Marko Vešović: Bakir Bazvenjaković je paradni konj

Marko Vešović
Autor 7.6.2019. u 14:14

Marko Vešović: Bakir Bazvenjaković je paradni konj

Najveći bh. pjesnik Marko Vešović otkriva sve tajne Bakira Izetbegovića. Kako je Bakir I. zbog devet milijardi pobijedio na izborima. I kako je ova blijeda replika svog oca, pstala sjecikesa bez sadržine.  

Tekst o Bakiru Izetbegoviću prenosimo sa prijateljskog portala E -NOVINE

Piše: Marko Vešović

Bakir Isilbegović, kako ga zovu Bošnjaci sa kojima se viđam, nije jedini, ako mu je to utjeha, zoon politikon koji mi u sjećanje, kad ga slušam, priziva Kjerkegorove riječi: „ničim obuzdano ispoljavanje jednoga subjekta u svojoj ničim obuzdanoj ispraznosti“. Jer neću reći ništa novo ako kažem da je biti bezveznjaković neophodan preduslov za pravljenje političke karijere u BiH, ali je Bakir bezveznjaković sa lovom i sa pedigreom, zato je toliko nesnosno sve što kaže.

 U mene hanuma i ja izišli smo na ove izbore, jer nismo htjeli propustiti merak da glasamo  protiv Babovog Sina, mada znamo da su naši glasovi dvije kapi u moru. I ne samo to. Prije izbora, jednog stranca su pitali ko će pobijediti. Bakir Izetbegović, kazao je bez oklijevanja i dodao: čovjek sa devet milijardi bio bi ozbiljan kandidat za predsjednika u bilo kojoj zemlji Evropske Unije. Ipak, glasati protiv Bakira radost je koja se nije smjela propustiti u zemlji „gde se dram radosti dušom plaća“, kako reče Andrić.

Za protekle četiri godine, Bakir se potrudio da nama dvoma, i ne samo nama, postane najmrskija faca među političarima u FBIH đe mrskih faca ima ko muva, eto zašto sam, za predizborne kampanje,idući ulicom, odvraćao pogled od Bakira na posterima, sjećajući se riječi jednog mog Bjelopoljca, Zumrinog oca: „Bolu me oči od tebe!“

U nedjelju uveče, iza završenih izbora, slušali smo priopćenje kojim je to trkaće grlo objavilo pobjedu na hipodromu, ali nama je mnogo više ličilo na paradnoga konja, jamačno znate i zašto: kao član Predsjedništva, još četiri godine biće nosilac paradne vlasti, ali pošto je u BiH na snazi etnička demokratija, golema važnost Bakirove face u javnosti ne može se poreći: tu je da reprezentira svoj etnos, što mu je, na toj konferenciji za medije, razgovijetno pisalo na licu: ja sam Bošnjaci svi i svuda.

Kao u potonjih 19 godina, sljedećih 48 mjeseci tri izabrana paradna konja, o debelom trošku poreskih obveznika, svojom elitnom njiskom usrećivaće tri glasačke ergele, te nema mjesta čuđenju što je danas ovo ovako, čak sam želio da im uputim depešu: “Građani BiH, vi više ne morate brinuti za svoje živote, jer ih vrhovna banda brisala iz svojih političkih kalkulacija.“

Ovih dana su mi se u pamet vratili trenuci iz doba opsade Sarajeva kad su nas posjećivali stranci da taknu našu nevolju, kao što prolaznici dotiču prosjačku grbu, jer to donosi sreću. I jedared, pričajući jednom od tih izvanjaca kako je u Sarajevu, osjetio sam i u sebi, i u svemu oko sebe, tugu kakva bije iz zvjerinjih kaveza: postalo mi je jasno da su Sarajalije zvjerke koje u zoološkom vrtu robuju zbog razonode posjetilaca! Nakon ovih izbora postalo mi je bjelodano jasno da građani BiH, zatvoreni u tri kaveza, služe isključivo zato da ih banda na vlasti prca u zdrav mozak. Ali vratimo se Bakiru.

Slušati to paradno grlo, za mene, svagda je bilo neponovljivo iskustvo: kad počne drugu rečenicu, već zaboravim šta je kazao u prvoj, a nakon treće rečenice konstatiram da mi je njegova druga rečenica izlećela iz glave ko Milosavu top, kako bi rekli u Rovcima. I tako do Bogojavljenja. Jer Bakir je rođen za reprezentiranje, što će reći da raspolaže golemim talentom da iscrpno govori o čemu god hoćeš i koliko ti bog hoće a da ništa ne kaže, stoga liči na one duge jesenje kiše iz mog djetinjstva, u Papama su ih zvali litve, koje su na svijet izručivale milione hektolitara praznine, dosade i očaja.

Ponekad sam, mazohistički raspoložen, Bakira znao slušati sve dok ne pogledam kroz prozor i ne pomislim: idealan dan za samoubojstva!  Jer njegove brbljarije bacaju mađije, Bošnjaci bi rekli sihre na sve što postoji, i u stanju su da ti za tren oka smrače nad glavom nebo bez i jednog jedinog oblačka.

Stoga pomišljam da bi bilo uputno njegove političke govore puštati kao utjehu samrtnicima koji bi se, kad čuju Bakira, sa manje oklijevanja, možda čak radosnije, rastajali sa svijetom, ili bi manje zavidjeli onim koji ostaju da žive u svijetu đe su bakiri neizbježni.

Poznanici su mi govorili da je Bakir takav samo kad priča iz glave, a da je drugačiji kad čita, jer mu govore piše njegova žena Seka. Može biti da tada Bakir zaista tako zvuči drugima, ali ja između govornika i čitača nikad nisam zamijetio nikakvu razliku, izuzev pravopisa:  kad Bakir ne čita, to je bezglava i bezrepa besadržajnost, a kad čita, u toj bezadržajnosti sve tačke i zarezi, uskličnici i upitnici jesu stavljeni na propusana mjesta, ali meni je draža prva, jer u njoj ima mrva života, a drugu doživljavam kao suviše paradno rzanje, a beda njegovog mišljenja mnogo je očitija iz pismeno sročenog teksta  nego iz njegovih usmenih tucmucanja.

Zato sam, te noći, proučavao Sekino lice koje je iza Bakira stojalo sa zaleđenim osmijehom na licu. Prvo sam pomislio da Seka ne misli prestati sa tim smiješenjem sljedeće dvije tisuće ljeta, a ovo je, priznaćete, mnogo uštivniji iskaz, jer dama je dama, nego kazati da to nije bilo lice nego srećna maska. Potom sam se sjetio Turgenjeva: baš ovakvo, kao Sekino, bilo je lice i držanje svake od onih dvije hiljade dama na čijim je rukama izdahnuo Šopen.

Bakir Isilbegović, kako ga zovu Bošnjci sa kojima se viđam, nije jedini, ako mu je to utjeha, zoon politikon koji mi u sjećanje, kad ga slušam, priziva Kjerkegorove riječi: „ničim obuzdano ispoljavanje jednoga subjekta u svojoj ničim obuzdanoj ispraznosti“. Jer neću reći ništa novo ako kažem da je biti bezveznjaković neophodan preduslov za pravljenje političke karijere u BiH, ali je Bakir bezveznjaković sa lovom i sa pedigreom, zato je toliko nesnosno sve što kaže.

Kad bih, nedajbože, postao vlast, ne bih lupeže i pljačkaše slao u zatvor, nego bi bili osuđeni na jedinstvenu kaznu deseto- ili petnaestogodišnjeg slušanja političkih govora Bakira Izetbegovića, svaki dan osam sati, od čega bi im obnemilio čak i život, a kamoli lupežanje, čak bi im postao beskrajno dug i možda bi molili Boga da im napokon uzme dušu.

Bakirov otac Alija Izetebegović, kad ga nako pogledaš, odmah si znao da nije rođen da reprezentira, čega je valjda i sam bio svjestan, stoga je radije vladao. Točnije, u njegovim rukama je bilo sve. U Bakiru je načinio sebe – nisam vidio sina koji toliko liči na oca – u fizički poboljšanoj verziji koja se ubila za pokazivanje, ali Bog je zaboravio da Aljovu usavršenu repliku popuni sadržinom, a i šta će sadržina čeljadetu načinjenom da bude javno izlagano?

Bakir bi mogao biti optužen za sve osim da je pametan, dočim njegovom ocu – znao sam čoveka, četiri puta sam ga uživo slušao – moglo se poreći sve osim pameti, zato sam se zainteresirao i za njegove spise, i pročitao ne samo „Islamsku deklaraciju“ nego i njegovu filosofsku studiju  „Islam između istoka i zapada“: vrlo vrijedna knjiga, mada bi na svojoj vrijednosti mnogo dobila da je taj pravnik nikad nije napisao.

Marko Vešović
Autor 7.6.2019. u 14:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija