, kako to narod kaže. Stanje je toliko gadno i urgentno da vjerujem, kad bi se ispitala i istražila, kako bi obrazovna struktura nezaposlenih bila bolja od obrazovne strukture zaposlenih, što uključuje i politiku i političare. Šta vi s tom sviješću sad da uradite, zašto je mirna ova svijest koja je nezaposlena, upravo zbog ovog pretpolitičkog stanja, upravo zbog stanja pretpolitičnosti u toj svijesti. Mi otprilike 700 godina ovdje imamo palicu koja vlada. Ovdje nikad nije vladao um, ovdje nikad nije vladao dogovor. Onog trenutka kad je ovaj posljednji sistem, koji se ne da porediti, dakle komunistički sistem i ovaj se ne daju porediti, u ljudskom smislu, demokratskom, ni na koji način, ovaj je sto puta gori, dakle kad je komunizam počeo da se demokratizuje, kad su se ljudi otvorili, onda su oni koji su vršili pritisak na to, da se TO desi, to zloupotrijebili. Šta to znači, da oni nikad nisu htjeli demokratiju. Neće je ni danas. E, kako se sudariti s tim? Jedini način je nenasilni otpor. Ako treba sve stopirati, nisam za paljevine, nisam ni za šta što je sila, ali ima ono što se zove logika povijesne nužde. Ako se ovo ne riješi pasivnim otporom, koji je već na sceni, jedna melanholija, jedna depresija, jedan kolektivni autizam, ako se to ne riješi na taj način, stomaci će tražiti nešto drugo. Tada će početi da misle poniženi i uvrijeđeni. Misao će ih možda pokrenuti u pravcu koji ja ne bih želio, ali to je logika povijesne nužde.

Je li taj vid društvenog angažmana koji ste odabrali jedina mogućnost učinkovitosti angažmana intelektualca danas, u ovakvoj situaciji?

Nisam ja odabrao, stvari se odvijaju, ja sam došao u poziciju da mogu samo to, ja nemam druge moći. Na kraju krajeva, Biblija kaže: „Na početku bješe riječ.“ I oni su počeli tako. Počeli su riječima, verbalnim pobunama, pa su se onda organizovali, imali su te svoje stranačke skupove. Ja govorim, pokušavam probuditi široku svijest: vidite da vas varaju, vidite da je ovo laž, da vi nemate ništa ne zato što ste siromašni, već zato što su vam sve oteli. Nije logično da poslije rata neko nema ništa. Ako je bio rat, onda je bio svima, a da neko ima sve, i više nego sve, to se mora mijenjati. Ja pokušavam to argumentovati, pokušavam probuditi tu svijest. Međutim, pogledajte koliko ljudi oko nas šuti a zovu se intelektualci. Čuvaju svoje katedrice, pet, sedam, 12… Mi još nemamo imena te dvojice koji imaju preko 50 i 70 katedri. U čemu je problem? Ko to njih štiti, ko im je to dao? U čemu je problem? Zašto to ne znamo ako sve to pošteno rade i ako naplaćuju, ako daju nekom znanje, zašto se to krije od nas? Već ta činjenica govori da nešto nije u redu, plus da je nenormalno, nije moguće ni na pet katedri pošteno raditi. Eh, dakle, ja sam se našao u poziciji da govorim dva i dva su četiri. I sve što radim je to. Zato sam bio prisiljen napraviti jednu distinkciju kad me neko pita a šta rade intelektualci… Nema intelektualaca, onaj ko šuti nije intelektualac. Oni jesu inteligencija, rade u kabinetima, drže predavanja, oni naprosto vladaju jednim kvantumom činjenica, informacija i u službi su nekoga. Oni svoje znanje prodaju nekome. Inteligencija je tehnički termin. Intelektualac je moralni pojam – raditi i ponašati se u skladu sa savješću. Intelektualac svoje znanje propušta kroz prizmu moralne procjene svijeta. On se pita: šta ovdje treba uraditi, šta je dobro u ovoj situaciji uraditi? Sve što ja vidim i što sam vidio u ovoj opštoj pasivnosti, depresiji, bilo je dobro da govorim, pošto većina šuti.

bajtal101

Foto: Jasmin Brutus

Nedovoljan broj demonstranata u februaru, a i inače, komentirali ste na način: „Ili je ljudima dobro, ili se boje“. Možemo li tu dodati i apatiju, nepostojanje vjere u mogućnost boljeg?

Apatija je normalno psihološko stanje u bezizlazju u kojem se ovi ljudi nalaze. Jedan socijalni autizam, ljudi su se zatvorili u sebe, imaju ta sedamstogodišnja iskustva straha koja su, ja se bojim, postala neki mentalni čip. U tom pretpolitičkom stanju, sa svim iskustvima prošlosti, naprosto postoji jedan refleks – šuti, trpi i čekaj šta će biti. U takvom stanju zavlada apatija, pati se i šuti. Za mene je to: „ili su zadovoljni ili se bore“ retorička dilema, na koju svak zna odgovor, evo i ja ću ga sad prvi put izgovoriti – istina je da zadovoljnih nema a nezadovoljstvo izraziti ne smiju. A ako niko ne smije pisnuti, onda priča o demokratiji prestaje i mi, znači, imamo demokraturu.

Kad je u pitanju intelektualni angažman, Vi objavljujete knjige. Koliko od toga očekujete i koliko je realno očekivati?

Sve će moje knjige biti čitane poslije mene. Ja i sad imam neku publiku, ali ona je brojem neznatna.

Imate i određen broj internet prezentacija: internet stranicu, Facebook funpage…

Tu internet stranicu radi jedan moj prijatelj. Ima jedna stranica na Facebooku koja se zove: „Esad Bajtal za predsjednika“. Kad sam tu stranicu vidio, ja sam se preznojio. Ljudi jednostavno nešto traže od vas. Ja kad sam bio u Mostaru govorili su da će izaći na izbore ako se ja kandidujem. Rekao sam im da podržavam proteste da se vlast promijeni, a ne da bih ja bio vlast. Ja se borim za to nešto, ali ne da bih ja bio to nešto, već da to nešto bude bolje od ovoga ništa. Ne zanima me ni slava vlasti, ni privilegije vlasti ni novac vlasti.

prvi-maj

Vratimo se još na trenutak ostalima. Očekujemo rezultate popisa, ali već neke procjene pokazuju da će procenat Bosanaca biti jako mali, ispod pet posto. S druge strane ima mnogo više ljudi koji su se spremni javno deklarisati kao „ostali“, a upisali su se kao konstitutivni. Kako to tumačite?

To je pragmatski stav. Oni su sami taj stav iskarikirali s ovim poslanicima koji izmišljaju svoje nacionalno opredjeljenje da bi imali poslanička mjesta. Od stvarnosti se pobjeglo toliko da stvarnost nije više ono što jeste nego ono što vi kažete da jeste, a to šta ćete reći neko očekuje od vas i traži da to kažete. Pa smo prisustvovali toj medijskoj kampanji za vrijeme popisa, strašnoj kampanji sa tri strane, a najjača je bila s bošnjačke. Prijetilo se da će svaki Bošnjak koji se izjasni kao Boanac biti smatran Karadžićevim vojnikom. Pazite, molim vas, kako se Bošnjak može izjasniti kao Bosanac?! Međutim, ako je ovo društvo demokratsko, kakav smisao onda imaju brojke?

Šta mislite o otvorenom univerzitetu kao obrazovnom konceptu koji na mala vrata ulazi u našu stvarnost?

Pa pazite, otvoreni univerziteti i sam fenomen otvorenosti bi trebalo biti nešto socijalno prihvatljivo, nešto kroz šta se neki narodni glas, glas većine treba da čuje. To je nešto poput plenuma, jedna otvorena demokratija, jedna neposrednost. To bi trebalo po logici stvari da bude uvijek dobro. Na kraju krajeva ne može biti viška. Šta je na sceni i šta je praktično, to je druga stvar. I šta je u ovim našim društvima gdje ta predpolitička svijest nije u stanju da s tim konceptom izađe na kraj. Ona zapravo ne zna šta bi s njim, niti zna njegovo značenje. I onda kad se on odvija u nekom uskom okviru, najmanje što mogu reći je da on nije višak.

Radnici? Postoje li oni kao politička snaga i može li se na njih ozbiljno računati kao na faktor političke promjene?

Na te se ljude računa i u najtvrđem kapitalizmu. Oni djeluju kroz sindikat. To je forma njihovog djelovanja, njihovog udruživanja. Međutim, vi ovdje imate sindikalce koji su plaćeni kao i političari. Takvi nisu u poziciji da dijele sudbinu onih koje predstavljaju. Oni imaju jednu sasvim drugu logiku, sačuvati svoju privilegiju u dosluhu s onima protiv kojih bi trebali da govore kao sindikalisti. Zato nismo imali sindikate na ulicama, to je porazno. Dakle, radništvo je razbijeno. Ostaje proces i potreba njegovog organizovanja. Da se organizujemo i kažemo: vi zavisite od nas a ne mi od vas. Međutim, vi tu imate i zloupotrebu činjenice da je ponuda radne snage ogromna na tržištu, pa cijena pada i onda možete uslovljavati i ucjenjivati – ima ko će doći da te zamijeni. Ja, naprimjer, imam iskustvo s jednim izdavačem. Ja sam napravio eksperiment od svog života. Hoću da ispitam snagu moralne ideje. Kad dajem rukopis svom izdavaču, kažem mu: „Evo ti ovaj rukopis i nećemo nikakav ugovor. Ako me prevariš, ja te neću tužiti, pa ti sad radi šta hoćeš.“ Tako sam dao jednom izdavaču pet rukopisa, i prevario me, i nisam ga tužio. I danas se vidimo. I svakom drugom izdavaču sam tako rekao. Do danas sam od nekih deset-dvanaest rukopisa naplatio samo za jednu knjigu jedan siromašni honorar. A ja sam mislio da je ovo snažnije od svakog ugovora. Da meni neko tako kaže, ja bih ga pet puta platio za jednu knjigu, pravio bih se budala da sam zaboravio da sam mu platio. Zar vi od takve svijesti možete očekivati pobunu? I taj izdavač je propao. Nije izašao na proteste. Šuti. I on je unio nered i entropiju u ovo društvo takvim svojim ponašanjem. Taj izdavač je dobio u Federalnom zavodu za izdavaštvo i novac da izda knjigu i dobio je moj autorski honorar. On po zakonu meni treba da prebaci moje. Nikad mi to nije uplatio. Uzeo i moje i svoje.

 bajtal9988

Biografija:

Esad Bajtal studirao je, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U dosadašnjoj profesionalnoj karijeri bavio se predavačkim i publicističkim radom te uređivačkim poslovima u elektronskim i printanim medijima.

Autor je sljedećih knjiga: Za (i) protiv tolerancije; Filozofski temelji psihologije; Manje od ništa; Al Tempo; Duplo golo; Država na čekanju (dva izdanja); Govor tame; Sevdalinka, alhemija duše; Neofašizam u etno-fraku (dva izdanja); Metanaracija, poetizacija i psihijatrizacija Daytona i Strah od kopanja.

Nije bio, a nije ni danas, član nijedne političke stranke (partije).

Amer Tikveša
Autor/ica 30.12.2014. u 09:12