Melika Hasanović: Osjećam se bogato jer sam pobijedila mržnju

Predrag Blagovčanin
Autor 22.5.2019. u 10:50

Melika Hasanović: Osjećam se bogato jer sam pobijedila mržnju

Melika Hasanović ima 33 godine. Djetinjstvo je provela u okupiranom Sarajevu, a danas sa porodicom živi u obnovljenoj kući u ulici Suada Hasanovića. Ulica u kojoj Melika živi nosi naziv po njenom ocu koji je poginuo 27. decembra 1992. godine kod Ekonomske škole.

Statističke brojke su porazne. U toku opsade Sarajeva koja je trajala 1425 dana ubijeno je preko 11.000 ljudi, od kojih 1.600 djece, a hiljade ljudi je raseljeno. Psihološka analiza ratnih trauma, nedostatka vode, hrane, djetinjstva obilježenog slikama masakriranih tijela ili posljedice trauma nastalih zbog gubitka roditelja, nikada nije urađena sa preživjelom djecom opkoljenog Sarajeva niti ju je danas moguće uraditi.

Gledali smo postavljanje tenkova na Poljinama

Danas kad razmišlja o periodu prije početka rata Melika Hasanović ističe da je njena porodica vodila sasvim normalan život. Otac je radio u TAS-u, a ona je čekala 1992. godinu kako bi ostvarila svoj san – da trenira tenis.

„Idol mi je bila Monika Seleš i ta tragedija kada je napadnuta na turniru je bila jedina negativna stvar koja se meni dogodila do 1992. godine. San mog djetinjstva je da počnem igrati tenis, a trebao je biti ostvaren kad napunim sedam godina. Moj tata je radio u TAS-u kao glavni kontrolor i imao je privatni servis tako da smo ugodno živjeli. Imao je tri opsesije u životu – nas, skijanje i FK Sarajevo.“

Početak rata Melika je sa svojom porodicom dočekala u porodičnoj kući u naselju Kobilja Glava. Identično kao i veliki broj građana Sarajeva, Melikini roditelji nisu mogli vjerovati da bi rat mogao početi u ovom gradu.

„Mama nije mogla vjerovati da će rat početi jer je jedino bilo moguće zamisliti rat negdje drugo, osim u Sarajevu. Toliko smo bili nadnacionalni i toliko smo se voljeli da je to bilo nezamislivo. Do početka rata ja sam slavila koliko Bajram toliko i Uskrs. Mi smo iz naše kuće gledali postavljanje tenkova na Poljinama i u sjećanju mi ostaje mama koja govori: „To su nam prijatelji, neće pucati na nas“, dok je tata već otprilike znao da se nešto događa jer je bio upozoren od svoji prijatelja pravoslavaca koji su živjeli tu.  On je trebao da ide na put za Belgiju i tada su mu rekli da ne ide na aerodrom jer će aerodrom pasti.“

Nakon početka granatiranja Kobilje Glave, Melika sa porodicom zbog sigurnosti prelazi na Koševsko brdo, a kasnije na Dolac Maltu. U naselju Koševsko brdo pošla je u prvi razred osnovne škole.

„Na Koševskom brdu ja sam krenula u školu koje se i ne sjećam. Sjećam se da smo se spremali za novu godinu i u tom svom ludilu tata nam je nekako obezbijedio neke kostime za proslavu. Tri dana pred novu godinu, 27. decembra tata je poginuo. Otišao je da odvuče drva rođaku na Čengić Vilu i kad se vraćao kod Ekonomske škole na njih su pucali iz sijača smrti. Tata je poginuo na licu mjesta, a Zoran, njegov prijatelj koji je bio sa njim u autu, je teško ranjen. Tata je imao 34 godine. Dok je on bio tu, i u ratu smo se osjećali sigurno. Sjećam se da je te 1992. godine donio papire da idemo u Njemačku, naravno mami se nije išlo, a ja se sjećam da sam rekla da ću poderati te papire i da mi ne pada na pamet da ostavim svoje životinje. Imala sam škotskog ovčara i mačke. I taj pas je isto poginuo u ratu.“

Lovište zvano Sarajevo

Tragediju očeve pogibije Melika Hasanović je zaledila u svojoj memoriji. Naglašava da joj je u tom periodu najteže padalo iščekivanje šta će se dogoditi sa majkom i sestrom.

„Možda sam bila mala da to prepatim. Imala sam ogromni strah da ću mamu izgubiti tako da ona nije mogla bez mene nigdje ići za vrijeme rata. Sa mamom sam išla po vodu, po hranu i šta god smo nabavljali. Bez obzira da li granate padaju ili ne. Sjećam se da je mama jednom otišla bez mene po paket i to mi je bio najteži dan u životu. To iščekivanje kad će se vratiti i hoće li se uopšte vratiti. Tad sam shvatila da je mnogo lakše biti čak i u opasnosti nego sjediti i iščekivati. Da sam bila starija radije bi bila na liniji nego da budem lovina na ovom lovištu zvanom Sarajevo. Jer smo to mi bukvalno bili. Ja sam se osjećala kao da me neko lovi konstantno. I živiš tolike godine pod tolikim adrenalinom, moraš donijeti hranu, moraš otići po vodu jer nema tate to da uradi.“

Melika sa sestrom Sabirom i ocem Suadom

Sa ove vremenske distance kada razmišlja o ratu, Melika Hasanović ističe da je danas vidljivo da je rat u BIH vođen iz ličnih interesa pojedinaca. Smatra da je generalizacija nacije sa zločinom nastavak propagande koja je i dovela do nacionalističkog ludila 90-ih.

„Tata je toliko usađivao u nas, u tom ratnom ludilu, da nacionalizma i mržnje nema. Bukvalno da se ljudi dijele na dobre i na loše. I da to nema veze sa područjem odakle neko dolazi, sa time kako se neko zove i kojem bogu se moli. Ja i dan danas smatram da je to tako. Sad sa ove vremenske distance vidi se da su pojedinci iz nekih ličnih interesa proizveli ovaj rat. Ja sam ubijeđena da 90% ljudi nije željelo rat, nego se manipuliralo propagandom. Ja pravim selekciju, jer pojedini ljudi sigurno nisu mogli razumno razmišljati u tom periodu jer im je neko isprao mozak da to tako treba. Ne treba generalizovati stvari. Šta bih ja sad trebala, mrziti sve Srbe? A znam ljude srpske nacionalnosti koji su sa mnom boravili u haustoru i koji nisu željeli rat. I ako je neko od njih otišao, otišao je da spasi glavu jer je bio pod pritiskom ne samo granata i snajpera nego i nekih naših pojedinaca. Treba biti realan, bilo je i toga.“

U toku rata Melika Hasanović ipak počinje trenirati tenis. I danas se sjeća najsigurnije rute od Dolac Malte do Druge gimnazije. Ističe da u toku rata instiktivno pokušavaš da kreiraš iluziju normalnog života.

„Nekako 1993. godine u tom ludilu ja počnem trenirati tenis. Sad se sjećam odlaska na treninge i ulice Put života, pa zatim Kranjčevićeva, dva snajperska pretrčavanja al’ nema veze išlo se u Drugu gimnaziju na trening. Sjećam se i jedne scene nakon granatiranja kada nas je trener sakrio na sigurno, a moj drug je počeo plakati jer su teniske lopte ostale na terenu. Nekako nisi ni svjestan u čemu živiš ni šta ti se događa. Ja nisam shvatala to, nekako sam odmah sebi našla ulogu da sad moram pomoći svojoj porodici. Nekad do puberteta uopšte nisam bila svjesna toga da gubitak oca nisam procesuirala. Tek kasnije kad te život počne pogađati počneš da shvatiš da nemaš nikakvu zaštitu i da si sam, da se nalaziš u oholom svijetu koji će iskoristiti tu činjenicu da si sam i nezaštićen. Znači, probleme koje bi bilo normalno donijeti kući i podijeliti ja nisam mogla to uraditi, jer sam znala da ću ih samo nasekirati. Znam da mi je tata živ, da takve probleme ne bih osjetila u životu.“

Odnos države i društva prema djeci koja su proživjela rat i koja su doživjela takve traume poput gubitka roditelja, po mišljenju Melike Hasanović je sramotan.

„Mi smo ostali sami, nas tri. Mama koja je prije rata slikala i nije imala potrebe da radi, sestra koje je bila preosjetljiva i ja koja sam glumila da nisam osjetljiva. Na našu kuću je u toku rata palo 27 granata, koja je bila skroz devastirana, popravili smo sami bez ičije pomoći. Školovali smo se  sa minimalnim povlasticama poput smanjene školarine. Završili fakultete, a kasnije se i zaposlili. Nikad niko nije prišao i ponudio nam neku pomoć prilikom zapošljavanja ili bilo čega drugog. Na fakultetu sam doživjela tešku povredu kičme pa su me htjeli izbaciti sa fakulteta. Tad sam razmišljala o tome da mi je tata živ to se nikad ne bi dogodilo. Nažalost dosta ljudi su takvi i koriste to što nemaš „leđa“. Najviše ljubavi i empatije društva sam osjetila u osnovnoj školi na Dolac Malti. Učiteljicu Slavicu i razrednicu Đenanu nikad u životu ne mogu zaboraviti. Ono što su nam one pružale u svim tim uslovima po školama u haustorima je nevjerovatno.  Ali i tada je bilo da se mora naučiti, nema veze hoćeš li sutra poginuti, ali nauči geografiju.“

Samo da rata ne bude

Melika Hasanović radi kao profesorica sporta u jednoj sarajevskoj srednjoj školi, a već 15 godina direktno radi sa djecom različitih generacija. Smatra da veliki broj djece u Sarajevu ne zna šta se dogodilo za vrijeme rata. Razloge, prema njenom mišljenju, treba tražiti u nastavnom planu i programu kao i u činjenici da veliki broj roditelja nema snage da svojoj djeci prenesu sjećanja iz rata.

„Ne može se generalizovati. Djeca danas odrastaju uz pjesme o brendovima, novcu  i estetici, za razliku od naših generacija koje su odrasle uz pjesmu: „Samo da rata ne bude“, „Sarajevo će biti, sve ostalo će proći“ ili „Da ti roknu samo dvije“. Druga stvar je i sami sistem koji do nedavno u nastavnom planu i programu za historiju nije imao riječi o ratu koji je bio ovdje. Imali su  mali tekst koji je sadržavao samo spomen na rat u BIH. U isto vrijeme u RS-u uče neku drugu historiju koja se razlikuje od naše. Ne možemo ići naprijed ako ne znamo šta nam se dogodilo u prošlosti. Djeca dolaze sa sjećanjem na rat koja su dobili iz svojih porodica. Međutim, ima dosta porodica gdje roditelji te djece nisu uopšte sposobni da pričaju o ratu. Iako predajem sport ja te teme kad su određeni datumi ne zaobilazim na svojim časovima i djeca doživljavaju to sa empatijom.“

Melika sa drugaricama ispred OŠ Malta

Politička prepucavanja, ratnohuškačka retorika, najave novog rata kao i nacionalistički komentari na internet stranicama su van fokusa Melike Hasanović. Smatra da je tragedija našeg društva podatak da je materijalizam najvažnija stvar današnjice.

„Poslije svega šta nam se ovdje dogodilo ne mogu da vjerujem da smo se okrenuli samo materijalnim stvarima, i ne bih voljela da se toj djeci dogodi ono što se nama dogodilo. Da danas imaš, a sutra nemaš. I to im pokušavam približiti, da u jednom trenutku možeš ostati bez svega i da je važno da budeš prvenstveno čovjek. Mi smo svi zajedno preživjeli rat u Sarajevu, jer smo se međusobno pomagali i dijelili apsolutno sve.“

Dnevnike ne gleda jer kako naglašava, politička retorika svodi se na ismijavanje onoga što se u Sarajevu i Bosni i Hercegovini dogodilo.

„Politiku i medije minimalno pratim jer ne mogu psihološki da podnesem taj nacionalizam i ratnohuškačku retoriku. Ja ne mogu gledati vijesti jer čujem političare koji ismijavaju ono šta se nama desilo. Puno se toga desilo što obilježi čovjeka ali ono zbog čega se osjećam najbogatije je to da ne osjećam mržnju. Osjećam ljubav. Hiljadu puta me pogodilo i uvijek se vraćam na to da ne osjećam mržnju. To mi se potvrdilo kad sam nakon rata putovala iz Niša za Beograd i gdje sam se nekako uvaženo osjećala, a onda nedavno na Tjentištu počnu te ljudi vrijeđati na nacionalnoj osnovi. Mislim da je upravo primitivizam i neobrazovanost ljudi ta strana koja drži nacionalizam.“

Predrag Blagovčanin
Autor 22.5.2019. u 10:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija